grad

  • 23.10.2015. - 21.11.2015.

    Dom, centar, kuća, platforma

    Nije neobično da historizaciju ustanova zaduženih za proizvodnju i distribuciju kulture prati određena nejasnoća, štoviše terminološki i kategorijalni nered. Sam pojam kulture je višeznačan, čak inherentno kontradiktoran, pa je od stručnjaka koji se njome bave teško očekivati jasne i čvrste definicije. Postoji, recimo, umjetnička kultura, ali postoji i kultura psovanja, koja se, pak, kosi s kulturom dobrog odgoja, pa ako niste lingvist, pisac ili antropolog, u toj ćete kulturi prije vidjeti nedostatak svake kulture (o odurnom običaju pljuvanja po cesti da i ne govorimo, premda bi se i za pljuvanje moglo reći da ukazuje na ustrajnost kulture sela u dominantnoj kulturi grada). Bilo kako bilo, oko jednoga se svi slažu: kulturu čini sve ono što ljudi svakodnevno rade. Naglasak je, dakle, na ljudima, a ne na objektima (knjigama, slikama, filmovima, kazališnim predstavama itd.), na iskustvu i procesu, a ne na vlasništvu ili društvenom statusu.

    Osmišljavanju ove izložbe pristupili smo stoga iz pozicije sudionika u kulturnim procesima, ali ne toliko odozgo – iz pozicije određene institucionalne moći – nego odozdo, iz pozicije korisnika kulturnih programa. Zašto na sve ne bismo gledali iz perspektive vlastitog iskustva? Umjesto povijesnih povelja o osnivanju, političkih odluka, službenih akata, planova i programa, možda je vrijeme da se prisjetimo načina na koji smo mi sami činili kulturu, posjećujući knjižnice, gledajući filmove, učeći plesati, štrikati, slikati ili jednostavno se zabavljajući s čašom vina u ruci na premijeri neke izložbe ili kazališne predstave.

     Iz te perspektive, nameću se četiri različita načina sudjelovanja u proizvodnji i potrošnji institucionalne kulture. Svaki od njih zapravo predstavlja određeni kulturni model. Ti modeli su: dom, centar, kuća i platforma. 

    više..

  • 15.11.2013. - 22.12.2013.

    Grad na drugi pogled

    Umjetnici: Tonka Maleković, Božena Končić Badurina, Igor Kuduz, Martin Mrzljak, Tanja Vujasinović, Ana Zubak

    Kustosi: Udruga Slobodne veze (Tonka Maleković, Ivana Meštrov) i Tanja Vujasinović

    Što je za nas grad, kako ga vidimo, percipiramo, imaginiramo, prisvajamo i usvajamo pitanja su koje želimo postaviti sebi kao autorima projekta, ali istovremeno i stanovnicima grada Velika Gorica, čiji privremeni stanovnici postajemo (pristajemo biti) djelujući u njegovom kontekstu. Velika Gorica, prostor djelovanja Galerije Galženica je za nas koji tamo ne živimo prostor klizećih identiteta, ponajprije vezanih uz zagrebačku aglomeraciju i susjedni aerodrom. Nerijetko zanemarujemo da se radi o sedmom po veličini gradu u Hrvatskoj, sa svojim unutarnjim logikama što nadilaze prostor tranzita koji nam se na prvi pogled otvara. Stoga, slijedom poziva za sudjelovanje u programu Galerije Galženica 2013., vrlo rano  nam se nametnulo pitanje bavljenja slikom grada i korištenje novih medija za prevođenje toga susreta, što nam se ujedno činilo jedinim mogućim načinom urbanog intervencionizma i približavanja njegovoj teksturi i stanovnicima kroz jedan kratkotrajni izložbeni eksperiment skromnih produkcijskih uvjeta.

    A počelo je sve od filma i potrebe za imaginacijom prostora.


    više..

  • 25.11.2009. - 25.12.2009.

