portret

  • 01.02.2007. - 25.02.2007.

    Igor Kuduz, "Portreti"


    Igor Kuduz (1967) pripada generaciji umjetnika koja se početkom 90-ih profilirala, s jedne strane, radom u novim medijima, a s druge referiranjem na neo-avangardnu umjetničku tradiciju. Tu tradiciju, koja je u domaćem prostoru nazvana i drugom linijom (Ješa Denegri), umjetnička grupa Egoeast – kojoj je Kuduz i sam pripadao – 1992. na 23. salonu mladih u Zagrebu manifestno je izložila kao program budućeg rada. Time je u hrvatsku suvremenu umjetnost uvršteno i drugo, ne-ekspresivno, ne-slikarsko lice umjetničkog postmodernizma.

    Jedno od obilježja drugog vala postmodernističke umjetnosti, pored gotovo arhivarskog odnosa prema tradicije avangardne i neoavangardne umjetnosti, bilo je i rad sa sadržajima medijske kulture, odnosno sa sredstvima njezine proizvodnje i distribucije. Na sadržajnoj razini, ova se postmodernistička tendencija pokazivala kao upućenost na popularnu kulturu, dok se na razini umjetničkih sredstava (medija) ona usredotočila na upotrebu fotografije, videa, tehnologije (digitalnog) tiska ili ambijentalne instalacije.(1)

    U kontekstu tih događanja, Kuduz najprije radi na području fotografije i videa, a zatim i na području grafičkog dizajna (voditelj je uspješnog dizajnerskog studija Pinhead ured )(2). S obzirom na odnos između objekta i medija, u svojim fotografskim i video radovima, Kuduz je uglavnom zaokupljen prikazivačkim aspektima. Birajući za objekte fotografiranja motive i sadržaje koji pripadaju svijetu industrije zabave (makete, igračke, gobleni itd.) i tretirajući ih kao dijelove prirodnog, ne-artificijelnog svijeta, Kuduz dovodi u pitanje pravila umjetničkog prikazivanja. Narušavajući naoko samorazumljive odnose između stvarnosti i njezinog prikazivanja, odnosno između umjetnosti i proizvoda popularne kulture, Kuduz, čini mi se, prije nego parodirati, pokušava obnoviti, nekad povlašteno mjesto umjetničke reprezentacije.

    U seriji najnovijih fotografija "Portreti", još je jednom na tragu svojevrsne revitalizacije. Ovoga puta tradicionalni medij polaroid fotografije i još tradicionalniji žanr (fotografskog) portreta podredio je estetici tzv. amaterske fotografije, čije bezbrojne i nepregledne emanacije – od obiteljskih do erotskih - možemo svakodnevno pratiti na Internetu. Množina fotografskih žanrova, pristupa, montaža, estetika, koje danas s nekoliko klikova mišem možemo promatrati smješteni u najintimnijem prostoru stana, nadilazi umjetničku validnost skrojenu, s jedne strane po mjeri tradicionalne, modernističke fotografije, a s druge po želji dominantnih kulturnih i ekonomskih institucija. U tom smislu, govoreći slikovito, čini mi se da su Kuduzovi "Portreti" pokušaj da se na vatri Interneta ogriju promrzli krvotoci jednog medija; medija koji je u svojoj dugoj borbi za priznanjem zaboravio da je nekad bio novi. (Klaudio Štefančić)

    Igor Kuduz (1967) diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1995. Izlagao je na više desetaka skupnih i samostalnih izložaba u zemlji (Zagreb, Poreč, Rijeka, Split, Dubrovnik, Slavonski Brod i drugi) i inozemstvu (Berlin, Tirana, Manchester, Aachen, Dessau, Bonn, Trst, Clermont Ferrand, Graz, London i drugi).

    Linkovi:

    (1) http://www.filmski.net/vijesti/kratki-film/4156
    (2) http://www.zgraf.hr/katalog.htm

    više..

  • 02.03.2005. - 20.03.2005.

    Ines Matijević, "Eva i Adam"


    Ines Matijević (1982) apsolventica je na zagrebačkoj ALU. Njezin dosadašnji interes bio je usredotočen na problem reprezentacije žene i ženstvenosti u suvremenoj kulturi. Kako je umjetnost, gotovo povlašteno mjesto te reprezentacije, autorica se u svom dosadašnjem radu nerijetko referirala upravo na tradiciju prikazivanja žene u umjetnosti. U Galeriji Galženica izložila je 36 portreta nagih žena i muškaraca u prirodnoj veličini. Jedno od najzanimljivijih slojeva značenja, koje se tijekom pripreme i odvijanja izložbe formiralo oko ovog rada bilo je ono društveno, kulturalno. Naime, da bi snimila 36 nagih portreta autorica je morala zamoliti ili nagovoriti vlastite prijatelje da joj poziraju, iako je u jednom trenutku, u određenim informativnim medijima oglasila, kako traži modele za snimanje.

    Proces nagovaranja i pregovaranja oko izlaganja golog tijela galerijskoj javnosti, bio je dug i naporan i sudeći po iskustvima autorice, predstavlja pravi mali, na žalost, nedokumentirani presjek suvremene omladinske kulture u Hrvatskoj. Kada su nakon otvorenja izložbe, neki od vodećih televizijskih medija prikazali reportažu o izložbi u udarnim terminima svojih programa, ta se razina kulturalnog značenja proširila na do tada zanemarene aspekte ove izložbe (konzervatizam, utjecaj katoličke crkve na odgoj mladih, funkcioniranje umjetničkog establishmenta, logika masovnih medija u Hrvatskoj i sl.).



    više..