arhitektura

  • 17.12.2021. - 21.01.2022.

    Kultura stanovanja u Velikoj Gorici (1945. - 1990.)

    Mi gradimo grad, grad gradi nas: individualno i kolektivno stanovanje u Velikoj Gorici

    ''Arhitektura je život, a arhitektonski riješiti jedan zadatak znači stvoriti uvjete čovjeku da u nekom prostoru, organiziranom prostoru može što bolje živjeti.''

    (Stjepan Planić, Kultura stanovanja, Revija – Izdavački centar Radničkog sveučilišta ''Božidar Maslarić'', Osijek, 1985.)

    Stambene politike

    Stambene politike u socijalističkoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata bile su vezane uz ratna razaranja, obnovu i nedostatak stambenog fonda, težnje prema društvenoj jednakosti, uz konstantno povećanje broja stanovnika, procese industrijalizacije, urbanizacije i modernizacije koji su utjecali na migracije iz ruralnih područja u veće gradove kao mjesta tržišne i gospodarske moći. Uz oskudicu stanova i priljev stanovništva iz sela u gradove, stvoren je pritisak na urbane centre. Navedeno opterećenje gradova nastojalo se riješiti izgradnjom novih stambenih radničkih naselja na neurbaniziranoj periferiji gradova i u okolici. Nova naselja građena su brzo, jeftino i funkcionalno, nastojeći pružiti minimalne uvjete za stanovanje radnicima zaposlenima u okolnim tvornicama i industrijskim pogonima.

    U ovom periodu razlikujemo tri temeljna razdoblja proizvodnje društvenog stambenog fonda: „a) 1945. – 1953., period administrativnog upravljanja stambenim fondom b) 1953. – 1974., prva faza samoupravnog upravljanja stambenim fondom i c) 1975. – 1990., druga i posljednja samoupravna faza upravljanja stambenim fondom“.[2]    

    Naime, do 1953. godine, stambenim fondom su upravljala tijela uprave narodnih odbora, a visina stanarine ovisila je o kvaliteti stana i njegovoj lokaciji, a zatim je uvedeno društveno upravljanje te obvezni doprinos za stanogradnju odvajan od plaća radnika. Tijekom prve stambene reforme (1955. – 1965.) formirani su općinski i republički fondovi za kreditiranje stambene izgradnje te je tako povećan opseg privatnih obiteljskih kuća. Privatna izgradnja stanova bila je potaknuta povoljnim kreditima, zajmovima za individualnu gradnju koji su se odobravali uz nisku kamatnu stopu i na dugi rok otplate.[3]  Također, prvom stambenom reformom (1960. – 1965.) zadatak organizacije stanogradnje i određivanja visine stanarine društvenih stanova prebačen je s države na stambena poduzeća, a stambenom privrednom reformom od 1965. godine, i novim uredbama, dolazi do razlike između omjera stanova u društvenom i privatnom vlasništvu, tj. broj potonjih raste zbog prepuštanja tržišnoj ekonomiji. [4]  

    Posljednju fazu od 1975. do 1990. karakterizira samoupravno interesno organiziranje stanogradnje i osnivanje SIZ-ova stanovanja, u kojima su radne organizacije djelovanjem svojih predstavnika odlučivale o stambenoj izgradnji i iskazivale svoje stambene potrebe. Društveno usmjerena stambena izgradnja (DUSI) trebala je biti vrsta zaokreta u procesu proizvodnje stanova „od tržišta k društvenoj kontroli“ tih procesa. [5]   

    Oni koji nisu dobili društvene stanove, ni uspjeli sagraditi kuću uz kredit ili vlastitim sredstvima, živjeli su u podstanarstvu gdje je cijena najma bila višestruko veća nego u društvenim stanovima, a drugi su se okrenuli bespravnoj izgradnji koja se intenzivirala od 60-ih godina kada se Jugoslavija okrenula tržišnom socijalizmu. 

