sport

  • 01.04.2009. - 10.05.2009.

    Interzone : nacija


    U Njemačkoj živi oko 6,7 milijuna stranih državljana, a četvrtinu od te brojke
    čine Turci, podaci su njemačkog saveznog ureda za statistiku. Potkraj 2008.
    u Njemačkoj je živjelo 0,3 posto manje stranaca nego 12 mjeseci prije. Od
    ukupno 82 milijuna stanovnika Njemačke, Turci čine 1,5 posto, od kojih su
    mnogi do danas dobili njemačko državljanstvo. Svaki peti strani državljanin
    koji živi u Njemačkoj rođen je u toj zemlji. Među njima je svaki treći Turčin,
    dok su 31 posto Talijani, a 28 posto Grci. Po njemačkom zakonu, uobičajeno
    je da djeca stranih državljana rođena u Njemačkoj uzmu državljanstvo
    svojih roditelja
    . (Hina) [1]

    Koncept nacije vrlo je složene naravi; pokušati definirati naciju podrazumijeva uzeti u obzir više kriterija kao što su jezik, kultura, podrijetlo, povijest, religija, i td. Ove takozvane objektivne kriterije možemo naći u većini današnijh definicija pojma nacije, kao što je primjerice ova: Nacija je relativno samodovoljna i stabilna narodna zajednica života, nastala pojavom građanskoga društva kao rezultat povijesnoga razvitka oblika udruživanja ljudi radi njihovog lakšeg opstanka i razvitka, koju karakterizira jedinstven državni teritorij, zajednički ekonomski život, specifična kultura i jezik, odgovarajuća religija, razvijena kolektivna i pojedinačna svijest o nacionalnoj samobitnosti i osjećaj njezinih članova o pripadnosti datoj naciji.

    U ovu složenu definiciju također je uključeno i nešto što bi se moglo označiti kao svojevoljna definicija nacije, od kojih je najpoznatija ona francuskog filozofa Ernesta Renana, koji je u svom predavanju Što je nacija? 1882. godine ustvrdio da je nacija svakodnevni plebiscit, koji počiva na subjektivnim kriterijima pojedinaca.

    Danas, u 21. stoljeću, problem nacije i njezinog samoodređivanja nije ništa jednostavniji; štoviše, moglo bi se reći da je pitanje složenije nego ikada, naročito kada se stavi u kontekst globalizacije. Globalizacija nije imala milosti prema naciji kao ideji, konceptu, i društvenoj realnosti. Nacija je povezana s kočenjem nezaustavljivih povijesnih sila, osuđena na zastarijevanje od strane globalne postmoderne kulture, lišena institucionalne ljuske zahvaljujući slabljenju države, a također ima upitnu reputaciju među društvenim znanstvenicima, te se čini da nacija ubrzano prelazi u ništa više nego povijesni fenomen.[2]

    Prostori srednje i jugoistočne Europe u posljednjih se nekoliko desetljeća nalaze na skliskom terenu između dvije krajnosti: između Istoka i Zapada, između kapitalizma i komunizma, između globalizacije kao faktora uniformiranja i težnje za stvaranjem vlastitog identiteta. Početkom devedesetih, zemlje na ovim prostorima našle su se u paradoksalnoj poziciji u kojoj su trebale denacionalizirati svoje privrede a istovremeno nacionalizirati svoju kulturu. Danas se javlja pitanje što globalizacija znači za ove prostore, kakve promijene će donijeti, kako ona utječe na projekcije nacionalnog identiteta? Sigurno je da se u suvremenom svijetu problem nacije i nacionalnog identiteta ne može promatrati odvojeno od procesa globalizacije. Stoga se ova izložba bavi fenomenom nacije i nacionalnog identiteta u okviru globalizacijskog procesa, te problemima, paradoksima i ironijama koja iz tog suodnosa proizlaze.

