globalizacija

  • 25.11.2009. - 25.12.2009.

    Interzone : ekonomija



    Ovogodišnji ciklus izložbi u Galeriji Galženica pod zajedničkim nazivom Interzone bio je posvećen temi utjecaja ekonomske globalizacije na društvo i njegove pojedine sastavnice. Dosadašnje su se izložbe pozabavile onim aspektima globalizacije koji često bivaju previđeni prilikom definiranja onoga što čini globalizaciju. Većina definicija na prvo mjesto stavlja ekonomski aspekt globalizacije kao njezin najbitniji element, a on pak većinu ljudi asocira na velike korporacije. Na ovoj su izložbi predstavljeni radovi umjetnika i umjetničkih grupa koji su se dotakli upravo tog, možda najočitijeg, oblika globalizacije. Svima je zajednička suptilno kritiziranje, odnosno ironiziranje globalizacijskog procesa, kao i većina izložaba iz ovogodišnjeg programa i ova je ponudila radove koji se referiraju na cijeli niz fenomena, od lokalnih do globalnih. 

    Domaći je dvojac, Rosana Ratkovčić i Fedor Kritovac [1], nakon provedenog istraživanja situacije u obrtničkim djelatnostima u svom radu obradio problematiku lokalnog. Preciznije, riječ je o problemu oglašavanja obrničkih radnji nasuprot velikim komercijalnim reklamama, odnosno o kompleksnoj višeznačnosti koja iz toga proizlazi. Ratkovčić i Kritovac naglašavaju važnost obrtničke djelatnosti i njihovih reklamnih natpisa, svojevrsnih dokumenata zagrebačkog urbanog identiteta, a koji zbog procesa ekonomske globalizacije pomalo nestaju iz grada.To se dogadja zbog različitih stvari među kojima su propadanje djelatnosti i ne uklapanje u stroge estetske specifikacije propisane Odlukom o komunalnom redu možda najvažnije. Autori smatraju da se time događa svojevrsna desemantizacija grada s ciljem stvaranja nekog novog estetskog ideala lišenog stvarnog sadržaja i značenja, koji je predvođen novim wallscapeima i billboardovima, privremenim produktima oglašavanja u koje je uloženo mnogo novca i kreativne energije, nasuprot jednostavnim i neuglednim obrtničkim natpisima koji su, jednom postavljeni, trebali trajati godinama. Digitalnim intervencijama na fotografijama na kojima su obrtničke (subverzivne) i komercijalne (mainstream) reklame postavljene u isti kontekst otvara se prostor za kritičko propitivanje društva i smjera u kojem se ono razvija.

    Lemeh 42 [2], talijanski par video-umjetnika, u svom kratkom animiranom filmu kreću nešto drugačijim putem. Kritički se osvrću na globalnu prisutnost Ikee, koristeći se njezinom prepoznatljivom ikonografijom. Jednostavna animacija prati, odnosno vizualizira dječju pjesmicu koja, stavljena u ovakav kontekst, dobiva ironijski prizvuk. S druge strane, jednostavnost i razumljivost same animacija same se po sebi pozivaju na filozofiju Ikee kao globalnog sveprisutnog brenda koji teži štedljivosti, praktičnosti, jednostavnosti te pristupačnosti i funkcionalnosti svojeg namještaja. Na ovom mjestu, ironija ovog videa dobiva još više na težini – Ikea svoje poslovanje temelji na masovnoj, jeftinoj industrijskoj proizvodnji, dok istovremeno propagira brigu i zaštitu okoliša.

    Na specifičnu situaciju u Aziji osvrnuo se Dmitry Strakovsky [3] svojim performansom Top 10 Asian Brands. Umjetnikov je rad prožet binarnim opozicijama kojima parodira najveće azijske korporacije; on spaja Istok i duhovnost koja se često veže uz njega sa Zapadom i njegovom opsjednutosti materijalnim vrijednostima. Svojim položajem i načinom izgovaranja, odnosno pjevanjem umjetnik stvara religijsku atmosferu koja asocira na budističke rituale pobožnosti koji uključuju i pjevanje određenih stihova ili mantri. Međutim, ovdje su mantre imena velikih korporacija. Svojim performansom Strakovsky kritizira ne samo velike korporacije, već i većinu azijskih naroda koji su, unatoč tome što su oduvijek poznati po opsjednutosti radom, s pojavom kapitalizma i velikih tvrtki postali gotovo religijski nastrojeni prema svom poslu koji je, moglo bi se reći, postao njihova nova religija.

    Internet je od svojih početaka prije 40 godina, kada je pokrenut kao Arpanet , doživio korjenite promjene i još je jedna u nizu pojava koje nisu ostale pošteđene utjecaja ekonomske globalizacije. Carlos Katastrofsky [4] iz bečke inicijative Cont3xt.net u svom se radu kritički osvrnuo na taj fenomen. Njegov rad bavi se problematikom internetskih stranica velikih korporacija. Intervenirajući u izvorni kod određene web-stranice on skreće pozornost na komercijalizaciju i monopolizaciju Interneta. (Nina Pisk)

    Linkovi:

    (1) http://www.hdlu.hr/2009/06/04/rosana-ratkovcic-fedor-kritovac-obrtni-spektakl/
    (2) http://lemeh42.indivia.net/
    (3) http://www.shiftingplanes.org/
    (4) http://katastrofsky.cont3xt.net/home/

    više..

  • 21.10.2009. - 15.11.2009.