    Stambena naselja u Velikoj Gorici nakon Drugog svjetskog rata

    Koncem 19. stoljeća Velika Gorica je sajmište, s organiziranom prodajom stoke na ''Konjskom'' i ''Marvinskom'' trgu te ''novom sajmištu''. Sliku naselja u ovo vrijeme činila je ''loša ili nepostojeća'' infrastruktura, voda se ''crpila uglavnom iz privatnih bunara'', a ''nepopločane ulice bile su blatnjave i pune izmeta od sajamske stoke''. [6]  Preduvjeti za stvaranje urbaniteta događaju se intenziviranjem kulturnog i društvenog života, gradnjom zgrada javne namjene, postavljanjem javne ulične rasvjete s plinskim fenjerima, rješavanjem komunalnih problema, osnivanjem Društva za poljepšanje trgovišta Gorice koje ''je znatno  utjecalo da se na lokalnoj političkoj razini počne estetski razmišljati o okolišu''. [7]  Za prometno povezivanje Velike Gorice bila je važna prva željeznička pruga Zagreb – Sisak otvorena 1862. godine, kao i izgradnja tramvajske pruge na konjski pogon 1907. godine. 

    Sve do završetka Drugog svjetskog rata Velika Gorica zadržava strukturu poluurbanog longitudinalnog naselja koje se formira izgradnjom obiteljskih kuća uz glavnu Zagrebačku ulicu, okruženu velikim poljoprivrednim zemljištima koja će se od pedesetih godina naovamo početi urbanizirati izgradnjom novih stambenih naselja. U vrijeme kada Velika Gorica dobiva Skicu direktivne osnove dijela naselja s detaljima (1949. – 1952.) ''nastaju idejna rješenja za naselja Staro Sajmište, Naselje JNA i Naselje Bratstvo''. [8]  Riječ je o prvim naseljima realiziranim nakon Drugog svjetskog rata, koja koncepcijom podsjećaju na radnička naselja s kraja 19. stoljeća.[9]   

    Vojska se javlja kao jedan od ''prvih naručitelja i investitora poslijeratne stambene izgradnje'', podižući naselje JNA ''planirano kao ekskluzivna radnička kolonija za tisuću stanovnika''. [10]  Naselje se trebalo graditi u dvije faze. Kroz prvu fazu planirana je izgradnja (tipskih) stambenih zgrada, no 1954. godine odustaje se od izgradnje planirane stambene cjeline prema idejnom planu te je ostatak naselja dovršen ''u smislu tipa naselja za individualnu gradnju s parcelama'', a ''novonastala struktura naselja, način snabdijevanja, kao i odbacivanje ekskluzivnog karaktera radničke kolonije utjecalo je na drukčije formiranje kao i sadržaj servisa i javnih objekata''. [11]   Izvedeni su slobodnostojeći stambeni objekti unutar zelenih površina što je trebalo doprinijeti kvaliteti stanovanja, kao i jezero uklopljeno u tadašnji ambijent naselja, no ono je naknadno isušeno ''i tako onemogućeno oplemenjivanje centralnog gradskog tkiva vodenom površinom''.[12]   Arhitekt Branko Vasiljević 1955. godine, navodi da naselje karakterizira nedovršenost cesti, pristupa i zelenila, a kao mane navodi i izostanak sadržaja zbog promjene programa, kao što je ''centralno snabdijevanje, servis (centralne praonice), parcijalna kanalizacija i dr.''[13]   Uz ograđene stambene parcele nalazili su se i svinjci, kokošinjci, zahodske jame i dr.,[14]   tako da je i samo naselje, sagrađeno na, u to vrijeme rubnom, neurbaniziranom dijelu grada i dalje imalo ruralni karakter, uz izostanak svih onih javnih servisa i funkcija koje bi u pravom smislu doprinosile urbanitetu i modernitetu Velike Gorice.

