video

  • 27.11.2014. - 23.12.2014.

    Retrogradni Merkur - animirane stvarnosti

    Umjetnici: Brian Alfred, Aline Bouvy, Cliff Evans, eteam (Franziska Lamprecht, Hajoe Moderegger), Scott Gelber, John Gillis, Jan Nalevka i Karina Aguilera Skvirsky

    Kustosi: Željka Himbele, William Heath

    Tri ili četiri puta godišnje, planet Merkur kao da se kreće unatrag po svojoj orbiti kada se promatra sa Zemlje. Ova optička iluzija naziva se retrogradnim Merkurom. U popularnoj astrologiji, retrogradni Merkur označava intenzivna razdoblja u kojima se stvari odvijaju krivo, upućujući na potrebu za razmišljanjem i revizijom naših života. To je vrijeme za odvajanje od prošlosti i poduzimanje opreznih koraka unaprijed. Nagađa se da je Merkurov ciklus uzrok velikih promjena smjera kretanja društva; dajući nam priliku da se razvijamo kao ljudi, da podižemo kritičku svijest, te da možda učinimo korak prema radikalnoj promjeni.

    Izložba Retrogradni Merkur:animirane stvarnosti predstavlja međunarodni izbor umjetnika koji rade na području video-animacije, i koji u fokusu svog umjetničkog rada postavljaju pitanja o budućnosti. Prisvajajući slike iz popularne kulture, filma, novina, tabloida i modnih časopisa, s interneta i televizije, umjetnici manipuliraju izvornim materijalima kroz niz estetskih pristupa i tehnika montaže koje nas navode na razmišljanje o našoj kulturi zasićenoj masovnim medijima. Materijalnost animacije dopušta izravnavanje, kolažiranje, redukciju i apstrakciju prisvojenog materijala, omogućujući apsurdnosti suvremenog života da se pojedinačno i jasno istakne. Prikazani radovi kao da podrhtavaju od sveprisutnog osjećaja tjeskobe, svojevrsne anksiozne energije koja zahtijeva da razmotrimo trenutačne puteve i politike kojima smo dopustili da govore u naše ime. Animacije se bave kompleksnim temama, dotičući se kulture spektakla, ekscesivne potrošnje, gospodarstva i odnosa moći u eri globalizacije i međusobne povezanosti, te razotkrivaju opčinjenost umjetnika suvremenom kulturom, društvom i politikom, ali i njihovom kritikom.

    više..

  • 05.10.2012. - 02.11.2012.

    Slike trga

    Završen je natječaj za izradu idejnih rješenja mobilijara i signalizacije Trga Stjepana Radića!

    Selekcijska komisija natječaja (Ana Dana Beroš, Ana Boljar, Ivan Klisurić, Ana Kovačić i Marija Matković) dodijelila je prvu nagradu projektu ˝The Line˝ Hane Svatoš - Ražnjević i Ivane Banfić. Prvonagrađeni idejni projekt dobiva simboličnu nagradu od 1.000,00 kn te će biti predstavljen, zajedno s odabranim pristiglim idejnim projektima, na izložbi ˝Slike trga˝ koja se otvara 5. listopada u Galeriji Galženica.

    Autori čiji će idejni projekti biti predstavljeni na izložbi: Hana Svatoš - Ražnjević i Ivana Banfić (The Line i Forward), Slobodan Arsenović, Dejan Mitov, Jelena Čobanović i Krsto Radovanović - ModelArt studio (Grad kao muzej), Luis Cano Gonzálvez, Jelena Smoljo i Mariana Bucat (Occupy VG), Dragan Marković, Danilo Beronja i Lazar Belić (Krugovi života), Aleksandar Pavlović (Sudar) i Petra Jelaska.

    Uz ove natječajne radove na izložbi će biti i predstavljeni produkti radionice snimanja ˝Laboratorij Trg˝ pod vodstvom Maria Topića.

    više..

  • 29.10.2008. - 23.11.2008.