    Interzone : lokalno

    Izložbom Transformacija: pravac, točka nastavljamo se baviti posljedicama koje proces globalizacije ostavlja na različite aspekte kulture. Ovoga puta riječ je o posljedicama koje neoliberalna ekonomija ostavlja na urbanizam Velike Gorice. Mladi tim velikogoričkih i zagrebačkih arhitektica i arhitekata analizom je središta Velike Gorice dao svoje viđenje urbanističkih problema grada, te tako potaknuo stvaranje konceptualnog okvira za njihovo rješavanje. Autori su izložbe, prije svega, u obzir uzeli kontekst u kojemu se grad nalazi: na mikro-regionalnoj sredini on je središte, na makro-regionalnoj satelitski grad koji gravitira Zagrebu, a na kontinentalnoj dio srednjo-europskog kulturno-prostornoga kruga. Osim toga, otvorili su problem modernog arhitektonskog izraza u suodnosu s lokalnim, tradicijskim graditeljstvom, uviđajući vezu između manje urbane sredine i opiranja arhitektonskim i urbanističkim novinama. Pomoću nacrta, maketa, fotografija i različitih trodimenzionalnih prikaza ova će izložba, tako, nadamo se otvoriti raspravu o potencijalima urbanog razvoja Velike Gorice.

    Autori izložbe: Marija MatkovićMarina Mršić i Mislav Muršić (suradnica: Ivana Miketić)

    Predgovor izložbi napisao je Zlatko Uzelac, povjesničar umjetnosti, urbanist i pomoćnik ministra za prostorno uređenje u vladi premijera Račana. Tekst donosimo u cjelosti.

    Velika Gorica se nalazi pred velikim preokretom. Sa gotovo svih strana oko grada grade se nove, uglavnom najsuvremenije četvorotračne prometnice. Živi prolazni promet automobila iz pravca Siska, koji sada prolazi  izravno kroz samo središte grada prema i iz Zagreba, uskoro će se preseliti na udaljenije rubove.

    Novi, znatno prošireni, ali i čvršći fizički okvir grada, gotovo kao neka vrsta novovjekovnih gradskih "zidina", iznova i s još većom zaoštrenošću nego do sada, unaprijed poziva na otvaranje i postavlja središnjeg pitanja  -  može li grad u neposrednoj sjeni Zagreba koji je brojem stanovnika sada premašio jednu Pulu, Dubrovnik ili Varaždin biti nešto više od zagrebačkog predgrađa. Jesu li korijeni njegovog urbanog identiteta dostatni i dovoljni i koje su doista prave i ključne teme urbanog razvitka buduće Velike Gorice?

    Na južnoj strani novi okvir grada učvršćen je uskoro dovršenom autocestom. Za razliku od vremena kada je u 19. stoljeću željeznička pruga od Zagreba do Siska - postavljena na istom mjestu kao i današnja autocesta - od središta Velike Gorice bila doista predaleko, pa je do nje morao biti postavljen slavni velikogorički (konjski) tramvaj, autocesta danas svojim položajem nedvojbeno upućuje da će napokon doći do, za Veliku Goricu ključnog, konačnog objedinjavanja Gorice i Kurilovca. Ali o smislenosti ili pak slučajnosti sljedećih koraka u tom predugo odgađanom objedinjavanju ovisi hoće li grad u budućnosti ozbiljnije biti oslonjen na veliku, a još zanemarenu prednost svoje željeznice i sada svoje autoceste.

    Za razliku od toga, na sjevernoj strani nova obilaznica, koja na prvi pogled odijeljuje Veliku Goricu od Plesa, a spaja i učvršćuje novi gradski prometni okvir s aerodromom, zapravo sada tim presudnim i vrlo odlučnim fizičkim korakom objedinjuje u gotovo kontinuirano izgrađeno područje do sada jasno odijeljeni grad od prigradskih naselja na sjeveru, a koja su već posve oslonjena na aerodrom. Time se gradsko tkivo Velike Gorice odjednom ne samo bitno proširuje na sjever, nego istovremeno i presudno gotovo posve sjedinjuje s izgrađenim područjem aerodroma.

    Obgrljujući na taj način aerodrom, Velika Gorica sada kao da samo dovršava i zaokružuje tu čini se jedinstvenu i sudbonosnu povezanost ovog grada s praktički cijelokupnom dosadašnjom povijesti zrakoplovstva. Naime, ne samo da se grad na jednoj strani naslanja izravno na suvremeni internacionalni aerodrom, nego se i na drugu stranu rasprostire sve do piste nekadašnjeg vojnog aerodroma, koja mu je postala fiksna istočna granica, ali i prepreka. No i više od toga, u današnjem urbanom tkivu preostale su upisane, u prostiranju nekih ulica, pozicije prvih travnatih aerodroma, od prvih civilnih međuratnih, do ratnih wehrmachtovih, ali je ta neobična povijest ostala skrivena i zaboravljena.

    Uz pistu vojnog aerodroma na istočnoj strani grada sada se dovršava i s njom paralelna dionica široke četverotračne istočne obilaznice. Podignuta na (pre)visoki nasip jednoga bi dana ova prometnica trebala primiti i gradsku željeznicu, svojevrsnu buduću zamjenu za nekadašnji velikogorički tramvaj, samo što bi sada to bila izravna veza i još jedna od sve brojnijih spona sa Zagrebom. Ali za samu Veliku Goricu istočna obilaznica postaje isto tako udvojena i već gotovo neprelazna prepreka za silazak grada na obalu jezera Čiće.