    Interzone : ekonomija



    Ovogodišnji ciklus izložbi u Galeriji Galženica pod zajedničkim nazivom Interzone bio je posvećen temi utjecaja ekonomske globalizacije na društvo i njegove pojedine sastavnice. Dosadašnje su se izložbe pozabavile onim aspektima globalizacije koji često bivaju previđeni prilikom definiranja onoga što čini globalizaciju. Većina definicija na prvo mjesto stavlja ekonomski aspekt globalizacije kao njezin najbitniji element, a on pak većinu ljudi asocira na velike korporacije. Na ovoj su izložbi predstavljeni radovi umjetnika i umjetničkih grupa koji su se dotakli upravo tog, možda najočitijeg, oblika globalizacije. Svima je zajednička suptilno kritiziranje, odnosno ironiziranje globalizacijskog procesa, kao i većina izložaba iz ovogodišnjeg programa i ova je ponudila radove koji se referiraju na cijeli niz fenomena, od lokalnih do globalnih. 

    Domaći je dvojac, Rosana Ratkovčić i Fedor Kritovac [1], nakon provedenog istraživanja situacije u obrtničkim djelatnostima u svom radu obradio problematiku lokalnog. Preciznije, riječ je o problemu oglašavanja obrničkih radnji nasuprot velikim komercijalnim reklamama, odnosno o kompleksnoj višeznačnosti koja iz toga proizlazi. Ratkovčić i Kritovac naglašavaju važnost obrtničke djelatnosti i njihovih reklamnih natpisa, svojevrsnih dokumenata zagrebačkog urbanog identiteta, a koji zbog procesa ekonomske globalizacije pomalo nestaju iz grada.To se dogadja zbog različitih stvari među kojima su propadanje djelatnosti i ne uklapanje u stroge estetske specifikacije propisane Odlukom o komunalnom redu možda najvažnije. Autori smatraju da se time događa svojevrsna desemantizacija grada s ciljem stvaranja nekog novog estetskog ideala lišenog stvarnog sadržaja i značenja, koji je predvođen novim wallscapeima i billboardovima, privremenim produktima oglašavanja u koje je uloženo mnogo novca i kreativne energije, nasuprot jednostavnim i neuglednim obrtničkim natpisima koji su, jednom postavljeni, trebali trajati godinama. Digitalnim intervencijama na fotografijama na kojima su obrtničke (subverzivne) i komercijalne (mainstream) reklame postavljene u isti kontekst otvara se prostor za kritičko propitivanje društva i smjera u kojem se ono razvija.

    Lemeh 42 [2], talijanski par video-umjetnika, u svom kratkom animiranom filmu kreću nešto drugačijim putem. Kritički se osvrću na globalnu prisutnost Ikee, koristeći se njezinom prepoznatljivom ikonografijom. Jednostavna animacija prati, odnosno vizualizira dječju pjesmicu koja, stavljena u ovakav kontekst, dobiva ironijski prizvuk. S druge strane, jednostavnost i razumljivost same animacija same se po sebi pozivaju na filozofiju Ikee kao globalnog sveprisutnog brenda koji teži štedljivosti, praktičnosti, jednostavnosti te pristupačnosti i funkcionalnosti svojeg namještaja. Na ovom mjestu, ironija ovog videa dobiva još više na težini – Ikea svoje poslovanje temelji na masovnoj, jeftinoj industrijskoj proizvodnji, dok istovremeno propagira brigu i zaštitu okoliša.

    Na specifičnu situaciju u Aziji osvrnuo se Dmitry Strakovsky [3] svojim performansom Top 10 Asian Brands. Umjetnikov je rad prožet binarnim opozicijama kojima parodira najveće azijske korporacije; on spaja Istok i duhovnost koja se često veže uz njega sa Zapadom i njegovom opsjednutosti materijalnim vrijednostima. Svojim položajem i načinom izgovaranja, odnosno pjevanjem umjetnik stvara religijsku atmosferu koja asocira na budističke rituale pobožnosti koji uključuju i pjevanje određenih stihova ili mantri. Međutim, ovdje su mantre imena velikih korporacija. Svojim performansom Strakovsky kritizira ne samo velike korporacije, već i većinu azijskih naroda koji su, unatoč tome što su oduvijek poznati po opsjednutosti radom, s pojavom kapitalizma i velikih tvrtki postali gotovo religijski nastrojeni prema svom poslu koji je, moglo bi se reći, postao njihova nova religija.