    Gotovo istovremeno s izgradnjom naselja JNA, 1953. godine, planira se i naselje Bratstvo za individualno stanovanje 630 stanovnika.[15]   Izvedeno je prema idejnom projektu kao naselje obiteljskih kuća u čijem centru je ''nekoliko jednokatnih i dvokatnih višestambenih zgrada, dječje igralište te opskrbni centar''. [16]  Naselje je u startu zamišljeno kao jedinstvena stambena cjelina parcelizirane površine. Arhitekt Branko Vasiljević navodi da su želje pojedinaca bile ''da se izdaju lokacije zgrada na njihovim postojećim parcelama (uzduž Kolodvorske ul.), koje ni po veličini, mjestu ni po načinu izgradnje ili mogućnostima ne odgovaraju zahtjevima zajednice'', stoga pozitivnim ističe spremnost dijela vlasnika zemljišta za provođenje komasacije, agrarnopravne mjere okrupnjavanja zemljišta i čestica u svrhu planske izgradnje naselja.[17]   Na ovom primjeru možemo vidjeti ono što karakterizira najveći dio privatne stanogradnje u Velikoj Gorici, a to su manje obiteljske kuće, najčešće jednokatnice ili dvokatnice, čiju parcelu zauzima poveća zelena vrtna površina, kao prostor za hortikulturu, opuštanje, igru, boravak na otvorenom prostoru, što svakako pridonosi kvaliteti stanovanja u mirnim obiteljskim naseljima ovog tipa. Drugim riječima, naselja obiteljskih kuća u Velikoj Gorici projektirana su po uzoru na vrtne gradove, ''tvoreći intimne prostore susjedstva oko završetaka slijepih ulica''. [18]  

    Tijekom 70-ih godina zbog planiranog povećanja broja stanovnika Zagreba, i potrebe za rasterećenjem sve rastućeg grada, dio stanogradnje izmješta se u Veliku Goricu koja 1974. godine postaje jedna od zagrebačkih općina, pa ''uz državne poticaje stanogradnji (Fond solidarnosti), na nekadašnjim oranicama nastaju naselja Galženica, Visoki brijeg, Pionir, Chromos i 8. mart''.[19]   

    U vizuri grada ponajviše se izdvaja naselje za kolektivno stanovanje Galženica, kao novi urbani centar, sada već policentričnog naselja. Njegova realizacija trajala je od 1972. – 1980. godine pod vodstvom G.P. Industrogradnja. Zbog kreiranja novih otvorenih i zatvorenih javnih prostora, od posebnog je arhitektonsko-urbanističkog značaja za grad stambeno naselje Gorica III – Galženica jug ''s planiranih 1.260 stanova za oko 4.000 novih stanovnika zaposlenih u okolnim tvornicama'', sastavljeno od šest stambenih blokova: blokove 1 i 2 koji omeđuju Trg Stjepana Radića projektirali su Oton Strgar i Hrvojka Paljan, blok 3 u kojem se nalazi Dom kulture Galženica arhitektica Hrvojka Paljan, blokove 4 i 5 Oton Strgar te blok 6 Hrvojka Paljan.[20]   Projektantica Hrvojka Paljan u više je razgovora naglasila da se kod projektiranja naselja  vodila ''postulatima tzv. urbane sociologije i njemačkim uzorima planiranja grada, promišljajući prostor kao mjesto susreta, društvene interakcije i socijalizacije njegovih stanovnika'' umjesto ''spavaonice'' u kakva su se zbog lošeg promišljanja prostora pretvarala monofunkcionalna naselja bez društvenih sadržaja.[21]   Od posebnog je značaja bilo formiranje trga Veljka Vlahovića 1981. godine kao centralnog javnog prostora za druženje građana, interakciju, socijalizaciju, dječju igru, održavanje kulturnih manifestacija, proslava i sl., s ciljem podizanja kvalitete života u naselju. Formiranjem trga projektantica H. Paljan željela je stvoriti urbano naselje, a ne ''spavaonicu'' i na taj način ukloniti nedostatke na koje su upozoravali urbani sociolozi. Da bi se podigla kultura stanovanja u naselju, 1980. otvoren je Dom kulture Galženica s knjižnicom, manjom kino dvoranom polivalentnog karaktera i Galerijom Galženica, objedinjujući tako brojne značajne funkcije bitne za modernizaciju i urbanizaciju Velike Gorice te stvaranje gradske sredine u punom smislu te riječi. 

    Što se tiče višestambenih zgrada za kolektivno stanovanje u naselju Galženica, treba reći da je riječ o industrijskoj izgradnji uz primjenu industrijski proizvedenih građevinskih elemenata kao što su montažne kupaonice, stubišta, fasadni elementi, parapeti i sl. Stambeni blokovi unutar naselja horizontalno su i vertikalno razvedeni da bi se izbjegla monotonija nastala primjenom istih montažnih industrijskih elemenata, a unutar blokova formirani su parkići i dječja igrališta s urbanom opremom za druženje stanara u neposrednoj blizini stanovanja. Sustavom prefabrikacije i masovnom industrijskom proizvodnjom trebao se osigurati planirani broj tipiziranih stanova u naseljima velike katnosti te omogućiti jeftino, brzo i ekonomično stanovanje.

