popularna kultura

  • 23.10.2015. - 21.11.2015.

    Dom, centar, kuća, platforma

    Nije neobično da historizaciju ustanova zaduženih za proizvodnju i distribuciju kulture prati određena nejasnoća, štoviše terminološki i kategorijalni nered. Sam pojam kulture je višeznačan, čak inherentno kontradiktoran, pa je od stručnjaka koji se njome bave teško očekivati jasne i čvrste definicije. Postoji, recimo, umjetnička kultura, ali postoji i kultura psovanja, koja se, pak, kosi s kulturom dobrog odgoja, pa ako niste lingvist, pisac ili antropolog, u toj ćete kulturi prije vidjeti nedostatak svake kulture (o odurnom običaju pljuvanja po cesti da i ne govorimo, premda bi se i za pljuvanje moglo reći da ukazuje na ustrajnost kulture sela u dominantnoj kulturi grada). Bilo kako bilo, oko jednoga se svi slažu: kulturu čini sve ono što ljudi svakodnevno rade. Naglasak je, dakle, na ljudima, a ne na objektima (knjigama, slikama, filmovima, kazališnim predstavama itd.), na iskustvu i procesu, a ne na vlasništvu ili društvenom statusu.

    Osmišljavanju ove izložbe pristupili smo stoga iz pozicije sudionika u kulturnim procesima, ali ne toliko odozgo – iz pozicije određene institucionalne moći – nego odozdo, iz pozicije korisnika kulturnih programa. Zašto na sve ne bismo gledali iz perspektive vlastitog iskustva? Umjesto povijesnih povelja o osnivanju, političkih odluka, službenih akata, planova i programa, možda je vrijeme da se prisjetimo načina na koji smo mi sami činili kulturu, posjećujući knjižnice, gledajući filmove, učeći plesati, štrikati, slikati ili jednostavno se zabavljajući s čašom vina u ruci na premijeri neke izložbe ili kazališne predstave.

     Iz te perspektive, nameću se četiri različita načina sudjelovanja u proizvodnji i potrošnji institucionalne kulture. Svaki od njih zapravo predstavlja određeni kulturni model. Ti modeli su: dom, centar, kuća i platforma. 

    više..

  • 22.04.2015. - 31.05.2015.

    Svako drvo stoji i misli

    Jan Chudy, F.F. Coppola, Boris Cvjetanović, Darija Čičmir, Gradski muzej Virovitica, Ivan Ivanković, Ines Kotarac, D.H. Lawrence, Barbara Loden, Sara Malić, Hana Miletić, Ema Muža, Muzej Turopolja, Muzej grada Koprivnice, Vesna Parun, Barbara Radelja, Andrea Resner, Luka Rolak, Davor Sanvincenti, Martin Scorsese, Tamara Sertić, Sv. Ambrozije, Mladen Šutej, Zlatan Vehabović, Davor Vrankić, Magdalena Vuković 

    Pod krovnim nazivom “UM – unutarnji muzej” krije se niz izložaba od kojih je prva posvećena fenomenu samoće. Čovjek je, slažu se gotovo sve društvene i prirodne znanosti, prije svega društveno biće. Socijalna interakcija u velikom dijelu određuje njegov karakter, njegovo djelovanje, njegove moralne vrijednosti. Od prvih kontakata s roditeljima ili skrbnicima, preko prvih prilagođavanja okolini (škola), do svrhovite participacije u zajednici, intersubjektivni odnosi ključni su za normalan razvoj čovjeka.Učenje jezika, otkrivanje društvenih obrazaca ponašanja, suosjećanje, inteligencija itd. samo su neka od svojstava koje doživljavamo pozitivnima i automatski povezujemo s društvenošću. Nasuprot tome, većinu devijacija u razvoju čovjeka od djeteta do odgovornog društvenog subjekta povezujemo s izostankom ili manjkom socijalizacije. Popularna kultura, poslovično sklona pojednostavljenju, tako ljude koji preferiraju samoću prikazuje kao čudake s klasnih, zemljopisnih, etičkih ili estetičkih rubova društva.

    više..

  • 29.04.2011. - 29.05.2011.