    Internet je od svojih početaka prije 40 godina, kada je pokrenut kao Arpanet , doživio korjenite promjene i još je jedna u nizu pojava koje nisu ostale pošteđene utjecaja ekonomske globalizacije. Carlos Katastrofsky [4] iz bečke inicijative Cont3xt.net u svom se radu kritički osvrnuo na taj fenomen. Njegov rad bavi se problematikom internetskih stranica velikih korporacija. Intervenirajući u izvorni kod određene web-stranice on skreće pozornost na komercijalizaciju i monopolizaciju Interneta. (Nina Pisk)

    Linkovi:

    (1) http://www.hdlu.hr/2009/06/04/rosana-ratkovcic-fedor-kritovac-obrtni-spektakl/
    (2) http://lemeh42.indivia.net/
    (3) http://www.shiftingplanes.org/
    (4) http://katastrofsky.cont3xt.net/home/

    više..

  • 21.10.2009. - 15.11.2009.

    Interzone : lokalno

    Izložbom Transformacija: pravac, točka nastavljamo se baviti posljedicama koje proces globalizacije ostavlja na različite aspekte kulture. Ovoga puta riječ je o posljedicama koje neoliberalna ekonomija ostavlja na urbanizam Velike Gorice. Mladi tim velikogoričkih i zagrebačkih arhitektica i arhitekata analizom je središta Velike Gorice dao svoje viđenje urbanističkih problema grada, te tako potaknuo stvaranje konceptualnog okvira za njihovo rješavanje. Autori su izložbe, prije svega, u obzir uzeli kontekst u kojemu se grad nalazi: na mikro-regionalnoj sredini on je središte, na makro-regionalnoj satelitski grad koji gravitira Zagrebu, a na kontinentalnoj dio srednjo-europskog kulturno-prostornoga kruga. Osim toga, otvorili su problem modernog arhitektonskog izraza u suodnosu s lokalnim, tradicijskim graditeljstvom, uviđajući vezu između manje urbane sredine i opiranja arhitektonskim i urbanističkim novinama. Pomoću nacrta, maketa, fotografija i različitih trodimenzionalnih prikaza ova će izložba, tako, nadamo se otvoriti raspravu o potencijalima urbanog razvoja Velike Gorice.

    Autori izložbe: Marija MatkovićMarina Mršić i Mislav Muršić (suradnica: Ivana Miketić)

    Predgovor izložbi napisao je Zlatko Uzelac, povjesničar umjetnosti, urbanist i pomoćnik ministra za prostorno uređenje u vladi premijera Račana. Tekst donosimo u cjelosti.

    Velika Gorica se nalazi pred velikim preokretom. Sa gotovo svih strana oko grada grade se nove, uglavnom najsuvremenije četvorotračne prometnice. Živi prolazni promet automobila iz pravca Siska, koji sada prolazi  izravno kroz samo središte grada prema i iz Zagreba, uskoro će se preseliti na udaljenije rubove.

    Novi, znatno prošireni, ali i čvršći fizički okvir grada, gotovo kao neka vrsta novovjekovnih gradskih "zidina", iznova i s još većom zaoštrenošću nego do sada, unaprijed poziva na otvaranje i postavlja središnjeg pitanja  -  može li grad u neposrednoj sjeni Zagreba koji je brojem stanovnika sada premašio jednu Pulu, Dubrovnik ili Varaždin biti nešto više od zagrebačkog predgrađa. Jesu li korijeni njegovog urbanog identiteta dostatni i dovoljni i koje su doista prave i ključne teme urbanog razvitka buduće Velike Gorice?