    Unutar naselja podignuti su i Dom zdravlja (Branko Vasiljević, 1972.) kao jednokatna zgrada paviljonskog tipa s ciljem pružanja potrebnih zdravstvenih usluga (ambulanta specijalističke i opće prakse, laboratorij, rendgen, zubna ordinacija, ginekološka ambulanta, pedijatrija…),[22]   stambeni toranj s vodospremom (Đuro Mirković, 1972.), stambeni četverokatni nizovi (Jasminka Gornik, Rajko Šafran, 1972.), osmerokatni stambeni neboderi s poslovnim prostorima u prizemlju (Jasminka Gornik, Rajko Šafran, 1972.), policija, osnovna škola, dječji vrtići s jaslicama, opskrbi centar, servisni objekti (garaža), objekti komunalne tehnike (kotlovnica), a ujedno ovo je i velikogorički kvart s najviše javnog zelenila.

    Za naselje Podbrežnica koje uključuje naselja Cibljanica, Pionir i Visoki Brijeg II PUP je izrađen 1981. godine, s izmjenama i dopunama 1986., a zatim i 1991.[23]  godine.   Unutar naselja Pionir za individualno stanovanje s nizovima niskih višestambenih zgrada smješten je dječji vrtić (Ivan Antolić, 1976. – 1980.), dječja igrališta između stambenih nizova, ugostiteljski objekti te knjižnica i čitaonica.[24]   U naselju Cibljanica izgrađena je toplana, dio prometnica i komunalne infrastrukture, stambeni niz i višestambena zgrada (I. Hariš Mihić, J. Marijančić, 1980. – 1986.), a nakon izmjena i dopuna PUP-a 1991., sagrađena je i crkva.[25]  

    Prema projektu arhitektice Hrvojke Paljan iz 1980. (investitor SIZ stanovanja Velika Gorica), u ulici Slavka Kolara izvedeno je stambeno naselje Veliko Polje koje se sastoji od tri longitudinalne zgrade za kolektivno stanovanje uklopljene u zelenilo, u sklopu kojih su bila planirana tri dječja igrališta te garaže i parkirališta, što nažalost nije u cijelosti izvedeno.[26]   Uz višestambene zgrade, unutar zone predviđena je i površina za kombiniranu dječju ustanovu. Godine 1981. donosi se PUP naselja Veliko Polje arhitekata Duške Bradić i Ljiljane Doležal gdje ''odnos terena zauzetih obiteljskom i višestambenom izgradnjom iznosi 98% : 2%''. [27]  Od obrazovnih ustanova unutar naselja, izvedena je 1983. Osnovna škola Nikola Hribar prema projektu arhitekta Miljenka Smoljanovića. [28]  Projektom arhitektice Hrvojke Paljan iz 1988. godine, u ulici Nikole Tesle, predviđene su bile dvije identične višestambene zgrade ''koje bi zajedno zatvarale blok'', no ''ratnim zbivanjima prekinuta je realizacija drugog dijela projekta te je na toj lokaciji izgrađena zgrada prilagođena potrebama stradalnika Domovinskog rata'' po projektu Hrvojke Paljan i Željka Jagića iz 1997. [29]  Naime, po završetku Domovinskog rata koji je uzrokovao razaranje ''11% stambenog fonda'' bilo je potrebno pristupiti poslijeratnoj obnovi, a ''prvi organizirani program stambene izgradnje nakon Domovinskog rata bio je Program stambenog zbrinjavanja stradalnika iz Domovinskog rata, pokrenut 1996. godine.'' [30]  Ako danas promatramo zonu Velikog Polja možemo primijetiti brojne točkaste intervencije u prostoru, kao i to da većina planiranih sadržaja nije izvedena 80-ih, a ni danas. Prostor je i dalje dobrim dijelom definiran poljoprivrednim zemljištem te je pitanje kako će se u budućnosti razvijati. 