    Bombardiranje očnog živca

    art ditu, filjio, gaz, lonac, lunar, oko okato, pajcek, petar popijač, peha plus, puma 34, sank, sretan bor, svenki i drugi

    U posljednjih nekoliko godina javnim se diskursom o likovnim intervencijama na ulicama grada sve češće provlači termin street art. Nekoć se o radovima u Branimirovoj ulici govorilo kao grafitima, dok se njihovo novo izdanje u medijima redovito navodi kao street art. Ne ulazeći ovdje u formalno-estetsko razlikovanje nove generacije umjetnika i radova, jasno je da već i sam tako značajan terminološki pomak s nečega što je donedavno povezivano sa specifičnim subkulturama i vandalizmom, označava da se radi o zanimljivom likovnom i društvenom fenomenu. Tko su akteri tog novog vala ulične umjetnosti, kako doživljavaju svoju ulogu prisvajanja javnog prostora, koliko se zaista razlikuju od svojih prethodnika,te kako njihovo djelovanje doživljava struka s jedne i zakon s druge strane, samo su neka od  pitanja kojima se ova izložba bavi...

    više..

  • 17.04.2007. - 06.05.2007.

    Zlatan Vehabović, "Sjever"


    Htio sam da slike budu prožete različitim sjećanjima. Ako su postale vizualno atraktivne, to nije stoga što prikazuju neko određeno mjesto, neki konkretni krajolik. Dok ih gledam evociram slike u pokretu, kao u nekom filmu: taj pokret je pokret koji dolazi iz sjećanja i može se najbolje opisati idejom Jorgea Luisa Borgesa da sva umjetnost stremi glazbi. One istodobno prikazuju, pričaju, apstrahiraju, prizivajući različite elemente iz povijesti umjetnosti i stvarnosti. (Zlatan Vehabović) 

    Želio bih ovome dodati još nekoliko napomena. U knjizi koja je kod nas prevedena kao To umijeće stiha Borges na jednom mjestu govori o nestanku epskog senzibiliteta. Iako prije svega misli na književnost, mislim da nije greška ako u tim razmišljanjima prepoznamo općenitu ocjenu suvremenosti koje je – liotarovski rečeno – odustalo od velikih priča. Ipak, malo dalje u tekstu - kao u nekom neočekivanom pripovjednom obratu – Borges ostavlja otvorena vrata. Ako je nešto od epskog senzibiliteta iz prošlosti preostalo, kaže on, onda ga je moguće naći ne u više u književnosti ili u umjetnosti, nego na filmu.

    Vehabovićeve reference na filmsku umjetnost; Borgesa i glazbu, stoga, nisu bez vraga. Kao multimedijalni tekst, koji objedinjuje sliku, zvuk i pokret, film je sve do pojave Interneta suvereno pokrivao našu potrebu da i umjetnost, a ne samo svijet, čitamo multisenzorno. Tomu treba pridodati i aspekt naracije, koju je film kao umjetnost vremena, prisvojio i pretvorio u jedno od svojih temeljnih medijskih načela. 

    Slikarstvo Zlatana Vehabovića nije film, ne odvija se u vremenu, ne sadrži zvuk, nema priču – prije neku neodređenu atmosferu koja upućuje na nešto što može biti priča – ali teži, barem kako autor tvrdi, nečem sličnom glazbi. Od kuda proizlazi taj osjećaj glazbe na slici i u kakvoj je on vezi s filmom?

    Čini mi se da je riječ o jednoj prustovskoj situaciji, o kojoj govori i sam autor kada govori o evociranju slika. Da bi potaknuo evokaciju Vehabović - pored velikih formata slika koji reaktualiziraju tijelo u procesu recepcije - bira i prikazuje motive djetinjstva koji danas, čini mi se, posjeduju određenu razinu univerzalnog značenja. Pri tome mislim na osobne, društvene, političke, ekonomske i druge aspekte djetinjstva, fenomena koji uvijek iznova uspijeva pokrenuti različite reakcije. Bilo da govorimo o grupama napuštene predškolske djece u predgrađima afričkih i južnoameričkih megalopolisa, raspravljamo o značenju avanturističke književnosti namijenjene djeci i njihovom odgoju temeljenom na pričama o Hucklberry Finnu, Tomu Sawyeru, Peri Kvržici, bilo da dvojimo o kvaliteti njihovog odrastanju u okrilju zabavne industrije televizije i interneta – uvijek se aktiviraju različiti, nerijetko zaboravljeni osobni i grupni stavovi, evociraju različita sjećanja, kako bi rekao Vehabović. 