    Razvojni skok koji se upravo odvija pred našim očima, međutim, ne dotiče gradsko središte. Ali ono će uskoro biti oslobođeno tranzitnog prometa.i time bitno promijenjeno. Ta iznenadna promjena, kao što pokazuju iskustva bezbrojnih gradova koji su kroz isti proces već prošli, može biti traumatična i ostaviti negativne posljedice prvenstveno u početnoj pasivizaciji gradskog središta. Taj je proces osobito opasan i može imati dalekosežnije i trajnije posljedice baš u slučaju gradova poput Velike Gorice koji se nalaze u (preblizom) ozračju magnetske privlačnosti obližnjeg velegrada. Bez snage vlastitog središta takvi gradovi postaju manje ili više pasivna predgrađa.

    Obnova snage vlastitog urbanog identiteta zato je, osobito upravo sada, od presudne važnosti za Veliku Goricu, a nove ideje u aktiviranju gradskog središta i otvaranje poligona za kreativne preokrete od ključnog su interesa.

    Na kraju moram dodati i još jednu svoju osobnu opservaciju. Uz novo aktiviranje i oživljavanje gradskog središta, pravi preokret urbane budućnosti Velike Gorice nastat će tek onda kada grad izađe na ambijentalno daleko najvrijedniji dio svoga prostora, na obalu jezera Čiće, kada možda dobije i neku svoju neobičnu turopoljsku "rivu".


    Linkovi:

    [1] http://velikagorica.heliohost.org/
    [2] http://www.gorica.hr


    više..

  • 09.09.2009. - 11.10.2009.

    Interzone : rod


    Umjetnici: Davor Dukić (SR), Ibro Hasanović (B i H), Helena Janečić (HR), Milica Rakić (SR) i Alenka Spacal (SLO)

    Kustosice: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk


    Predsjednik Međunarodne atletske federacije (IAAF) Lamine Diack priznao je da je u slučaju Caster Semenye trebalo pokazati puno više osjetljivosti. No, upravo je IAAF zatražio da se Caster Semenya podvrgne testovima, a panel, u koji su uključeni ginekolog, endokrinolog, psiholog, internist te stručnjak za probleme "spola i međuspola", trebao bi idućih tjedana zaključiti je li trkačica muško ili žensko. (...) Osim ginekološkim, endokrinološkim i genetskim testovima, Caster Semeneya bit će podvrgnuta i psihološkim ispitivanjima kako bi se odredilo osjeća li se ona kao "prava žena. (1)

    Mnogo građe ne samo da potiče sumnju u održivost 'subjekta' kao krajnjeg kandidata za predstavljanje ili, čak, oslobođenje, nego općenito vlada vrlo mala suglasnost što to tvori, ili bi trebalo tvoriti, kategoriju 'žena'. (2)

    IAAF - in stručnjak za probleme spola i međuspola i jedna od najutjecajnijih suvremenih post-strukturalističkih teoretičarki našli su se, čini se, u sličnim nevoljama s rodom. Skandalozna priča o uspješnoj mladoj atletičarki koja je u rekordnom roku obišla svijet otvara i zorno dočarava jedno od ključnih ontoloških, epistemoloških i inih pitanja kojima filozofi, od Foucaulta na dalje, nastoje objasniti stvarnost kroz logičke sustave na kojima počiva naša individualna i društvena egzistencija. Koji su to alati, dogovori, propisi i norme kojima se određuje profesionalna, a u velikoj mjeri i osobna sudbina Caster Semenye? Tko posjeduje znanje, a time i moć, kojima se te norme konstruiraju? Na poslijetku se nužno otvara i pitanje što spol uopće jeste (da li je prirodno, anatomski, hormonski ili kromosomski uvjetovan) i je li i on proizvedena društvena kategorija?
    Tek što je feministička teorija došla do postavke da rod nije tek posljedica biološke zadatosti, već neovisan, društveno uvjetovan konstrukt, te time osigurala jasno razlikovanje pojmova roda i spola, nove su se generacije teoretičarki zapitale o uzročno-posljedičnom odnosu tih dviju kategorija. Početkom 1990-ih Judith Butler postavlja svojevrstan obrat tvrdnjom da je sama kategorija roda diskurzivno/kulturalno sredstvo kojim se definira značenje onoga što smatramo prirodnim spolom, te ga pritom svijesno smješta u polje preddiskurzivnog, apriornog kako bi se osigurao binarni/heterosexualni okvir za spol (2). Ono što pak generira fenomen roda tzv. su regulacijske prakse unutar zadanih kulturalnih i povijesno specifičnih okolnosti – načini na koje „smijemo“ djelovati da bismo pritom zadržali identitet ostvaren kroz kontinuitet i koherentnost subjekta. Tako se u shvaćanju Judith Butler rod u praksi ostvaruje kroz performative – onog što je sadržano u jeziku, činovima, gestama, izvedbama.

    Ono čime se, unutar ovog teorijskog okvira, različite umjetničke prakse sve učestalije bave pitanje je ne samo promjenjivosti i fluidnosti rodnih identiteta, već i apriorinog privaćanja binarnosti kroz suprotstavljene kategorije žena i muškaraca, ženske i muške umjetničke prakse. Stoga je ideja pri odabiru radova na ovoj izložbi bila prikazati na koji način radovi iz područja sličnih kulturalnih i povijesno specifičnih okolnosti, dakle u domeni srodnih regulacijskih praksi, iz različitih pozicija i umjetničkih praksi progovaraju o rodnoj tematici.

