slika

  • 18.11.2016. - 17.12.2016.

    Aleksandar Bezinović / Katarina Vojković

    Samostalnom izložbom Aleksandra Bezinovića i Katarine Vojković zavrašavamo program kojim smo ove godine predstavili mlade akademske umjetnike vezane za Veliku Goricu i okolicu, bilo podrijetlom, bilo trenutnim životom i radom. O slikarstvu Aleksandra Bezinovića i Katarine Vojković, ovoga puta pišu povjesničarke umjetnosti Rozana Vojvoda i Petra Petrušić. Rozana Vojvoda tako ističe da se Bezinovićevo slikarsko istraživanje bavi "ulogom čovjeka u općem poretku stvari":

    Stvaranje i rastvaranje, konstrukcija i dekonstrukcija, nastajanje i nestajanje; sve su to parovi suprotnosti koji se mogu aplicirati na radove Aleksandra Bezinovića nastale u protekle dvije godine. Postupcima koji uključuju paljenje, struganje, obilno korištenje vezivnih sredstava, pa čak i namjerno izazvanu koroziju metalnih ploča, autor dodatno naglašava poljuljane odnose između podloge, figurativnog motiva, riječi i boje. Rekonstrukcija kao misao vodilja ove izložbe, postaje primjenjiv i istodobno relativan stvaralački princip - sve se na neki način može rekonstruirati u sprezi tehnologije i stvaralačkog principa; palma pa čak i ljudsko tijelo.

    više..

  • 14.10.2016. - 05.11.2016.

    Željka Cupek / Marija Lovrić

    Samostalna izložba Željke Cupek i Marije Lovrić jedna je od izložaba kojima ove godine predstavljamo mlade akademske umjetnike vezane za Veliku Goricu i okolicu, bilo podrijetlom, bilo trenutnim životom i radom. Ovoga puta, umjesto likovnih kritičara ili kustosa, umjetnice su se same poetički odredile. O radovima predstavljenima na izložbi, Marija Lovrić kaže:

    Introspekcija, 2016.

    Modernim i moglo bi se reći površnim načinom života danas, potreba za povezivanjem sa samim sobom je vrlo bitna ljudska potreba koju često zanemarujemo. Pričamo li samo o svjesnosti ili samopouzdanju, vrlo rijetko isto istinski i osjećamo. Samosvjesnost je viša razina svjesnosti, povezanosti sa samim sobom. To je sposobnost da osjetimo poruke iz naših unutarnjih zaliha emocionalnog pamćenja. Da bi napredovali u samosvjesnosti, trebamo istražiti sebe, poštovati svoje tijelo, voditi računa o sebi, ući u svoju nutrinu. Svaka osoba je unikatna fizički i psihički. Svaka jedinka ima svoju energetsku frekvenciju i prilikom povezivanja osjećamo novu energiju koja se smjesti u nama i potakne različite emocije. Osjetimo vibracije, dubine, vidimo boje, čujemo razne zvukove. Katkad se desi da postanemo intenzivno svjesni sebe, svojih vlastitih psihičkih procesa.

    više..

  • 27.02.2015. - 29.03.2015.

    Jelena Bando / Ivan Prerad, Drugi

    Odnos između različitih civilizacija bio je kroz povijest više obilježen nerazumijevanjem i sukobima, nego znatiželjom i suradnjom. Oslanjajući se na koncept Drugog, u okviru zapadne civilizacije danas postoji cijelo jedno znanstveno polje koje se bavi tim odnosom. Krajnje jednostavno govoreći, Drugi je svaki onaj, ili sve ono što je neobjašnjivo poznatim, udomaćenim sustavom vrijednosti. Susretu s Drugim uvijek prethodi dugo, iscrpljujuće putovanje, stvarno ili imaginarno. O susretu s Drugim Marka Pola, Kristofora Kolumba, Jamesa Cooka ili braće Seljan znamo gotovo sve. O susretu s Drugim Jelene Bando i Ivana Prerada, saznat ćemo nešto na ovoj izložbi.