    U skladu sa suvremenim etnografskim istraživanjima, treba reći da je djetinjstvo kulturološki proizvod odraslih namijenjen djeci. To ne govori samo o načinima pripitomljavanja najmlađih članova društva nego i o imaginariju kojeg posjeduju odrasli, kreirajući slike djetinjstva. Imaginarij te pomalo perverzne situacije, u kojoj odrasli određuju kako to izgleda biti djetetom, mijenja se zajedno s cjelokupnom kulturom, pa je danas teško vjerovati da slika dječaka koji bježi od roditelja da bi pecao ribu predstavlja poželjni model ponašanja za većinu djece osnovnoškolskog uzrasta. Barem što se tiče pecanja. 

    Što se tiče bijega, stvari stoje malo drugačije. Naime, slika djetinjstva kao bezbrižnog svijeta dokolice odvojenog od svijeta odraslih nastala je krajem 19. stoljeća kada je zapadno građansko društvo visokog kapitalizma bilo u svom punom usponu. U toj slici muškarci su radili svoj posao odvojeni od doma i obitelji, žene se brinule o kućanstvu, a djeca se igrala, nakratko prekidana, školskim obavezama. (Ovdje spominjem samo više društvene klase, jer je kultura djetinjstva nastala upravo među njima).Danas nam se, kao odraslima, slika djetinjstva kao područja lišenog brige čini ne samo normalnom nego potrebnom, ne toliko zbog djece koju imamo (ili ne), koliko zbog nas samih. Ta slika je unatoč promjenama kroz koje globalizirano društvo upravo prolazi, u osnovi, još uvijek određena momentom bijega. Iluzija o bijegu od sive svakodnevice u kojoj ne nalazimo smisla, o odlasku u nepoznate i daleke krajeve – čiji je surogat suvremeni oblik turizma - vjerojatno je jedna od istrajnijih kulturnih pojava modernog doba. U umjetnosti, avanturizam, bijeg ili odlazak već krajem 19. stoljeća imaju svoje martire – Rimbaud, Conrad i Gauguine najpoznatiji su od njih.

    Ima u tome više od pripovjednih kanona poznatih iz avanturističke književnosti. Čini mi se, štoviše, da u njemu ima nešto od epskog osjećanja u filmu o kojem govori Borges, ili nešto od efekta glazbe na koji upućuje sam autor. Mislim da je riječ o svojevrsnoj transgresiji svakodnevnice. Transgresija svakodnevice može biti izvršena na različitim osnovama: političkim, psiho-socijalnim, imaginarnim itd. Vehabovićevo prikazivanje te transgresije nije političko, možda tek na rubovima, tamo gdje se suočavamo s društvenom reprezentacijom djetinjstva. Ono je poetično i u najboljoj tradiciji popularne glazbe eskapistično. Mit o djetinjstvu križan s alternativnim prostorom komunikacije, s My Space-om na primjer. Glazba, mistični označitelj koji upućuje sam na sebe, budi osjećaje, evocira sjećanja, i s druge strane, virtualni prostor vječne adolescencije – mjesto gdje su odrasli nepoželjni. 

    Vehabovićeve slike evociraju iskustva koja se neodređeno roje nad različitim prostorima djetinjstva obilježenog igrom, znatiželjom, gluvarenjem, zgubidanstvom, no prije svega iluzijom da smo, u odnosu na ono što je bilo poslije i što je danas, živjeli neposredovani kulturom i jezikom. (Klaudio Štefančić)



    Zlatan Vehabović (1982) mladi je zagrebački slikar, koji je 2006. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za svoj je rad već primio nekoliko nagrada i priznanja od kojih treba istaknuti prvu nagradu na natječaju Erste banke koji je održan prošle godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu i drugu nagradu na ovogodišnjem natječaju Essl Award u Zagrebu. 