    Dan Oki, "Poslijednji Super 8mm film"


    Ovo je drugi puta da se Super 8mm film suočava s umjetnički propulzivnijim medijem. Nakon što je 1965. izumljena u Kodakovom laboratoriju, tehnologiju Super 8mm filma prvi put je zasjenila VHS (Video Home System) tehnologija. Drugi puta, zahvaljujući sve većoj dostupnosti kvalitetnih digitalnih kamera, kao i pojavi novih distribucijskih kanala kao što je Internet, isto se dogodilo dvadesetak godina kasnije. Super 8mm film se tako nikad nije probio u centar zbivanja na području video i filmske umjetnosti. Korišten je najvećim dijelom za ono za što je bio i namijenjen. Omogućio je, naime, umjetničkim i filmskim laicima, bez osobitog tehničkog znanja, snimanje i reproduciranje filma u dužini od otprilike tri minute na bilo kojoj od postaja njihovog svakodnevnog života.

    Koliko se superosmica, međutim, kao proizvod pokazala široko upotrebljivom u društvu, toliko se kao jedan od žanrova u filmskoj i video umjetnosti pokazala posebnom, gotovo opskurnom, ponajviše zahvaljujući osobitom 'antikvarnom' karakteru slike, snimanju od nerijetko 18 sličica u sekundi, čestom nedostatku zvuka itd. Takvu poziciju Super 8mm filma može dobro ilustrirati i umjetnički rad Dana Okija. "Poslijednji Super 8 mm film", naime, kolekcija je vlastitih superosmica nastalih u periodu od 1986. do 2005. Bilo da prikazuju prva snimateljska iskustva, tada mladog filmskog amatera iz Zadra, bilo da prikazuju nikad javno izvedene suprugine performanse, bilo da prikazuju svakodnevni obiteljski život, ti su filmovi do sada bili uvijek od drugostupanjske važnosti u kontekstu službene Okijeve umjetničke karijere. Umjesto umjetničke oblikovnosti, produkcijske dotjeranosti i tehnološke izvrsnosti – osobina koje obilježavaju najveći dio njegovog rada – ove superosmice, kao svojevrsni dnevnici poredani kronološkim redom, izgledaju 'nedotjerano' i 'obično', krećući se neodređenim područjem na kojem se intimni život preklapa s profesionalnim i šire društvenim.

    Remedijalizacija je stalna karakteristika medijske umjetnosti. Od Mcluhana do Manovicha, uvidi u proces u kojem 'tehnologija jučerašnjice postaje umjetnost sutrašnjice' (Mc Luhan) ne gube na oštrini. U slučaju izložbe "Poslijednji Super 8 mm film" riječ je, čini mi se, o osobitoj vrsti remedijalizacije, onoj koja se u konačnici odnosi na fenomen arhiva i arhiviranja. Procesom telekiniranja (transformacijom analognog u digitalni video zapis), naime, Okijeve superosmice nisu samo prilagođene reprodukciji na digitalnim uređajima (kompjutor, TV monitor itd.), nego su također određenom logikom organizirane u neku sistemsku cjelinu. Kako u svom eseju 'Digital Archiving as an Art Practice' pokazuje Dew Harrison <http://www.chart.ac.uk/chart2005/papers/harrison.html>, prakse arhiviranja nisu rijetkost u umjetnosti 20. stoljeća. Među njima Harrison osobitu pažnju posvećuje samoarhiviranju koje, između ostalog, ilustrira radom grupe Art & Langugae. Premda rad grupe ne pripada medijskoj umjetnosti – od koje su se njezini članovi tijekom 70-ih godina nedvosmisleno ograđivali - nego konceptualnoj umjetnosti, kasnija sudbina njihovog rada "Indexes" (1972-74) jasno je pokazala razmjere remedijalizacije koju je digitalna tehnologija unijela u umjetničku kulturu. "Indexes" je sistem promjenljive strukture; 1972. na Documenti V sastojao se od 350 tekstualnih jedinica (fragmenata tekstova) deriviranih iz tekstova i razgovora o umjetnosti između članova same grupe i organiziranih tako da se svaka jedinica odnosi prema drugoj jedinici, rezultirajući tako s ukupno 122.500 referenci. (Jedino se na taj način može, tvrdili su članovi grupe, doći do područja na kojem se uspostavljaju značenja i na kojem umjetnička kritika postaje egzaktna, a ne fantazijska praksa). Galerijska prezentacija rada sastojala se od arhivskih ormarića s indeksiranim fragmentima tekstova i od na zid obješenih panoa s tablicama koje su fragmente tekstova dovodile u različite odnose. Tridesetak godina kasnije, transformacija ovog rada u DVD medij – prelazak s teksta na hipertekst – omogućila je članovima grupe Art & Language da vlastiti umjetnički rad tretiraju kao dokument i da zahvaljujući remedijalizaciji omoguće nove intepretacije vlastitog rada. Kako tvrdi Dew Harrison, digitalna varijanta ovog rada bila je, čini se, neizbježna.