    Na južnoj strani novi okvir grada učvršćen je uskoro dovršenom autocestom. Za razliku od vremena kada je u 19. stoljeću željeznička pruga od Zagreba do Siska - postavljena na istom mjestu kao i današnja autocesta - od središta Velike Gorice bila doista predaleko, pa je do nje morao biti postavljen slavni velikogorički (konjski) tramvaj, autocesta danas svojim položajem nedvojbeno upućuje da će napokon doći do, za Veliku Goricu ključnog, konačnog objedinjavanja Gorice i Kurilovca. Ali o smislenosti ili pak slučajnosti sljedećih koraka u tom predugo odgađanom objedinjavanju ovisi hoće li grad u budućnosti ozbiljnije biti oslonjen na veliku, a još zanemarenu prednost svoje željeznice i sada svoje autoceste.

    Za razliku od toga, na sjevernoj strani nova obilaznica, koja na prvi pogled odijeljuje Veliku Goricu od Plesa, a spaja i učvršćuje novi gradski prometni okvir s aerodromom, zapravo sada tim presudnim i vrlo odlučnim fizičkim korakom objedinjuje u gotovo kontinuirano izgrađeno područje do sada jasno odijeljeni grad od prigradskih naselja na sjeveru, a koja su već posve oslonjena na aerodrom. Time se gradsko tkivo Velike Gorice odjednom ne samo bitno proširuje na sjever, nego istovremeno i presudno gotovo posve sjedinjuje s izgrađenim područjem aerodroma.

    Obgrljujući na taj način aerodrom, Velika Gorica sada kao da samo dovršava i zaokružuje tu čini se jedinstvenu i sudbonosnu povezanost ovog grada s praktički cijelokupnom dosadašnjom povijesti zrakoplovstva. Naime, ne samo da se grad na jednoj strani naslanja izravno na suvremeni internacionalni aerodrom, nego se i na drugu stranu rasprostire sve do piste nekadašnjeg vojnog aerodroma, koja mu je postala fiksna istočna granica, ali i prepreka. No i više od toga, u današnjem urbanom tkivu preostale su upisane, u prostiranju nekih ulica, pozicije prvih travnatih aerodroma, od prvih civilnih međuratnih, do ratnih wehrmachtovih, ali je ta neobična povijest ostala skrivena i zaboravljena.

    Uz pistu vojnog aerodroma na istočnoj strani grada sada se dovršava i s njom paralelna dionica široke četverotračne istočne obilaznice. Podignuta na (pre)visoki nasip jednoga bi dana ova prometnica trebala primiti i gradsku željeznicu, svojevrsnu buduću zamjenu za nekadašnji velikogorički tramvaj, samo što bi sada to bila izravna veza i još jedna od sve brojnijih spona sa Zagrebom. Ali za samu Veliku Goricu istočna obilaznica postaje isto tako udvojena i već gotovo neprelazna prepreka za silazak grada na obalu jezera Čiće.

    Razvojni skok koji se upravo odvija pred našim očima, međutim, ne dotiče gradsko središte. Ali ono će uskoro biti oslobođeno tranzitnog prometa.i time bitno promijenjeno. Ta iznenadna promjena, kao što pokazuju iskustva bezbrojnih gradova koji su kroz isti proces već prošli, može biti traumatična i ostaviti negativne posljedice prvenstveno u početnoj pasivizaciji gradskog središta. Taj je proces osobito opasan i može imati dalekosežnije i trajnije posljedice baš u slučaju gradova poput Velike Gorice koji se nalaze u (preblizom) ozračju magnetske privlačnosti obližnjeg velegrada. Bez snage vlastitog središta takvi gradovi postaju manje ili više pasivna predgrađa.