    Performativni čin vješanja kuhinjskih krpa u radu Alenke Spacal [1] priziva kolektivnu svijest o tradicionalnim rodnim ulogama, prije svega unutar lokalnog/regionalnog konteksta – praksa sušenja rublja na razapetom konopu jedan je od prototipova ženskog posla. Kao odgovor na takve regulacijske prakse umjetnica izlaže niz autoportreta - likovnog žanra koji omogućava najviši stupanj preispitivanja vlastitih identitetskih pozicija.On omogućava istovremenu poziciju autorice i modela, označitelja i označenog, subjekta i objekta, čime se dokida tradicionalna pozicija žene kao Druge. Umjetnički subjekt koji Alenka Spacal svojim androginim autoportretima pritom formira zasniva se na konceptu mijenjajućih i prijelaznih identiteta i opire binarnoj definiciji roda (4).

    Slične pozicije čine polazište i za rad Helene Janečić [2] koja autoportretom Sitting gender bender također probija binarnu zadatost rodnih uloga, koristeći se referencom na Nastu Rojc, začetnicu umjetničkog prikaza rodnog identiteta u periodu ranog hrvatskog modernizma. Koristeći iste strategije samoprikazivanja (prerušavanje kao sredstvo kojim se problem seksualnosti prenosio u javnu sferu), kao i formalnu realizaciju u tradiciji modernističkog slikarstva Münchenskog kruga, Helena ostvaruje i osnažuje vlastitu među-rodnu poziciju (6).

    U radu Milice Rakić [3] težište se premješta sa konstuiranja subjektivne rodne samo-prezentacije na širi društveno-političkog kontekst. Koristeći vizualni i audio arhiv za evokaciju kolektivnog sjećanja na ideološki obojenu prošlost, umjetnica propituje genezu uspostave društvenih i rodnih identiteta i njihovih međusobnih odnosa. Spajanjem fiktivnog neformalnog razgovora između muškarca i žene sa slikama iz političke prošlosti ostvaruje se naglasak na duboku i neosvještenu povezanost između svakodnevnog poimanja, odnosno igranja rodnih uloga i utjecaja društveno-političkih i ideoloških sustava moći.

    U dijalogu iz video rada Milice Rakić prisutan je svojevrstan sukob rodnih pozicija unutar jezičnog diskursa. U Pokušaju da budem... Ibro Hasanović [4] se odmiče od vlastite rodne pozicije kako bi ogolio svoju (navodnu) nedostatnost u razumijevanju (također navodne i društveno konstruirane) binarno suprotne ženske pozicije. Umjetnik je smješten u prirodu, simbol tradicionalnog muškog poimanja ženskosti (kao suprotnosti muškoj civilizaciji) i čita, bez razumijevanja, roman Sidonie - Gabrielle Colette, svojevrsni prototip tzv. ženskog pisma ( koncepta, inače, osporavanog od feminističkih teoretičarki, od Simone de Beauvoir do Monique Wittig). Umjetnik na taj način zauzima ironičan odmak te propituje koncept binarnih rodnih pozicija kao međusobno isključivih i nepomirljivih kategorija.

    Čovek od akcije Davora Dukića [5] problematizira konstrukciju značenja rodnog identiteta kroz koncept igračke koji, prema teoriji Rolanda Barthesa, utjelovljuje mikorkozmos svijeta odraslih. Na taj način igračke postaju sredstva i materijalni dokaz procesa naslojavanja kulturalnih i ideoloških kodova koji, između ostalog, sudjeluju u formaciji rodnih identiteta. Oblikovanjem tijela i utjelovljenjem binarnih rodnih i spolnih zadatosti, društveni projekt industrije igračaka postaje dijelom regulacijskih praksi, te se kroz ovaj rad otkrivaju načini čitanja skrivene društvene moći (7). (Sanja Horvatinčić)

    1. http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2009,8,29,,174378.jl
    2. Butler Judith, Nevolje s rodom / Feminizam i subvezija identiteta, Zagreb: Ženska infoteka, 2000.
    3. http://www.iep.utm.edu/foucfem/
    4. Spacal Alenka, Pokušaj uspostavljanja autonomnog subjekta kroz autoportretni likovni izraz umjetnica. Filozofija i rod, zbornik, ur. Gordana Bosanac, Hrvoje Jurić, Jasenka Kodrnja. Zagreb: Frvatsko filozofsko društvo, 2005.
    5. Chadwick Whitney, Women, Art, And Society, London: Thames & Hudson, 1992.
    6. Kolešnik Ljiljana, Autoportreti Naste Rojc: stvaranje predodžbe naglašenog rodnog identiteta u hrvatskoj umjetnosti ranog modernizma, Radovi instituta za povijet umjetnosti 24/2000.
    7. www.galerijazvono.org/text/dukic/Tekst%20J.%20Dukic.doc


    Linkovi:

    [1] http://www.cunterview.net/index.php/Izlozbe-/-Osvrti/Alenka-Spacal-Vjesanje.html
    [2] http://www.cunterview.net/index.php/Novi-mediji/Helena-Janecic.html
    [3] http://www.artmajeur.com/milica/
    [4] http://www.ibrohasanovic.com/
    [5] http://artnews.org/gallery.php?i=3875&exi=15449

    više..

  • 18.05.2009. - 22.05.2009.