    Ono što možemo zapaziti je da od početka 80-ih prema 90-im dolazi do opadanja kvalitete rješenja stambenih naselja. Gledajući sveukupnu stanogradnju u ovom razdoblju, možemo reći da su 70-e godine s izgradnjom naselja Galženica bile ''zlatne godine'' stanogradnje u Velikoj Gorici u sklopu kojeg je grad u svom centralnom dijelu dobio kvalitetno promišljen prostor s brojnim javnim sadržajima. 

    Što se tiče suvremene stanogradnje  treba reći da je Velika Gorica posljednjih pet godina doživjela pravi građevinski ''boom'' izgradnje i prodaje stanova, obiteljskih kuća i građevinskih parcela, kao i najma stanova, te se pokazala kao poželjno mjesto za život u neposrednoj blizini metropole. Potražnja se posebno povećala nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa, a prazne građevinske parcele ubrzano se popunjavaju novim stambenim zgradama, najčešće prodanim prije nego li su izgrađene, i to unatoč konstantnom rastu cijena na tržištu. Novogradnje je sve više, međutim i dalje vlada oskudica stanova, no tu je i pitanje kvalitete stanovanja i izgrađenog okoliša, odnosno koliko takva gradnja i urbanizacija pridonose identitetu grada, njegovim vizurama i kulturi stanovanja?

    Obiteljske kuće Stjepana Planića u Velikoj Gorici

    Stjepan Planić jedan je od najznačajnijih modernih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća, s preko 700 arhitektonskih realizacija, mahom obiteljskih kuća. Važan je protagonist prije i poslijeratne izgradnje na području Velike Gorice gdje je realizirao veći broj privatnih obiteljskih kuća u Zagrebačkoj ulici i u okolici grada, kao i objekte javne društvene namjene te naselje za individualno stanovanje. Tu treba spomenuti obiteljske kuće radničkog naselja za zaposlenike drvnoindustrijskog poduzeća Turopolje (stambeno naselje Turopolje, 1942. – 43.), Društveni dom radničkog naselja (1943., Turopolje, srušeno), nadogradnju kuće Noršić (1943., Novo Čiče), Narodno sveučilište općine Velika Gorica (1950. – 53., zgrada Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica), te objekte za individualno stanovanje u Velikoj Gorici - kuća Drolc (1950.), kuća Cundeković (1957.), kuća Zakanj (1967.), kuća Stojanović (1969. – 76.), kuća Arbanas (1970.), kuća Plepelić (1972.), adaptacija kuće Ðurin (1972.), kuća Goršeta (1975.), kuća Ljubić (1975.), kuća Braim (1979.), kuća Markač (1979.), kuća Marinkov (1979.), kuća Šafranić (1979.), pregradnja dvojne kuće Klenović (1980.) i kuća Kos – Tušek (1980., neizvedeno).[31]  

    Kod navedenih velikogoričkih kuća ''nalazimo gotovo sve primjere Planićevih ideja u primjeni tradicionalnih materijala, od obično ožbukanih kuća (Drolc, Cundeković), do onih obloženih, nejednako pečenom, na različite načine slaganom opekom'' kao npr. kod kuća obitelji Zakanj, Arbanas, Goršeta i Stojanović.[32]   Za razumijevanje Planićeve arhitekture i pristupa organizaciji prostora za stanovanje, iznimno je bitna njegova posthumno objavljena knjiga ''Kultura stanovanja'', zamišljena kao slikovnica za djecu, ali poučna i za odrasle, koju je dijelom opremio primjerima nekih od velikogoričkih kuća. Uspio se ''izboriti za orijentaciju reprezentativnih prostora kuće prema krajoliku, a ne ulici, te istaknuti potrebu za postojanjem izdvojenih dječjih soba i sobe starih roditelja'' te ''naglašava važnost radne kuhinje i natkrivanja ulaza, revalorizira vanjske prostore kuće u brojnim pažljivo oblikovanim terasama, loggiama i hortikulturnim rješenjima.[33]  

    Bio je protiv tipski organiziranog stanovanja, želio je organizirati život vlasnicima kuća sukladno njihovim stvarnim potrebama i stvoriti humane prostore. Njegove kuće su jednostavno oblikovane, funkcionalne, brze i jeftine izgradnje, projektirane prema životnim potrebama investitora s kojima je razmjenjivao brojna pisma vezano za koncipiranje životnog prostora. Smatrao je da je vlastita kuća s vrtom idealno stambeno rješenje, stoga po uzoru na japansku stambenu arhitekturu, projektira jednostavne slobodnostojeće kuće-kocke s ravnim krovovima pozicionirane unutar vrtova, a spoj s prirodom postiže i kroz otvaranje stambenih prostora prema vrtu te velike staklene stijenke. 