    Linkovi:

    http://voting.essl-award.org/auswertung/participant.php?pid=44
    http://www.leutmagnetik.net/
    http://www.sczg.hr/default.php?id=prog&date=2006-5



    više..

  • 14.03.2007. - 08.04.2007.

    Marko Tadić, "Storyboards"


    Karakteristični element Tadićevog rada je preuzimanje različitih vrsta znakova s područja stripa, filma, reklamna industrije, povijest umjetnosti… Skupljajući ih marom strastvenog staretinara, Tadić reciklira ogromnu količinu odbačenih i potrošenih vizualnih znakova, dajući im novo značenje u kontekstu umjetničke slike, odnosno umjetničke izložbe.

    Nešto više o njegovom radu pročitajte u dijelovima tekstova umjetničkih kritičarki Ane Dević i Ivane Mance:

    "Iako je u najnovijoj seriji radova nazvanih Storyboards pozadina slike svedena na elementarnu razinu, upravo ona igra važnu ulogu. Nije riječ samo o autoreferencijalnosti (naime upravo takve prefabricirane drvene ploče autor koristi u svakodnevnom životu kao radnu stolnu površinu po kojima često usput crta) već i o otkrivanju praznine. Dok je u ranijim radovima prevladavao uglavnom bestežinski horror vacui i manje više jasan princip kolažiranja, Storyboards nam otkrivaju prostore praznine. Taj je prostor slikarske prirode; mjestimično neoslikane, prazne dionice grube, drvene strukture ploče, indiciraju tlo i smještaju tako motive ovih slika u žanr pejzaža. Pejzaž shvaćen kao široki pojam (svakodnevica, socio- pejzaž itd.) može biti primijenjen kao temeljno žanrovsko određenje mnogih Tadićevih radova. No, Storyboards ne prikazuju tlo, već njegov gubitak, fingirajući prazninu, govore o anonimnom, ispražnjenom poharanom teritoriju – znaku." (Ana Dević, Pejzaži, de-facto, slike-stolovi)

    "Poetičko načelo – ako uopće postoji – koje sve te elemente dovodi u vezu moglo bi se djelotvorno opisati pojmom «grafitiranja» kojim kustosica Ana Dević opisuje Tadićev postupak. Fenomen grafita, naime, primarno se odnosi na tip anti-estetske intervencije u urbanom prostoru koja brutalnim prisvajanjem javnih površina želi simbolički razbiti njihov neutralni građanski identitet te u javni prostor uvesti dimenziju društvene diferencijacije. Pojam grafitiranja utoliko dobro imenuje upravo Tadićev tip voluntarističke intervencije koja ne intendira estetskoj ili narativnoj cjelovitosti, nego spomenute komponente združuje okrećući ih protiv, ili barem mimo, njihova formalnog, funkcionalnog i značenjskog integriteta. No, bez ikakve agresije ili etički upitne prisile, Tadićeva je gesta izrazito laka, a prijelaz između jedne stvarnosti u drugu gotovo neosjetan: tanjur kojeg je trenutak prije mogao odložiti u sudoper, ludičkom lakoćom ipak stavlja na zid, plesnim korakom prenoseći slike, riječi i stvari iz jednog konteksta u drugi, iz jednog prostora u drugi, s jednog predmeta na drugi, iz javog u privatni život i natrag." (Ivana Mance)

    Marko Tadić (1979) dobitnik je Prve nagrade na Salonu mladih u Sisku 2001. godine i Nagrade salona mladih održanog 2006. u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenzi 2006. godine. Izlagao je na dvije samostalne izložbe u Zagrebu i na desetak izložba u zemlji i inozemstvu (Firenca, Sisak, Ljubljana, Beograd). Trenutno priprema nastup na skupnoj izložbi u Nottinghamu u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

    više..

  • 25.01.2006. - 19.02.2006.