    Interzone : networked

    S obzirom da funkcioniramo nomadski kao četiri performerice koje rade na skupnim međunarodnim projektima, internet je naša jedina čvrsta referentna točka, naš zajednički dom i pravo radno mjesto. Polazeći od vlastog iskustva, namjera nam je osvrnuti se na važnost interneta u društvu koje se mijenja i u tom se kontekstu same pozicionirati kao umjetnice. [1]

    18. svibnja četiri performerice s koferima, mobilnim telefonima i računalima ulaze u galerijski prostor. 18. svibnja one imaju četiri uvjeta potrebnih za rad: dobru bežičnu Internet mrežu, hranu, zaklon i vreću za spavanje. Kroz tih će četiri dana tri offline i jedna online performerica živjeti u Galeriji Galženica u pokušaju da obnove priredbu koju su održale u Njemačkoj, a koja je nekim čudom izbrisana iz njihove memorije, kao i s njihovih prijenosnih memorijskih uređaja. Pozvat će svoje prijatelje sa Skypea iz cijelog svijeta da im u tome pomognu. Tijekom boravka u galeriji međusobno će komunicirati isključivo putem Skypea, mejla i chata. Očajnički tražeći izgubljene podatke i vlastite identitete, pokušat će vas i zabaviti.

    Still Life je performance/instalacija koja kroz situaciju globalno povezanih umjetnica propituje svakodnevni umjetnički rad [2]. Kritički se osvrčući na aktualni diskurs migracije i identiteta u vremenu određenom Webom 2.0, performance u fokus stavlja dva elementa: auto-produkciju i prezentaciju te navodni gubitak kulturnog u zamjenu za globalno konstruirani identitet.

    Still Life je rezultat 730 sati on-line konferencijskih poziva, 120 sati jedan-na-jedan razgovora putem Skype servisa, 323 560 redaka internetskog chata, 234 mejla, dva korisnička računa na socijalnim platformama Weba 2.0, jednog bloga, jednog video korisničkog računa, 156 tekstualnih poruka i 576 sati provedenih u stvarnom prostoru zbog uvježbavanja izvedbe.

    Still Life dio je projekta Pandore Pop pod nazivom Sorry! ( stereo unplugged)

    Still Life će u formi performansa / plesne predstave biti predstavljen 20. i 21. svibnja 2009. od 20 sati.


    Koncept, peroformans i instalacija: Pandora Pop (Hertling, Trabert, Wirthmüller, Zanki)
    Glazba: Aaron Austin - Glen, Damir Šimunović, Petra Zanki
    Dramaturg: Roland Rödermund
    Medijski dizajn i dokumentacija: Mirco Winde
    Web video i instalacija: Stjepan Grbić a.k.a Rodion, Anna Hertling, Britta Wirthmüller
    Fotografijet: Damir Žižić, Rodion
    Produkcija: Plateaux Festival Mousonturm Frankfurt, Banana Gerila Productions Zagreb.


    Uz potporu: Goethe Institut Hrvatska, "Transwarp" foundation - EKS - scena, Zagreb; European Cultural Foundation - Step Beyond, City Council Zagreb, Studentenwerk Braunschweig, Galerija Galženica, Banana Gerila.


    Zahvale: Ružici Kovačević, Florianu Malzacher, Juliane Stegner, Jasni Žmak, djelatnicima ekscene, Palace Hotelu Zagreb, Damiru Žižiću, Rodionu i svim našim prijateljima.


    Linkovi:

    [1] http://www.pandora-pop.de
    [2[ http://www.myspace.com/stereounplugged


    više..

  • 01.04.2009. - 10.05.2009.

    Interzone : nacija


    U Njemačkoj živi oko 6,7 milijuna stranih državljana, a četvrtinu od te brojke
    čine Turci, podaci su njemačkog saveznog ureda za statistiku. Potkraj 2008.
    u Njemačkoj je živjelo 0,3 posto manje stranaca nego 12 mjeseci prije. Od
    ukupno 82 milijuna stanovnika Njemačke, Turci čine 1,5 posto, od kojih su
    mnogi do danas dobili njemačko državljanstvo. Svaki peti strani državljanin
    koji živi u Njemačkoj rođen je u toj zemlji. Među njima je svaki treći Turčin,
    dok su 31 posto Talijani, a 28 posto Grci. Po njemačkom zakonu, uobičajeno
    je da djeca stranih državljana rođena u Njemačkoj uzmu državljanstvo
    svojih roditelja
    . (Hina) [1]

    Koncept nacije vrlo je složene naravi; pokušati definirati naciju podrazumijeva uzeti u obzir više kriterija kao što su jezik, kultura, podrijetlo, povijest, religija, i td. Ove takozvane objektivne kriterije možemo naći u većini današnijh definicija pojma nacije, kao što je primjerice ova: Nacija je relativno samodovoljna i stabilna narodna zajednica života, nastala pojavom građanskoga društva kao rezultat povijesnoga razvitka oblika udruživanja ljudi radi njihovog lakšeg opstanka i razvitka, koju karakterizira jedinstven državni teritorij, zajednički ekonomski život, specifična kultura i jezik, odgovarajuća religija, razvijena kolektivna i pojedinačna svijest o nacionalnoj samobitnosti i osjećaj njezinih članova o pripadnosti datoj naciji.

    U ovu složenu definiciju također je uključeno i nešto što bi se moglo označiti kao svojevoljna definicija nacije, od kojih je najpoznatija ona francuskog filozofa Ernesta Renana, koji je u svom predavanju Što je nacija? 1882. godine ustvrdio da je nacija svakodnevni plebiscit, koji počiva na subjektivnim kriterijima pojedinaca.