    Obnova snage vlastitog urbanog identiteta zato je, osobito upravo sada, od presudne važnosti za Veliku Goricu, a nove ideje u aktiviranju gradskog središta i otvaranje poligona za kreativne preokrete od ključnog su interesa.

    Na kraju moram dodati i još jednu svoju osobnu opservaciju. Uz novo aktiviranje i oživljavanje gradskog središta, pravi preokret urbane budućnosti Velike Gorice nastat će tek onda kada grad izađe na ambijentalno daleko najvrijedniji dio svoga prostora, na obalu jezera Čiće, kada možda dobije i neku svoju neobičnu turopoljsku "rivu".


    Linkovi:

    [1] http://velikagorica.heliohost.org/
    [2] http://www.gorica.hr


    više..

  • 04.02.2009. - 15.03.2009.

    Interzone : grad


    Belgija je četvrtu godinu zaredom najglobaliziranija država svijeta, a Hrvatska je na 25. mjestu, objavio je u utorak švicarski ekonomski institut KOF iz Zuericha koji tradicionalno svake godine izračunava indeks globalizacije zemalja. (...)Pod ekonomskom globalizacijom podrazumijeva se tok novca, kapitala i transakcija, pod društvenom raširenost ideja, informacija i interakcija s ljudima iz drugih zemalja, a politička dimenzija odnosi se na uklopljenost u međunarodnu politiku. Hrvatska je najbolji rezultat ostvarila u društvenoj globalizaciji, a najlošiji u političkoj.
    (HINA, 28. siječnja, 2009.) [1]


    Shvaćene kao postupni proces transformacije lokalnih i globalnih fenomena na globalnu razinu s ciljem stvaranja jedinstvenog društva, naznake globalizacije stoljećima su bile prisutne u društvu. Međutim, tijekom poslijednjih pedesetak godina proces globalizacije, predvođen zamahom kapitalizma i svjetskom razmjenom kapitala, robe i ideja, dramatično se ubrzao, a svojim se uplivima u sve spore ljudskog života i njegova okoliša sve jasnije profilirao kao ključna odrednica suvremenog doba. O samome se kulturološkom fenomenu intenzivnije počelo promišljati 1980-ih i 90-ih, da bi se odnedavno stupanj globalizacije počeo i statistički mjeriti te ubrajati među, kako to uvodni citat daje naslutiti, pokazatelje ekonomske, društvene i političke razvijenosti pojedinog društva.

    Povodom specifičnog aspekta globalizacije kojeg problematizira ova izložba, navedenim brojkama o globalizaciji valja dodati i podatke UN -a za 2007.godinu koji govore da u gradovima, na svega 3% ukupne zemljine površine( http://www.earthinstitute.columbia.edu/news/2005/story03-07-05.html) živi polovica svjetskog stanovništva, a o trendu urbanizacije kao pokazatelja razvijenosti svjedoči čak 72% europskog, odnosno 81% stanovništva SAD (http://www.un.org/esa/population/publications/wup2007/2007_urban_rural_chart.pdf). Također valjda napomenuti i da svi navedeni podaci imaju tendenciju eksponencijalnog rasta u narednom razdoblju.

    Jasno je, stoga, da su urbanizacija i globalizacija paralelni i međusobno zavisni fenomeni, te da se gotovo svi navedeni segmenti globalizacije, od ekonomske razmjene do produkcija znanja i kulture, generiraju upravo u urbanim sredinama.