    O sličnom samoarhiviranju riječ je i u radu "Poslijednji Super 8 mm film". Ovdje je, međutim, u skladu s aktualnim pomakom interesa s osobnog kompjutora na World Wide Web, logika indeksacije podataka, tj. superosmica prilagođena takozvanoj folksonomiji, odnosno mogućnosti da na World Wide Webu u stvarnom vremenu označavate bilo koje podatke vlastitim oznakama popularno nazvanim "tagovi" (eng. 'tag'). Drugim riječima, s pojavom Weba 2.0 tradicionalna je metoda klasificiranja došla u prvi plan. Naime, metapodaci naših privatnih analognih arhiva često pored kronoloških sadržavaju i tematske odrednice koje označavaju ono o čemu je u pohranjenom materijalu zapravo riječ. Riječ je o oznakama koje preciznije opisuju sadržaj pohranjenih materijala; na primjer, 'ljeto', 'vjenčanje', 'prvi rođendan', 'matura', 'razno' itd. U "Poslijednjem Super 8mm filmu" istu je logiku primijenio i Dan Oki: digitaliziravši kolekciju vlastitih superosmica zapravo je tradicionalnu arhivu filmova organizirao u suvremenu bazu podataka, služeći se, u osnovi, starim principom sistematizacije, takozvanom folksonomijom. Time je posjetitelju izložbe, odnosno korisniku Interneta, bez obzira na njegovo poznavanje aktualnih komunikacijskih trendova, omogućio lako pretraživanje i pregledavanje filmova.

    Što nam, međutim, proces ponovnog arhiviranja govori? Ukazuje li Okijeva digitalizacija već postojećeg arhiva na nešto novo ili samo baca drugačije svjetlo na ono što već znamo o njegovom radu, o umjetničkoj kulturi i medijskoj umjetnosti općenito itd.? Usporedimo li Okijev proces samoarhiviranja s primjerima iz povijesti moderne umjetnosti, odnosno povijesti umjetničke kritike koje ističe Dew Harrison, prvo što primjećujemo je razlika u vrsti sadržaja podvrgnutog sistematizaciji. Svi primjeri koje navodi Harrison zapravo su pokušaji da se sistematiziraju određena nad-individualna područja života, predstavljena pojmovima 'kulture', 'duha vremena', 'imaginarija', 'rječnika' itd. (naziv Warburgovog projekta 'Mnemozinin atlas' dobro ilustrira tu perspektivu). Za razliku od njih, Okijeva je sistematizacija usmjerena na vlastiti privatni i profesionalni život, ne naravno s tipično (post)modernističkim ciljem da se, kao u slučaju grupe Art & Language i njihovog rada 'Indexes', korigiraju dominantni diksurzi umjetničke kritike, nego da se kroz proces revalorizacije radne i životne prošlosti pronađu sadržaji i metode korisni za buduće umjetničko djelovanje. U kontekstu medijske umjetnosti, kojoj rad Dana Okija najvećim dijelom pripada, tu revalorizaciju možemo zvati i remedijalizacijom. Ona u "Poslijednjem Super 8 mm filmu" upućuje na dvije stvari. Na razini onoga što bi još uvijek mogli zvati umjetničkom poetikom, Okijeve superosmice upućuju na često zanemareni tematski sloj njegovih radova. Iz ove se perspektive, naime, nadaje da je uvjetovanost medijske umjetnosti, tehnološkim, pa time i ekonomskim, odnosno političkim faktorima, Oki 'omekšavao' subjektivizmom, romantičkim usredotočenjem na samog sebe kao umjetnika. Brojni njegovi radovi govore tome u prilog (Kućepazitelj [1997]; Zaboraviti, sjetiti se i znati [1998] i drugi). Napokon, potreba da se kao u slučaju ovih filmova neprestano bilježi svakodnevni život rekurzivno povrđuje upravo snimatelja (umjetnika) kao centra reprezentacijskog pogleda (svemira). (Kao, primjerice, u filmu Jonasa Mekasa 'Lost, lost, lost' [1976] - ne tako
    daleke reference na Okijev filmski rad). Druga stvar na koju upućuje "Poslijednji Super 8 mm film" tiče se suvremene kulture i trenutka u kojem krajnje privatni podaci (rođenje djeteta, ljetni odmor, dnevni rituali kao što su odmaranje, hranjenje ili čitanje, ljubavni i supružnički odnosi itd.) postaju društveno relevantni. Jednom digitalizirani i organizirani u određeni sistem, podvrgnuti softverskim 'data-mining' operacijama njihova informacijska važnost počinje rasti. Premda je među Okijevim superosmicama moguće razlikovati 'visoko' od 'nisko-privatnih' filmskih zapisa – kao što su primjerice snimci jednog dijela zagrebačke subkulture s kraja 80-ih u amsterdamskoj emigraciji – činjenica da su nastali u intimnom okruženju prijatelja, a ne u uvjetima neke profesionalne produkcije, samo još više naglašava njihovu privatnost.