    Danas, u 21. stoljeću, problem nacije i njezinog samoodređivanja nije ništa jednostavniji; štoviše, moglo bi se reći da je pitanje složenije nego ikada, naročito kada se stavi u kontekst globalizacije. Globalizacija nije imala milosti prema naciji kao ideji, konceptu, i društvenoj realnosti. Nacija je povezana s kočenjem nezaustavljivih povijesnih sila, osuđena na zastarijevanje od strane globalne postmoderne kulture, lišena institucionalne ljuske zahvaljujući slabljenju države, a također ima upitnu reputaciju među društvenim znanstvenicima, te se čini da nacija ubrzano prelazi u ništa više nego povijesni fenomen.[2]

    Prostori srednje i jugoistočne Europe u posljednjih se nekoliko desetljeća nalaze na skliskom terenu između dvije krajnosti: između Istoka i Zapada, između kapitalizma i komunizma, između globalizacije kao faktora uniformiranja i težnje za stvaranjem vlastitog identiteta. Početkom devedesetih, zemlje na ovim prostorima našle su se u paradoksalnoj poziciji u kojoj su trebale denacionalizirati svoje privrede a istovremeno nacionalizirati svoju kulturu. Danas se javlja pitanje što globalizacija znači za ove prostore, kakve promijene će donijeti, kako ona utječe na projekcije nacionalnog identiteta? Sigurno je da se u suvremenom svijetu problem nacije i nacionalnog identiteta ne može promatrati odvojeno od procesa globalizacije. Stoga se ova izložba bavi fenomenom nacije i nacionalnog identiteta u okviru globalizacijskog procesa, te problemima, paradoksima i ironijama koja iz tog suodnosa proizlaze.

    Rad mladog dubrovačkog umjetnika koji radi u Zagrebu pod pseudonimom Id Sarup [3] bavi se problemom stvaranja slike o hrvatskom društvu i preispitivanju istog kroz seriju ambivalentosti koje autor stvara preobražavanjem podataka, odnosno montažom dijelova emisije Lica nacije. Prva ambivalentnost proizlazi iz preformuliranih statističkih podataka na osnovi izvornih koji daju općenitu sliku Hrvatske. Autor stvara vlastitu interpretaciju koja ponekad graniči s apsurdom, dok se ponekad čini kao realnija slika stvarnosti. Dobivena je tragikomična slika hrvatskog društva, koja uvodi promatrača u jedan sasvim moguć, ali i pesimističan svijet, stvoren pretjerivanjem i falsificiranjem. Javlja se pitanje o umjetnikovom stavu o društvenoj angažiranosti; upozorava li na sve negativnosti i trulež društva sa željom poticanja na promjenu, ili pak sa sigurne udaljenosti i sa zaigranošću promatra kako stvari u društvu postaju sve gore. Drugi dio rada sastoji se od pitanja autora i voditelja emisije Lica nacije; pitanja govore o globalnom kapitalu, naciji, granicama, Hrvatskoj, čovjeku, i slično; međutim, ona ostaju bez odgovora. Ponovno se javlja slična ambivalentnost kao u prvom dijelu; podrška ljudima koji gotovo fanatično brinu o sudbini hrvatskog društva ili činjenica da nemoć čovjeka pred kapitalom istovremeno i zabavlja i rastužuje promatrača? Obje ambivalentnosti ostavljaju prostora višestrukim interpretacijama koje kao krajnji cilj potiču promatrača na zauzimanje vlastitog stava.

    Dok se u ovom radu otvaraju brojne mogućnosti za interpretacije, svoje viđenje umjetnosti i religije, Istoka i Zapada, daje glavni lik videorada Schwabo Saše Karalića [4]. Iako se njegovi odgovori na prvi pogled čine jednostavnima, oni u svojoj biti nose paradokse i proturječnosti religijskog, geopolitičkog, pa i nacionalnog identiteta. Moglo bi se čak reći da iskustvo identiteta koje svjedoči glavni lik Karalićevog rada može biti oznaka za svaki nacionalni identitet danas.

    Globalnu viziju problema nacije ponudit će u svojim video radovima Hakan Akçura, [5] državljanin Turske, države koja još uvijek čeka članstvo u Europskoj uniji, koji se doselio i započeo novi život u Švedskoj, EU državi, gdje se kao emigrant suočio s brojnim problemima. Njegovi radovi nastali su kao reakcija na indiferentnost i gotovo ignoriranje problema emigranata odnosno situacije u kojoj je velik broj ljudi tretiran i razmatran kao – broj. Svojim performansima Akçura ne ide protiv sustava, već se trudi olakšati mu posao i istovremeno ga učiniti pravednim, humanim i skinuti s njega etiketu diskriminacije. Tim pacifističkim pristupom teži prvenstveno dati do znanja da on postoji te ostvariti svoje pravo na slobodno kretanje i jednakost.

    Nacija, odnosno nacionalizam i sport često su isprepleteni pojmovi, budući da sport predstavlja simboličko nadmetanje među nacijama; često sportska nadmetanja odražavaju nacionalne konflikte. Rad Jasminke Končić [6] Product of Croatia propituje nacionalni identitet u vrijeme globalizacije, upravo uzimajući primjere iz svijeta sporta, te se dotiče fenomena multikulturalizma/multinacionalizma koji se javlja u sportu. Što se dogodi kada dođe do situacije u kojoj strani državljanin odluči prihvatiti hrvatsko državljanstvo i natjecati se za Hrvatsku? Uglavnom s odobravanjem podržavamo takve transakcije, dok s nevjericom gledamo kako hrvatski sportaši dolaze u inozemstvo natjecati se za druge države. Autorica s ironijom promatra upravo taj izraženi fenomen nacionalnog patosa i multinacionalizma koji se simultano javljaju u sportu, te fleksibilne granice među njima.