    Dva su različita pristupa toj temi prezentirana u sklopu izložbe Interzone : grad. Rad Pulske grupe [2], šestorice pulskih arhitekata/ica – Vjekoslava Gašparovića, Emila Jurcana, Jerolima Mladinova, Marka Perčića, Helene Sterpin i Edne Strenje - usmjeren je razvoju diskurzivnog polja i kritičnog odnosa prema konkretnim izazovima suvremenog urbanog planiranja i procesa revitalizacije gradske obale u Puli i okolici. Korištenjem vlastite stručne pozicije i demokratskim metodama, poput objavljivanja i distribucije publikacija, letaka, proglasa, organizacije javnih tribina i peticija, ova građanska inicijativa nastoji, s jedne strane, razotkriti, preispitati i suzbiti mehanizme manipulacije javnim gradskim prostorom od strane lokalnih vlasti i privatnih financijskih interesa, te ponuditi stručna i kvalitetna alternativna rješenja. Aktivizam grupe, u velikoj mjeri potaknut specifičnom tranzicijskom političkom klimom u kojoj djeluje, ima predznak izrazito konstruktivne, društveno dogovorne i javno angažirane funkcije u formiranju civilnog društva. U usporedbi s njime, aktivizam Richarda Reynoldsa, strastvenog vrtlara iz centra Londona i osnivača globalne mreže pokreta Guerrilla Gardening [3], za hrvatske se prilike doimlje pomalo nevino. Ipak, osnovna je ideja dvaju različitih pristupa ista - preispitivanje značenja javnog urbanog prostora i samoinicijativno alternativno uređenje istoga. Guerrilla gardening opći je naziv za politički intoniran oblik aktivističkog djelovanja kojim pojedinci, preispitujući pravo njena vlasništva, zemlju spašavaju od nemara i pridaju joj novu funkcije od šireg javnog interesa. Iako je takvo djelovanje ilegalno i u suštini politički i anarhistički intonirano, Richard Reyolds i sljedbenici pokreta, mahom ugledni građani iz srednjeg i višeg društvenog sloja, svoje noćne akcije u Londonu sprovode mirno i uspješno, uz prešutan dogovor s gradskim vlastima i izrazit interes medija.

    Umjetnici zastupljeni na izložbi pristupaju problematici i estetici suvremenoga grada koristeći se nešto drugačijim strategijama i medijima. Fotografija je od svojih početaka išla ruku uz ruku s općom urbanizacijom društva i savršeno je odgovarala potrebi bilježenja njegove efemernosti. Fotografije Borisa Cvjetanovića [4], odabrane iz ogromnog arhiva njegovog svakodnevnog bilježenja gradskih motiva, još jednom potvrđuje autorovu gotovo dokumentaristički suzdržanu upotrebu kadra s ciljem isticanja odabranog motiva i postizanja kontemplativne unutrašnje kompozicije prikaza. Iako neke zagrebačke motive lako prepoznajemo, Cvjetanović se ne bavi identitetom nekog određenoga grada. Duhovitim i ironičnim odabirom iz bogatog repertoara suvremene gradskih motiva on bilježi prigušeni apsurd suvremenoga grada i dadaističke „dijaloge“ njegovih nevažnih predmeta. Njegove su fotografije prenapučenog grada lišene ljudske prisutnosti. Međutim, unatoč, ili upravo zbog te neobične dehumanizacije kadrova, fotografije ne djeluju prazno ili depresivno; one se tim više oslanjaju na svoju unutrašnju semantičku i formalnu razigranost. Na fotografijama Sophio Medoidze [5], s druge strane, ta lišenost ljudske figure u suvremenim prikazima napuštenih i oronulih gruzijskih socijalističkih tvorničkih kompleksa poprima drugačije značenje. Suprotstavljene s autentičnim arhivskim video zapisom iz 1972., vremena kada su ti isti kompleksi bili građeni i ispunjeni radnicima i životom, fotografije svjedoče o gotovo nevjerojatnom vremenskom i društveno-političkom procjepu. Autorica, rođena i odrasla u Gruziji, najviše je zaokupljena suvremenom podjelom grada i čitave zemlje na aktivne i potpuno neaktivne zone koje i dalje, pomalo arheološki, svjedoče o onom Drugom, zaboravljenom, stanju grada i društva. Upravo te praznine, rupe u suvremenom urbanom krajoliku čine okosnicu njezina rada, ujedno ga čineći zapanjujuće čitkim, prepoznatljivim i bliskim hrvatskoj publici.