    Ako je prije digitalnog kulturnog obrata arhivska umjetnička praksa još bila u mogućnosti razlikovati dokumente, odnosno arhive od privatnog i javnog, općedruštvenog značaja, to danas, osobito nakon pojave Weba 2.0, nije više moguće. Neprestano uspostavljajući, pa potom opet brišući granicu između privatnog i javnog, digitalizacija danas arhivira sva područja ljudskog života. U slučaju Okijevog "Posljednjeg 8mm filma", ona s jedne strane, baca novo svjetlo na njegov rad, dok s druge, kreira bazu podataka koja će s vremenom postati sve manje privatna i sve više javna, sve manje njegova, a sve više naša. (Klaudio Štefančić)



    Dan Oki (Slobodan Jokić, 1965, Zadar) je medijski umjetnik i filmski autor.
    U svom radu koristi se medijima filma i videa, instalacije, računalne umjetnosti i interneta. U središtu njegovog interesa je tzv. hibridni dugometražni film i kinematografska baza podataka u kontekstu novih medija. Svoje prve izložbe i eksperimentalne filmove realizirao je u Zagrebu od 1987. do 1989. godine. Od 1991. do 1993. studira film i video na De Vrije Academie u Den Haag-u u klasi profesora Fransa Zwartjesa. 1996. završava magistarski (Ma) studij iz medijskih umjetnosti na Hogeschool voor de Kunsten u Arnhemu. Od 1997. do 1999. studira na postdiplomskom studiju iz filmske režije i scenaristike na Maurits Binger Film Institute u Amsterdamu. Spada u generaciju umjetnika koji su 90-ih godina prošlog stoljeća radili s bazama podataka, interaktivnim videom, kompaktnim diskovima, medijem Interneta i računalnom animacijom. Kao izvanredni profesor predaje na Odsjeku za fim i video na Umjetničkoj akademiji Sveučilista u Splitu i na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je nekoliko nagrada od kojih treba izdvojiti: Grand Prix Videoex 2000 za film Divine Beings u Zurichu; specijalnu nagradu žirija za nove medije na Međunarodnom festivalu novog filma u Splitu za CD ROM U okolišu himera 1999.; nagradu Werkbeurs (Netherlands Foundation for Fine Arts and Design) u Amsterdamu 1998.; nagradu žirija na međunarodnom bijenalu ARTEC'97 za računalnu animaciju The Householder u Nagoyi 1997.; treću nagradu za eksperimentalni film na filmskoj reviji za film V moje oči letio igle u Zagrebu 1989.

    više..

  • 03.10.2003. - 25.10.2003.

