spol

  • 09.09.2009. - 11.10.2009.

    Interzone : rod


    Umjetnici: Davor Dukić (SR), Ibro Hasanović (B i H), Helena Janečić (HR), Milica Rakić (SR) i Alenka Spacal (SLO)

    Kustosice: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk


    Predsjednik Međunarodne atletske federacije (IAAF) Lamine Diack priznao je da je u slučaju Caster Semenye trebalo pokazati puno više osjetljivosti. No, upravo je IAAF zatražio da se Caster Semenya podvrgne testovima, a panel, u koji su uključeni ginekolog, endokrinolog, psiholog, internist te stručnjak za probleme "spola i međuspola", trebao bi idućih tjedana zaključiti je li trkačica muško ili žensko. (...) Osim ginekološkim, endokrinološkim i genetskim testovima, Caster Semeneya bit će podvrgnuta i psihološkim ispitivanjima kako bi se odredilo osjeća li se ona kao "prava žena. (1)

    Mnogo građe ne samo da potiče sumnju u održivost 'subjekta' kao krajnjeg kandidata za predstavljanje ili, čak, oslobođenje, nego općenito vlada vrlo mala suglasnost što to tvori, ili bi trebalo tvoriti, kategoriju 'žena'. (2)

    IAAF - in stručnjak za probleme spola i međuspola i jedna od najutjecajnijih suvremenih post-strukturalističkih teoretičarki našli su se, čini se, u sličnim nevoljama s rodom. Skandalozna priča o uspješnoj mladoj atletičarki koja je u rekordnom roku obišla svijet otvara i zorno dočarava jedno od ključnih ontoloških, epistemoloških i inih pitanja kojima filozofi, od Foucaulta na dalje, nastoje objasniti stvarnost kroz logičke sustave na kojima počiva naša individualna i društvena egzistencija. Koji su to alati, dogovori, propisi i norme kojima se određuje profesionalna, a u velikoj mjeri i osobna sudbina Caster Semenye? Tko posjeduje znanje, a time i moć, kojima se te norme konstruiraju? Na poslijetku se nužno otvara i pitanje što spol uopće jeste (da li je prirodno, anatomski, hormonski ili kromosomski uvjetovan) i je li i on proizvedena društvena kategorija?
    Tek što je feministička teorija došla do postavke da rod nije tek posljedica biološke zadatosti, već neovisan, društveno uvjetovan konstrukt, te time osigurala jasno razlikovanje pojmova roda i spola, nove su se generacije teoretičarki zapitale o uzročno-posljedičnom odnosu tih dviju kategorija. Početkom 1990-ih Judith Butler postavlja svojevrstan obrat tvrdnjom da je sama kategorija roda diskurzivno/kulturalno sredstvo kojim se definira značenje onoga što smatramo prirodnim spolom, te ga pritom svijesno smješta u polje preddiskurzivnog, apriornog kako bi se osigurao binarni/heterosexualni okvir za spol (2). Ono što pak generira fenomen roda tzv. su regulacijske prakse unutar zadanih kulturalnih i povijesno specifičnih okolnosti – načini na koje „smijemo“ djelovati da bismo pritom zadržali identitet ostvaren kroz kontinuitet i koherentnost subjekta. Tako se u shvaćanju Judith Butler rod u praksi ostvaruje kroz performative – onog što je sadržano u jeziku, činovima, gestama, izvedbama.

    Ono čime se, unutar ovog teorijskog okvira, različite umjetničke prakse sve učestalije bave pitanje je ne samo promjenjivosti i fluidnosti rodnih identiteta, već i apriorinog privaćanja binarnosti kroz suprotstavljene kategorije žena i muškaraca, ženske i muške umjetničke prakse. Stoga je ideja pri odabiru radova na ovoj izložbi bila prikazati na koji način radovi iz područja sličnih kulturalnih i povijesno specifičnih okolnosti, dakle u domeni srodnih regulacijskih praksi, iz različitih pozicija i umjetničkih praksi progovaraju o rodnoj tematici.

    Performativni čin vješanja kuhinjskih krpa u radu Alenke Spacal [1] priziva kolektivnu svijest o tradicionalnim rodnim ulogama, prije svega unutar lokalnog/regionalnog konteksta – praksa sušenja rublja na razapetom konopu jedan je od prototipova ženskog posla. Kao odgovor na takve regulacijske prakse umjetnica izlaže niz autoportreta - likovnog žanra koji omogućava najviši stupanj preispitivanja vlastitih identitetskih pozicija.On omogućava istovremenu poziciju autorice i modela, označitelja i označenog, subjekta i objekta, čime se dokida tradicionalna pozicija žene kao Druge. Umjetnički subjekt koji Alenka Spacal svojim androginim autoportretima pritom formira zasniva se na konceptu mijenjajućih i prijelaznih identiteta i opire binarnoj definiciji roda (4).