    Ivan Fijolić


    Ivan Fijolić (1976) jedan je od najprominentnijih mladih hrvatskih suvremenih umjetnika. Pripada onoj generaciji umjetnika, koja se na samom početku novog stoljeća okrenula potrošačkoj svakodnevnici i u dotada zaštićeno polje visoke umjetničke kulture intenzivno počela unositi elemente popularne kulture, "trash" estetike, kiča i sl. Teško je izdvojiti Fijolićev dominantni interes, no trenutno se njegov umjetnički rad kreće na graničnom području između slike i objekta/skulpture, odnosno na području na kojem se isprepliću različiti kulturalni znakovi, uglavnom s područja popularnog filma i stripa. Jedan je od najzastupljenijih autora u rastućoj kolekciji suvremene umjetnosti Filip Trade-a i vjerojatno, najšire poznat po nedavnoj izvedbi skulpture Bruce Lee-ja u Mostaru.
    Diplomirao je na ALU u Zagrebu. Izlaže od 1999. u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je Nagrade ALU u Zagrebu za diplomski rad i autor je nekoliko javnih radova u Vrsaru (Park skulptura), Zlinu (Češka) i Mostaru.

    više..

  • 16.02.1984. - 09.03.1984.

    Jadranka Fatur

    Jadranka Fatur

    više..

  • 17.12.2003. - 10.01.2004.

    Ana Katičić


    Ana Katičić Barbić jedna je od mladih slikarica, koja je u svijet umjetnosti ušla kao slikarica školovana na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Igora Rončevića. Ovo joj je druga samostalna izložba. U svom radu pokazuje sličnost s mlađim kolegama i kolegicama, koji su krajem 90-ih i početkom novog stoljeća započeli s promjenom umjetničke i slikarske paradigme. U osnovi, riječ je o promjeni, do tada u hrvatskoj umjetnosti, dominantne paradigme neo-ekspresionističkog, odnosno geometrijskog slikarstva, i primjeni određenih slikarskih metoda, koje uključuju okretanje prema svijetu svakodnevnice, u onom smislu u kojem o njemu možemo govoriti kao o svakodnevnoj, gotovo ritualnoj kulturnoj praksi (periodična ljetovanja, noćni izlasci, kultura fotografiranja i sl.). Shodno tome, sadržaji slika Ane Katičić Barbić preuzeti su iz osobnog fotografskog albuma, iz kulture dokolice (kafići, disko-klubovi) ili iz masovnih medija.

    više..

  • 23.04.2003. - 14.05.2003.

    Paulina Jazvić, Sandra Juranić


    Dvije mlade zagrebačke umjetnice predstavile su se slikama-objektima (Juranić), odnosno prostornom instalacijom (Jazvić). Paulina Jazvić, na frontalni i vizualno najsnažniji zid galerije, postavila je instalaciju koja se sastoji od prozirnih najlonskih vreća napunjenih vodom u koju su potopljene osobne stvari iz autoričinog svakodnevnog života (djetetove igračke, vrpce za kosu, termometar, cipele i sl.). Sandra Juranić je na gornjoj etaži galerije izložila slike-objekte, odnosno kolaže sastavljene od različitih predmeta, kombiniranih s različitim tehnikama crtanja, odnosno slikanja. U oba slučaja, riječ je o pokušaju da se različitim metodama reprezentira emotivna i društvena svakodnevica.

    Obje su autorice diplomirale na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miroslava Šuteja.

    više..

  • 26.03.2003. - 12.04.2003.

    Daniel Kovač


    Referirajući se na film "Logan's Vehicles", Kovač je svojim skulpturama pridodao značenje, koje nadilazi uske modernističke probleme kiparskog medija i ulazi na područje popularne kulture. Iz te perspektive njegove skulpture, odnosno nezgrapna vozila za bijeg - kako sam naziva izložene skulpture u predgovoru kataloga - možemo gledati i kao neku vrstu ironičnog komentara društvene tranzicije kroz koju Hrvatska prolazi, u kojoj je svijest o drugačijim i uspješnijim društvima generirala specifični oblik stvarnog ili mentalnog gastarbajterstva. Izložene skulpture, bez obzira na svoju sirovu, privremenu obradu, također upućuju na Kovaču omiljeno područje automobilskog dizajna, kojeg naziva vrhunskim kiparstvom.

    Daniel Kovač rođen je 1966. u Subotici. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu radi kao asistent na kiparskom odsjeku. Izlaže od 1991. Dobitnik je Nagrade na 5. trijenalu hrvatskog kiparstva 1994. i Nagrade ALU iz Zagreba 1997.

    više..