    Serija fotografija Ane Lozice [7] također se bavi pitanjem nacionalizma u sportu, ali iz malo drugačijeg rakursa. Autorica je fascinirana privilegiranom, gotovo ekskluzivnom medijskom i društvenom pozornosti koju sport uživa, poglavito u vrijeme uspjeha hrvatskih sportaša; sudeći po novinskim naslovima, svi ostali problemi u državi su nebitni u usporedbi sa sportskim uspjehom. Ovim radom propituje se uloga i stvaranje nacionalnog identiteta u okviru sporta – koliko je sport uistinu važan u toj ulozi? Dovoljno je prisjetiti se da većina ljudi strancima krene nabrajati uspješne hrvatske sportaše kada se potonjima priča o Hrvatskoj ili ju se barem pokušava smjestiti na imaginarnoj geopolitičkoj karti...(Nina Pisk)

    Linkovi:
    [1] http://www.totalportal.hr/article.php?article_id=267236
    [2] http://tiny.cc/F1w1v
    [3] http://www.kulturpunkt.hr/i/najave/1986/
    [4] http://www.sasakaralic.nl/
    [5] http://hakanakcura.googlepages.com/
    [6] http://tiny.cc/dq4Zb
    [7] http://www.analozica.com/


    Kustosi: Ivana Hanaček, Klaudio Štefančić
    Kustosice asisentice: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk

    više..

  • 04.02.2009. - 15.03.2009.

    Interzone : grad


    Belgija je četvrtu godinu zaredom najglobaliziranija država svijeta, a Hrvatska je na 25. mjestu, objavio je u utorak švicarski ekonomski institut KOF iz Zuericha koji tradicionalno svake godine izračunava indeks globalizacije zemalja. (...)Pod ekonomskom globalizacijom podrazumijeva se tok novca, kapitala i transakcija, pod društvenom raširenost ideja, informacija i interakcija s ljudima iz drugih zemalja, a politička dimenzija odnosi se na uklopljenost u međunarodnu politiku. Hrvatska je najbolji rezultat ostvarila u društvenoj globalizaciji, a najlošiji u političkoj.
    (HINA, 28. siječnja, 2009.) [1]


    Shvaćene kao postupni proces transformacije lokalnih i globalnih fenomena na globalnu razinu s ciljem stvaranja jedinstvenog društva, naznake globalizacije stoljećima su bile prisutne u društvu. Međutim, tijekom poslijednjih pedesetak godina proces globalizacije, predvođen zamahom kapitalizma i svjetskom razmjenom kapitala, robe i ideja, dramatično se ubrzao, a svojim se uplivima u sve spore ljudskog života i njegova okoliša sve jasnije profilirao kao ključna odrednica suvremenog doba. O samome se kulturološkom fenomenu intenzivnije počelo promišljati 1980-ih i 90-ih, da bi se odnedavno stupanj globalizacije počeo i statistički mjeriti te ubrajati među, kako to uvodni citat daje naslutiti, pokazatelje ekonomske, društvene i političke razvijenosti pojedinog društva.

    Povodom specifičnog aspekta globalizacije kojeg problematizira ova izložba, navedenim brojkama o globalizaciji valja dodati i podatke UN -a za 2007.godinu koji govore da u gradovima, na svega 3% ukupne zemljine površine( http://www.earthinstitute.columbia.edu/news/2005/story03-07-05.html) živi polovica svjetskog stanovništva, a o trendu urbanizacije kao pokazatelja razvijenosti svjedoči čak 72% europskog, odnosno 81% stanovništva SAD (http://www.un.org/esa/population/publications/wup2007/2007_urban_rural_chart.pdf). Također valjda napomenuti i da svi navedeni podaci imaju tendenciju eksponencijalnog rasta u narednom razdoblju.

    Jasno je, stoga, da su urbanizacija i globalizacija paralelni i međusobno zavisni fenomeni, te da se gotovo svi navedeni segmenti globalizacije, od ekonomske razmjene do produkcija znanja i kulture, generiraju upravo u urbanim sredinama.

    Dva su različita pristupa toj temi prezentirana u sklopu izložbe Interzone : grad. Rad Pulske grupe [2], šestorice pulskih arhitekata/ica – Vjekoslava Gašparovića, Emila Jurcana, Jerolima Mladinova, Marka Perčića, Helene Sterpin i Edne Strenje - usmjeren je razvoju diskurzivnog polja i kritičnog odnosa prema konkretnim izazovima suvremenog urbanog planiranja i procesa revitalizacije gradske obale u Puli i okolici. Korištenjem vlastite stručne pozicije i demokratskim metodama, poput objavljivanja i distribucije publikacija, letaka, proglasa, organizacije javnih tribina i peticija, ova građanska inicijativa nastoji, s jedne strane, razotkriti, preispitati i suzbiti mehanizme manipulacije javnim gradskim prostorom od strane lokalnih vlasti i privatnih financijskih interesa, te ponuditi stručna i kvalitetna alternativna rješenja. Aktivizam grupe, u velikoj mjeri potaknut specifičnom tranzicijskom političkom klimom u kojoj djeluje, ima predznak izrazito konstruktivne, društveno dogovorne i javno angažirane funkcije u formiranju civilnog društva. U usporedbi s njime, aktivizam Richarda Reynoldsa, strastvenog vrtlara iz centra Londona i osnivača globalne mreže pokreta Guerrilla Gardening [3], za hrvatske se prilike doimlje pomalo nevino. Ipak, osnovna je ideja dvaju različitih pristupa ista - preispitivanje značenja javnog urbanog prostora i samoinicijativno alternativno uređenje istoga. Guerrilla gardening opći je naziv za politički intoniran oblik aktivističkog djelovanja kojim pojedinci, preispitujući pravo njena vlasništva, zemlju spašavaju od nemara i pridaju joj novu funkcije od šireg javnog interesa. Iako je takvo djelovanje ilegalno i u suštini politički i anarhistički intonirano, Richard Reyolds i sljedbenici pokreta, mahom ugledni građani iz srednjeg i višeg društvenog sloja, svoje noćne akcije u Londonu sprovode mirno i uspješno, uz prešutan dogovor s gradskim vlastima i izrazit interes medija.