    Od prošlosti do budućnosti. Što je budućnost stanovanja u gradovima?

    Jedno od pitanja današnjice je budućnost stanovanja, gradova i arhitektonsko-urbanističke struke. Krešimir Rogina o ulozi arhitekata u digitalnom vremenu kaže:

    „Arhitekturi shvaćenoj vrlo usko, kao građevinarstvu, definitivno je odzvonilo u tom uberiziranom, facebook vremenu. U budućnosti će ljudi imati aplikaciju koja se zove gradim kuću, uključit će tu aplikaciju i sami sebi projektirati kuću sa svim statičkim proračunima. Nakon toga će na 3D printeru isprintati tu kuću. I to nije daleka budućnost… Gospodin arhitekt to je arhaično zanimanje, arhitektura shvaćena tek kao razvlačenje dugih crnih linija je za muzej arhitekture, za prošlost. Treba se resetirati u novom dobu.“ [34] 

    Postavlja se i pitanje hoće li u bliskoj budućnosti naši gradovi doživjeti digitalnu i zelenu transformaciju? Pojam „pametnog grada“ (smart city) kao grada budućnosti, sve je više zastupljen u javnom diskursu, a predstavlja viziju urbanog razvoja u kojem se s ciljem unaprjeđenja gradskih usluga i zadovoljenja potreba građana koristi digitalna i komunikacijska tehnologija. Prema nekim predviđanjima, sadašnja infrastruktura gradova već u bliskoj budućnosti neće moći pružiti kvalitetan život građanima, stoga se od gradova očekuje da počnu implementirati suvremena tehnološka, organizacijska i logistička rješenja kroz uvođenje ICT tehnologije, smanjenje onečišćenja, povećanje energetske učinkovitosti, upotrebu pametnih mreža i inovativnih rješenja s ciljem pružanja održivosti kroz povećanje potencijala pojedinaca i zajednice. Na tom tragu je i Nova Lajpciška povelja – visoki EU dokument o urbanoj politici i transformaciji gradova za opće dobro. [35]  Ovaj jedinstven i važan dokument donesen 2020. godine za cilj ima digitalnu i zelenu transformaciju gradova uzimajući u obzir i klimatske promjene, globalizaciju, migracije u narednom razdoblju, promjenu demografske slike gradova itd., uz izražavanje potrebe za širokom participacijom građana. Povelja iznosi tri prostorna načina upravljanja (gradska četvrt, lokalna samouprava i funkcionalna zona) te tri dimenzije grada potrebne da bi isti bio održiv:

    „Pravedan grad“ nastoji integracijskim politikama ublažiti socijalnu segregaciju pružanjem svima jednakih uvjeta, riješiti pitanje kvalitetnog stanovanja i stanovanja koje si mogu priuštiti, probleme starijih stanovnika i podići standarde života u siromašnijim gradskim četvrtima.

    „Zeleni grad“ uključuje zaokret u proizvodnji i potrošnji s ciljem stvaranja uvjeta za cirkularnu ekonomiju, prilagodbu gradova klimatskim promjenama, očuvanje zelenih i rekreacijskih površina, korištenje obnovljivih izvora energije, smanjenje zagađenja okoliša i povećanje energetske učinkovitosti. 

    „Produktivan grad“ zalaže se za inovacije, nove (digitalne) tehnologije, oblikujući ekonomiju sposobnu za stvaranje novih radnih mjesta i potrebne infrastrukture. 

    Sukladno Novoj Lajpciškoj povelji europska težnja je u budućnosti stvoriti inkluzivne pametne i zelene gradove u službi općeg dobra. Na nama je hoćemo li slijediti te trendove i krenuti putem (pre)oblikovanja gradova po mjeri suvremenog čovjeka. 