    Željka Blakšić [6] i Lena Kramarić [7] temi grada pristupaju kroz sasvim drugačiju prizmu. Okosnicu rada čini intimna priča dviju prijateljica čiji su životi nakon fakulteta krenuli suprotnim stranama svijeta. Ipak, koristeći se konceptom izvidničke izložbe, stvarane kroz zadano vrijeme i određeni medij, njihov rad nadilazi osobnu priču i bilježi efekt suvremene mogućnosti premošćivanja kategorija mjesta i vremena, spajanja lokalnog i globalnog, intimnog i javnog. Simultana zračna snimka i intimni doživljaj tisućama kilometara udaljenih gradova, krajnje različitih, no globalno poznatih i povezanih, otvara prostor preispitivanju fizičke percepcije vremena i naslućivanju mogućnosti globalne civilizacijske kondenzacije.

    Jedini predstavnik slikarskog medija, Dino Zrnec [8], svoja platna možda i najizravnije dovodi u vezu s ranije spomenutim problemima identiteta novih urbanih sredina. On izmišlja nazive ulica čime kartografski prikaz jednog zagrebačkog gradskog bloka gubi identitet,a prazni putokazi i zastave u nadilaženju nacionalnog i lokalnog, postaju tek simboli dezorijentacije i traženja. Zrnecovo se viđenje grada smješta u među-prostor tranzicije, sivu zonu između tradicionalnog i još nepronađenog novog urbanog identiteta. (Sanja Horvatinčić)

    Kustosi: Ivana Hanaček, Klaudio Štefančić
    Kustosice asisentice: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk

    Linkovi:

    [1] http://globalization.kof.ethz.ch/map/#
    [2] http://pulska.grupa.googlepages.com/
    [3] http://www.guerrillagardening.org/
    [4] http://www.photography-now.com/artists/K19565.html
    [5] http://www.medoidze.com/
    [6] http://mfaphoto.schoolofvisualarts.edu/?page_id=22
    [7] http://www.cunterview.net/index.php/Likovna-umjetnost/Lena-Kramaric.html
    [8] http://www.rolandberger.hr/office/initiatives/art_and_artists/Dino_Zrnec_en.html

    više..

  • 10.04.2002. - 27.04.2002.

    Boris Cvjetanović, "Grad"


    Nakon dužeg perioda neizlaganja Boris Cvjetanović se u Galeriji Galženica predstavio novim ciklusom fotografija, koji u odnosu na njegov prethodni rad unosi dvije novosti: kolor fotografiju i digitalnu fotografiju. Tema izložbe, međutim, svojevrsni je nastavak Cvjetanovićevog fotografskog rada, kakvog poznajemo od početka 80-ih do danas. I na ovoj izložbi je, naime, riječ o određenom socijalnom aspektu suvremenog života, o zapuštenim gradskim prostorima snimljenim u samom užem ili širem centru grada, o bizarnim prizorima velegrada, o javnoj scenografiji, kraj koje svakodnevno prolazimo, ignorirajući njeno značenje. Dok je u prijašnjim ciklusima Cvjetanović snimao socijalni okoliš u interakciji s ljudima, u ovom ciklusu ljudsku figuru potpuno je isključio iz kadra, usredotočivši se isključivo na prizore grada. Cvjetanovićev Grad s jedne strane je dokument jednog vremena, dokaz o raspadu određenog komunalnog modela u upravljanju jednom urbanom zajednicom, a s druge, fotografski dokument, koji ukazuje na mnogostrukost, proturječnost ili heterogenost fenomena kakav je grad.

    Boris Cvjetanović (1953) jedan je od najpoznatijih hrvatskih umjetničkih fotografa. Na ALU u Zagrebu diplomirao je 1976. Od 1981. objavljuje fotografije u Studentskom listu, u kojem tijekom 1987. i 1988. godine i urednik fotografije. Izlagao je u zemlji i inozemstvu. Bio je predstavnik Hrvatske na 50. venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti.

    više..