    Rad mladog dubrovačkog umjetnika koji radi u Zagrebu pod pseudonimom Id Sarup [3] bavi se problemom stvaranja slike o hrvatskom društvu i preispitivanju istog kroz seriju ambivalentosti koje autor stvara preobražavanjem podataka, odnosno montažom dijelova emisije Lica nacije. Prva ambivalentnost proizlazi iz preformuliranih statističkih podataka na osnovi izvornih koji daju općenitu sliku Hrvatske. Autor stvara vlastitu interpretaciju koja ponekad graniči s apsurdom, dok se ponekad čini kao realnija slika stvarnosti. Dobivena je tragikomična slika hrvatskog društva, koja uvodi promatrača u jedan sasvim moguć, ali i pesimističan svijet, stvoren pretjerivanjem i falsificiranjem. Javlja se pitanje o umjetnikovom stavu o društvenoj angažiranosti; upozorava li na sve negativnosti i trulež društva sa željom poticanja na promjenu, ili pak sa sigurne udaljenosti i sa zaigranošću promatra kako stvari u društvu postaju sve gore. Drugi dio rada sastoji se od pitanja autora i voditelja emisije Lica nacije; pitanja govore o globalnom kapitalu, naciji, granicama, Hrvatskoj, čovjeku, i slično; međutim, ona ostaju bez odgovora. Ponovno se javlja slična ambivalentnost kao u prvom dijelu; podrška ljudima koji gotovo fanatično brinu o sudbini hrvatskog društva ili činjenica da nemoć čovjeka pred kapitalom istovremeno i zabavlja i rastužuje promatrača? Obje ambivalentnosti ostavljaju prostora višestrukim interpretacijama koje kao krajnji cilj potiču promatrača na zauzimanje vlastitog stava.

    Dok se u ovom radu otvaraju brojne mogućnosti za interpretacije, svoje viđenje umjetnosti i religije, Istoka i Zapada, daje glavni lik videorada Schwabo Saše Karalića [4]. Iako se njegovi odgovori na prvi pogled čine jednostavnima, oni u svojoj biti nose paradokse i proturječnosti religijskog, geopolitičkog, pa i nacionalnog identiteta. Moglo bi se čak reći da iskustvo identiteta koje svjedoči glavni lik Karalićevog rada može biti oznaka za svaki nacionalni identitet danas.

    Globalnu viziju problema nacije ponudit će u svojim video radovima Hakan Akçura, [5] državljanin Turske, države koja još uvijek čeka članstvo u Europskoj uniji, koji se doselio i započeo novi život u Švedskoj, EU državi, gdje se kao emigrant suočio s brojnim problemima. Njegovi radovi nastali su kao reakcija na indiferentnost i gotovo ignoriranje problema emigranata odnosno situacije u kojoj je velik broj ljudi tretiran i razmatran kao – broj. Svojim performansima Akçura ne ide protiv sustava, već se trudi olakšati mu posao i istovremeno ga učiniti pravednim, humanim i skinuti s njega etiketu diskriminacije. Tim pacifističkim pristupom teži prvenstveno dati do znanja da on postoji te ostvariti svoje pravo na slobodno kretanje i jednakost.

    Nacija, odnosno nacionalizam i sport često su isprepleteni pojmovi, budući da sport predstavlja simboličko nadmetanje među nacijama; često sportska nadmetanja odražavaju nacionalne konflikte. Rad Jasminke Končić [6] Product of Croatia propituje nacionalni identitet u vrijeme globalizacije, upravo uzimajući primjere iz svijeta sporta, te se dotiče fenomena multikulturalizma/multinacionalizma koji se javlja u sportu. Što se dogodi kada dođe do situacije u kojoj strani državljanin odluči prihvatiti hrvatsko državljanstvo i natjecati se za Hrvatsku? Uglavnom s odobravanjem podržavamo takve transakcije, dok s nevjericom gledamo kako hrvatski sportaši dolaze u inozemstvo natjecati se za druge države. Autorica s ironijom promatra upravo taj izraženi fenomen nacionalnog patosa i multinacionalizma koji se simultano javljaju u sportu, te fleksibilne granice među njima.

    Serija fotografija Ane Lozice [7] također se bavi pitanjem nacionalizma u sportu, ali iz malo drugačijeg rakursa. Autorica je fascinirana privilegiranom, gotovo ekskluzivnom medijskom i društvenom pozornosti koju sport uživa, poglavito u vrijeme uspjeha hrvatskih sportaša; sudeći po novinskim naslovima, svi ostali problemi u državi su nebitni u usporedbi sa sportskim uspjehom. Ovim radom propituje se uloga i stvaranje nacionalnog identiteta u okviru sporta – koliko je sport uistinu važan u toj ulozi? Dovoljno je prisjetiti se da većina ljudi strancima krene nabrajati uspješne hrvatske sportaše kada se potonjima priča o Hrvatskoj ili ju se barem pokušava smjestiti na imaginarnoj geopolitičkoj karti...(Nina Pisk)

    Linkovi:
    [1] http://www.totalportal.hr/article.php?article_id=267236
    [2] http://tiny.cc/F1w1v
    [3] http://www.kulturpunkt.hr/i/najave/1986/
    [4] http://www.sasakaralic.nl/
    [5] http://hakanakcura.googlepages.com/
    [6] http://tiny.cc/dq4Zb
    [7] http://www.analozica.com/


    Kustosi: Ivana Hanaček, Klaudio Štefančić
    Kustosice asisentice: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk

    više..