    Umjetnici zastupljeni na izložbi pristupaju problematici i estetici suvremenoga grada koristeći se nešto drugačijim strategijama i medijima. Fotografija je od svojih početaka išla ruku uz ruku s općom urbanizacijom društva i savršeno je odgovarala potrebi bilježenja njegove efemernosti. Fotografije Borisa Cvjetanovića [4], odabrane iz ogromnog arhiva njegovog svakodnevnog bilježenja gradskih motiva, još jednom potvrđuje autorovu gotovo dokumentaristički suzdržanu upotrebu kadra s ciljem isticanja odabranog motiva i postizanja kontemplativne unutrašnje kompozicije prikaza. Iako neke zagrebačke motive lako prepoznajemo, Cvjetanović se ne bavi identitetom nekog određenoga grada. Duhovitim i ironičnim odabirom iz bogatog repertoara suvremene gradskih motiva on bilježi prigušeni apsurd suvremenoga grada i dadaističke „dijaloge“ njegovih nevažnih predmeta. Njegove su fotografije prenapučenog grada lišene ljudske prisutnosti. Međutim, unatoč, ili upravo zbog te neobične dehumanizacije kadrova, fotografije ne djeluju prazno ili depresivno; one se tim više oslanjaju na svoju unutrašnju semantičku i formalnu razigranost. Na fotografijama Sophio Medoidze [5], s druge strane, ta lišenost ljudske figure u suvremenim prikazima napuštenih i oronulih gruzijskih socijalističkih tvorničkih kompleksa poprima drugačije značenje. Suprotstavljene s autentičnim arhivskim video zapisom iz 1972., vremena kada su ti isti kompleksi bili građeni i ispunjeni radnicima i životom, fotografije svjedoče o gotovo nevjerojatnom vremenskom i društveno-političkom procjepu. Autorica, rođena i odrasla u Gruziji, najviše je zaokupljena suvremenom podjelom grada i čitave zemlje na aktivne i potpuno neaktivne zone koje i dalje, pomalo arheološki, svjedoče o onom Drugom, zaboravljenom, stanju grada i društva. Upravo te praznine, rupe u suvremenom urbanom krajoliku čine okosnicu njezina rada, ujedno ga čineći zapanjujuće čitkim, prepoznatljivim i bliskim hrvatskoj publici.

    Željka Blakšić [6] i Lena Kramarić [7] temi grada pristupaju kroz sasvim drugačiju prizmu. Okosnicu rada čini intimna priča dviju prijateljica čiji su životi nakon fakulteta krenuli suprotnim stranama svijeta. Ipak, koristeći se konceptom izvidničke izložbe, stvarane kroz zadano vrijeme i određeni medij, njihov rad nadilazi osobnu priču i bilježi efekt suvremene mogućnosti premošćivanja kategorija mjesta i vremena, spajanja lokalnog i globalnog, intimnog i javnog. Simultana zračna snimka i intimni doživljaj tisućama kilometara udaljenih gradova, krajnje različitih, no globalno poznatih i povezanih, otvara prostor preispitivanju fizičke percepcije vremena i naslućivanju mogućnosti globalne civilizacijske kondenzacije.

    Jedini predstavnik slikarskog medija, Dino Zrnec [8], svoja platna možda i najizravnije dovodi u vezu s ranije spomenutim problemima identiteta novih urbanih sredina. On izmišlja nazive ulica čime kartografski prikaz jednog zagrebačkog gradskog bloka gubi identitet,a prazni putokazi i zastave u nadilaženju nacionalnog i lokalnog, postaju tek simboli dezorijentacije i traženja. Zrnecovo se viđenje grada smješta u među-prostor tranzicije, sivu zonu između tradicionalnog i još nepronađenog novog urbanog identiteta. (Sanja Horvatinčić)

    Kustosi: Ivana Hanaček, Klaudio Štefančić
    Kustosice asisentice: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk

    Linkovi:

    [1] http://globalization.kof.ethz.ch/map/#
    [2] http://pulska.grupa.googlepages.com/
    [3] http://www.guerrillagardening.org/
    [4] http://www.photography-now.com/artists/K19565.html
    [5] http://www.medoidze.com/
    [6] http://mfaphoto.schoolofvisualarts.edu/?page_id=22
    [7] http://www.cunterview.net/index.php/Likovna-umjetnost/Lena-Kramaric.html
    [8] http://www.rolandberger.hr/office/initiatives/art_and_artists/Dino_Zrnec_en.html

    više..