    Arhitekti poput Stjepana Planića, Hrvojke Paljan, Otona Strgara, Đure Mirkovića, Branka Vasiljevića, Jasminke Gornik, Rajka Šafrana i dr., u drugoj polovici 20. stoljeća oblikovali su velikogorički prostor sukladno zahtjevima i potrebama svoga vremena, istovremeno ostavljajući prostore na korištenje zajednici u budućnosti. U tom smislu, zadatak i odgovornost današnjih protagonista je oplemeniti postojeće prostore te anticipirati gradove i naselja budućnosti s ciljem boljeg, ugodnijeg i sretnijeg stanovanja pojedinca i zajednice. 

    Antonia Vodanović, voditeljica Galerije Galženica 

    Bilješke:

    [1] Stjepan Planić, Kultura stanovanja, Revija – Izdavački centar Radničkog sveučilišta ''Božidar Maslarić'', Osijek, 1985. 

    [2] Iva Marčetić, Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti, Pravo na grad, Zagreb, 2020., 22. 

    [3] Grga Jelinić, 50 godina graditeljstva i stanogradnje: stambene zablude i privilegiji, Studio Hrg, Zagreb, 2012., 22. 

    [4] Grga Jelinić, Kako riješiti stambenu krizu, AGM, Zagreb, 1994., 33. 

    [5] Nikolina Vezilić Strmo, Alenka Delić, Branko Kincl, Uzroci problema postojećeg stambenog fonda u Hrvatskoj, Prostor, god. 21, br. 2 (46); Zagreb, 2013., 343.

    [6] Petar Puhmajer, Razvoj i izgradnja od feudalnog doba do kraja Drugog svjetskog rata, u: Arhitektura Velike Gorice, Turistička zajednica grada Velike Gorice, Velika Gorica, 2005., 30.

    [7] Ibid., 41.

    [8] Kristina Vujica, Urbanizam i arhitektura u drugoj polovici 20. stoljeća, u: Arhitektura Velike Gorice, Turistička zajednica grada Velike Gorice, Velika Gorica, 2005., 67.

    [9] Ibid., 86.

    [10] Ibid., 67.

    [11] Branko Vasiljević, Tri primjera, Arhitektura, br. 5-6, 1955., 74. U izvornom tekstu omaškom su zamijenjene slike br. 2 i 3.

    [12] Kristina Vujica, 2005., 68.

    [13] Branko Vasiljević,  1955., 74.

    [14] Ibid.

    [15] Ibid.

    [16] Kristina Vujica, 2005., 68.

    [17] Branko Vasiljević, 1955., 74

    [18] Kristina Vujica, 2005., 70.

    [19] Ibid., 71.

    [20] Antonia Vodanović, 40 godina Galerije Galženica – prostor kulture, umjetnosti i društvenosti, u: Izbor iz fundusa: 40. godina Galerije Galženica: 1980. – 2020., Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2020., 3, bilj. 2.

    [21] Ibid., 3.

    [22] Branko Vasiljević, Dom zdravlja Velika Gorica, Čovjek i prostor, br. 266, 1975.

    [23] Maja Vahčić Lušić, Urbanistički planovi i arhitektura od 1980. godine do početka 21. stoljeća, u: Arhitektura Velike Gorice, Turistička zajednica grada Velike Gorice, Velika Gorica, 2005., 96.

    [24] Ibid.

    [25] Ibid., 97.

    [26] Stambeno naselje Veliko Polje, zona 1, 2, idejno urbanističko rješenje, 1980., arhiva Galerije Galženica.

    [27] Maja Vahčić Lušić, 2005., 100.

    [28] Ibid.

    [29] Ibid.

    [30] Borka Bobovec, Ivan Mlinar, Program društveno poticane stanogradnje u Hrvatskoj, Prostor, god. 21, br. 1 (45), 2013., 142.

    [31] Ivana Haničar, Popis projekata, u: Stjepan Planić 1900. – 1980., Institut za povijest umjetnosti, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2003. – 2004., 107, 112, 116, 117, 129, 137, 139, 141-143.

    [32] Kristina Vujica, 2005., 85. – 86.

    [33] Ibid., 86.

    [34] https://www.jutarnji.hr/kultura/gospodin-arhitekt-arhaicno-je-zanimanje-u-buducnosti-ce-ljudi-graditi-kuce-preko-aplikacije-7315035 (pristup 26. 11. 2021.)