    "(Re:)sources: Novi mediji i mladi hrvatski umjetnici"


    Predstavivši 19 mladih umjetnika sa splitske i zagrebačke umjetničke akademije, izložba je nastojala pokazati odnos između novih medija, umjetničke edukacije i mladih umjetnika u Hrvatskoj. Budući da su tehnološke inovacije postale svakodnevno dostupne i budući da je informatička kultura kompjutora i Interneta korjenito promijenila svakodnevni život, izložba je pokušala prikazati na koji način se te brze promjene odvijaju na području umjetnosti.

    Kustosi izložbe Željka Himbele i Klaudio Štefančić odlučili su se za mlade umjetnike, koji su poslovično otvoreniji prema novim umjetničkim paradigmama. Na izložbi najveći dio zastupljenih radova pripada mediju video-umjetnosti, pa se može zaključiti kako implementacija kompjutorske tehnologije i kulture interneta tek predstoji hrvatskom umjetničkom školstvu. Izlagali su: Maris Cilić, Goran Čaće, Zrinka Budimlija, Mile Modic, Vanja Činić, Matija Debeljuh, Jelena Nazor, Marija Prusina, Dunja Sablić, Jelena Bračun, Goran Škofić, Ana Hušman, Maja Rožman, Karmen Dugeč, Lala Raščić, Mario Mišković, Bruno Razum, Ana Šerić, Galeb Vekić i Ivana Runjić.

    Izložbu su podržali: Grad Velika Gorica, Ministarstvo kulture RH, Veleposlanstvo Kraljevine Nizozemske i Filip Trade d.o.o.

    više..

  • 18.05.2005. - 12.06.2005.

    Sandra Sterle, "Integracije/tko je za igru?"


    Sandre Sterle (1965) problematizira modele komunikacije i medijske tehnologije, te istražuje umjetničke i strateške mogućnosti manipulacije slikom. Koristeći vlastiti identitet u obliku fiktivnih autoportreta na suvremenoj društvenoj pozadini realizira radove u kojima ističe različitost između osobnog iskustva i medijski konstruiranih prikaza. U video instalaciji "Integracije/ Tko će se igrati?", koju će postaviti u Galeriji Galženica, provlače se ideje integriranja različitosti između pokreta i zastoja, filma i videa, muškog i ženskog, artificijelnog i prirodnog, domaćeg i stranog, dječjeg i odraslog.
    Sandra Sterle završila je ALU u Zagrebu 1989., a na akademiji u Dusseldorfu pohađala je studij u klasi Nan Hoover. Izlaže od 1995. u zemlj i inozemstvu. Dobitnica je Nagrade za najboljeg mladog video umjetnika na međunarodnom festivalu Video Medeja u Novom sadu 1997. i Nagrade nizozemske fondacije "Werkburs". U svojstvu docentice predaje umjetnost novih medija na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
    [http://www.sterle.org]

    više..

  • 08.12.2004. - 23.12.2004.

    Ksenija Turčić, "Pušenje"


    "Pušenje" je ambijentalni rad u kojem je, s jedne strane, video snimka koja prikazuje samu autoricu kako bezglasno puši u prostoru vlastite sobe, sve dok je dim cigarete poptuno ne prikrije, a s druge, tekst otisnut na zidovima galerije, koji u formi anegdote ili kratke priče govori o nizu nesporazuma izazvanih pušenjem, odnosno o problematičnosti pušenja u suvremenom društvu, s naglaskom na razlici između američkog i hrvatskog društva.

    Ksenija Turčić (1963) diplomirala je 1987.na ALU u Zagrebu, nakon čega je pohađala studij crtanja kod Josepha Kosutha u organizaciji Fundacije Antonio ratti u Comu (Italija). Nastupala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji inozemstvu i boravila na studijskim boravcima u Washingtonu, Cimelicama (Češka) i New Yorku. Dobitnica je međunarodnih i domaćih nagrada za umjetnički rad od kojih treba izdvojiti Nagradu 20. salona mladih 1988. i Godišnju Vjesnikovu nagradu za likovne umjetnosti "Joisp Račić" 2001. godine.

    više..

  • 19.10.2001. - 31.10.2001.

    Danko Friščić i Denis Krašković

    Danko Friščić i Denis Krašković

    više..