    Slične pozicije čine polazište i za rad Helene Janečić [2] koja autoportretom Sitting gender bender također probija binarnu zadatost rodnih uloga, koristeći se referencom na Nastu Rojc, začetnicu umjetničkog prikaza rodnog identiteta u periodu ranog hrvatskog modernizma. Koristeći iste strategije samoprikazivanja (prerušavanje kao sredstvo kojim se problem seksualnosti prenosio u javnu sferu), kao i formalnu realizaciju u tradiciji modernističkog slikarstva Münchenskog kruga, Helena ostvaruje i osnažuje vlastitu među-rodnu poziciju (6).

    U radu Milice Rakić [3] težište se premješta sa konstuiranja subjektivne rodne samo-prezentacije na širi društveno-političkog kontekst. Koristeći vizualni i audio arhiv za evokaciju kolektivnog sjećanja na ideološki obojenu prošlost, umjetnica propituje genezu uspostave društvenih i rodnih identiteta i njihovih međusobnih odnosa. Spajanjem fiktivnog neformalnog razgovora između muškarca i žene sa slikama iz političke prošlosti ostvaruje se naglasak na duboku i neosvještenu povezanost između svakodnevnog poimanja, odnosno igranja rodnih uloga i utjecaja društveno-političkih i ideoloških sustava moći.

    U dijalogu iz video rada Milice Rakić prisutan je svojevrstan sukob rodnih pozicija unutar jezičnog diskursa. U Pokušaju da budem... Ibro Hasanović [4] se odmiče od vlastite rodne pozicije kako bi ogolio svoju (navodnu) nedostatnost u razumijevanju (također navodne i društveno konstruirane) binarno suprotne ženske pozicije. Umjetnik je smješten u prirodu, simbol tradicionalnog muškog poimanja ženskosti (kao suprotnosti muškoj civilizaciji) i čita, bez razumijevanja, roman Sidonie - Gabrielle Colette, svojevrsni prototip tzv. ženskog pisma ( koncepta, inače, osporavanog od feminističkih teoretičarki, od Simone de Beauvoir do Monique Wittig). Umjetnik na taj način zauzima ironičan odmak te propituje koncept binarnih rodnih pozicija kao međusobno isključivih i nepomirljivih kategorija.

    Čovek od akcije Davora Dukića [5] problematizira konstrukciju značenja rodnog identiteta kroz koncept igračke koji, prema teoriji Rolanda Barthesa, utjelovljuje mikorkozmos svijeta odraslih. Na taj način igračke postaju sredstva i materijalni dokaz procesa naslojavanja kulturalnih i ideoloških kodova koji, između ostalog, sudjeluju u formaciji rodnih identiteta. Oblikovanjem tijela i utjelovljenjem binarnih rodnih i spolnih zadatosti, društveni projekt industrije igračaka postaje dijelom regulacijskih praksi, te se kroz ovaj rad otkrivaju načini čitanja skrivene društvene moći (7). (Sanja Horvatinčić)

    1. http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2009,8,29,,174378.jl
    2. Butler Judith, Nevolje s rodom / Feminizam i subvezija identiteta, Zagreb: Ženska infoteka, 2000.
    3. http://www.iep.utm.edu/foucfem/
    4. Spacal Alenka, Pokušaj uspostavljanja autonomnog subjekta kroz autoportretni likovni izraz umjetnica. Filozofija i rod, zbornik, ur. Gordana Bosanac, Hrvoje Jurić, Jasenka Kodrnja. Zagreb: Frvatsko filozofsko društvo, 2005.
    5. Chadwick Whitney, Women, Art, And Society, London: Thames & Hudson, 1992.
    6. Kolešnik Ljiljana, Autoportreti Naste Rojc: stvaranje predodžbe naglašenog rodnog identiteta u hrvatskoj umjetnosti ranog modernizma, Radovi instituta za povijet umjetnosti 24/2000.
    7. www.galerijazvono.org/text/dukic/Tekst%20J.%20Dukic.doc


    Linkovi:

    [1] http://www.cunterview.net/index.php/Izlozbe-/-Osvrti/Alenka-Spacal-Vjesanje.html
    [2] http://www.cunterview.net/index.php/Novi-mediji/Helena-Janecic.html
    [3] http://www.artmajeur.com/milica/
    [4] http://www.ibrohasanovic.com/
    [5] http://artnews.org/gallery.php?i=3875&exi=15449

    više..