    [35] The New Leipzig Charter: The transformative power of cities for the common good, 2020.

     

     

     

     

     

    više..

  • 15.09.2017. - 07.10.2017.

    Privremeni susreti

    Jasmina Cibic, Igor Eskinja, Petra Feriancova, Tina Gverović & Siniša Ilić, Vlatka Horvat, Marko Lulic, Damir Očko , Mladen Stropnik, Marko Tadic , Dino Zrnec & Nick Oberthaler

    Kustosica: Branka Benčić

    Apoteka - prostor za suvremenu umjetnost iz Vodnjana u višegodišnjem je razdoblju između 2014. i 2017. godine formirala programsku koncepciju oko istraživanja “privremenih susreta”. U tom je razdoblju realizirano desetak izložbi različitog formata i dinamike odvijanja, preispitujući upravo format izložbe, uvjete, mogućnosti i prakse izlaganja. Tako su se, u nedostatku većeg prostora za razvijanje kompleksnijih izložbenih formata, Privremeni susreti konstituirali kao “izložba u vremenu”, djelovali su kao labavo povezana cjelina i oblik intervencije, izložba koja se ne shvaća “kao fiksna i dovršena konstelacija”, već se iz etape u etapu, tijekom nekoliko mjeseci mijenja, pri čemu se svaka epizoda sagledava pojedinačno ili u kontinuitetu. Privremeni susreti bave se modelom i formatom izložbe kao načinom izlaganja, gramatikom i tipologijom “samostalne” i “grupne” izložbe, a kasnije su dobili i dodatnu koncepciju podnaslovljenu Ovo (ni)je muzej kojom Apoteka, kao korektiv postojećih institucija, pokušava artikulirati lokalni kontekst u kojem djeluje, vlastitu poziciju i strategiju organizacije u Istri.

    Privremeni susreti usmjereni su na propitivanje prostornih odnosa i interakcija između objekata i subjekata, konceptualiziciju procedura, postupaka i odnosa unutar umjetničkog djela, sistema umjetnosti i galerijskog prostora, okupivši  umjetničke pozicije koje se dotiču pitanja (re)prezentacije i ´izlaganja´. Radovi ukazuju na napetosti između prostora, promatrača i promatranoga i susrećemo ih kao niz međuodnosa i pukotina isprepletenih u privremenoj okolini. Vidljivim čine ono nevidljivo, skriveno, ukazuju na "konstrukciju", demontažu, podsjećaju nas na privremeni i konstruirani karakter izložbe. Privremeni susreti na različite načine konceptualiziraju odnose unutar prostora umjetnosti, umjetničkog djela, sistema umjetnosti i institucionalnog konteksta.

    više..

  • 05.10.2012. - 02.11.2012.

    Slike trga

    Završen je natječaj za izradu idejnih rješenja mobilijara i signalizacije Trga Stjepana Radića!

    Selekcijska komisija natječaja (Ana Dana Beroš, Ana Boljar, Ivan Klisurić, Ana Kovačić i Marija Matković) dodijelila je prvu nagradu projektu ˝The Line˝ Hane Svatoš - Ražnjević i Ivane Banfić. Prvonagrađeni idejni projekt dobiva simboličnu nagradu od 1.000,00 kn te će biti predstavljen, zajedno s odabranim pristiglim idejnim projektima, na izložbi ˝Slike trga˝ koja se otvara 5. listopada u Galeriji Galženica.

    Autori čiji će idejni projekti biti predstavljeni na izložbi: Hana Svatoš - Ražnjević i Ivana Banfić (The Line i Forward), Slobodan Arsenović, Dejan Mitov, Jelena Čobanović i Krsto Radovanović - ModelArt studio (Grad kao muzej), Luis Cano Gonzálvez, Jelena Smoljo i Mariana Bucat (Occupy VG), Dragan Marković, Danilo Beronja i Lazar Belić (Krugovi života), Aleksandar Pavlović (Sudar) i Petra Jelaska.

    Uz ove natječajne radove na izložbi će biti i predstavljeni produkti radionice snimanja ˝Laboratorij Trg˝ pod vodstvom Maria Topića.

    više..