    U povijesti moderne umjetnosti Drugi je odigrao kratku, ali važnu ulogu. Negdje na prijelazu 19. u 20. stoljeće takozvana primitivna umjetnost naroda Afrike, Oceanije i Dalekog istoka promijenila je kroz radove europskih umjetnika način na koji gledamo svijet. Bilo da je riječ o utjecaju japanske grafike na radove Toulouse-Lautreca, o Gauguinovom prikazivanju života na polinezijskom otočju ili o utjecaju afričkih maski na Picassovu umjetnost – primjerice, na ključnu sliku europske avangarde "Gospođice iz Avignona" – svaki puta svjedočimo plodotvornim dodirima europske umjetnosti s umjetnošću takozvanog Novog svijeta.

    U doba tehnološke globalizacije i instantne komunikacije, kakva je sudbina Drugog? Što se danas događa s kulturama drugih i dalekih naroda? Je li moguće da je danas Drugi izgubio svoj egzotični identitet? Kako mi, Europljani, nakon što smo ga pokorili, izmjerili, mapirali i digitalizirali, "Novi svijet" vidimo danas?

    Slike Jelene Bando i Ivana Prerada predstavljene na ovoj izložbi sugeriraju nam da između različitih kultura još uvijek postoji neka latentna i kreativna napetost. Ali možda još više nam slike ovih mladih umjetnika sugeriraju da je Drugi, stvaran ili konstruiran, nešto bez čega umjetnost nema previše smisla.

    više..

  • 29.04.2014. - 01.06.2014.

    Tomislav Buntak, Ogledalo pustolovine

    Jedno od svojstava umjetnosti je da stvara vlastite svjetove. Čak i onda kada se umjetnost otvoreno referira na stvarnost, onda kada u umjetničkom djelu prepoznajemo motive i pojave iz stvarnog života, kada nam se čini da umjetnost govori o našem iskustvu, ne smijemo zaboraviti da je na kraju riječ o plodu imaginacije koji se ravna vlastitim pravilima. Slikarstvo Tomislava Buntaka jedan je od primjera takve vrste umjetnosti. Magični realizam, fantastika, znanstvena fantastika, avanturizam, eskapizam – samo su neki od naziva koji nam mogu biti od pomoći u pokušaju da ovu izložbu smjestimo na vlastitu umjetničku mapu.

    U nekom vrlo sažetom rezimeu dosadašnjeg Buntakovog rada trebalo bi naglasiti dvije stvari. Prvo, malo je tko u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti na tako samosvojan način reinterpretirao tradiciju sakralne umjetnosti. Služeći se imaginarijem popularne kulture u prikazivanju kršćanskih tema i motiva, Buntak je pokazao da u umjetničkom prikazivanju dogma baš i nije od velike koristi.

    Drugo, u ekskluzivnoj povijesti, i ne samo hrvatske suvremene umjetnosti, možda nitko tako dosljedno, gotovo programski jasno, nije motiv eskapizma postavio za temu svoga rada. Lišavajući ga stigme manje vrijednosti, Buntak je, navodno, inferiorno područje kulture kojim dominiraju strip i žanrovska književnost i film bez pardona pridružio tradiciji takozvane visoke kulture, bilo da je riječ o povijesti umjetnosti (slikarstva), suvremenoj umjetnosti ili religiji.

    više..

  • 29.04.2011. - 29.05.2011.

    Bombardiranje očnog živca

    art ditu, filjio, gaz, lonac, lunar, oko okato, pajcek, petar popijač, peha plus, puma 34, sank, sretan bor, svenki i drugi

    U posljednjih nekoliko godina javnim se diskursom o likovnim intervencijama na ulicama grada sve češće provlači termin street art. Nekoć se o radovima u Branimirovoj ulici govorilo kao grafitima, dok se njihovo novo izdanje u medijima redovito navodi kao street art. Ne ulazeći ovdje u formalno-estetsko razlikovanje nove generacije umjetnika i radova, jasno je da već i sam tako značajan terminološki pomak s nečega što je donedavno povezivano sa specifičnim subkulturama i vandalizmom, označava da se radi o zanimljivom likovnom i društvenom fenomenu. Tko su akteri tog novog vala ulične umjetnosti, kako doživljavaju svoju ulogu prisvajanja javnog prostora, koliko se zaista razlikuju od svojih prethodnika,te kako njihovo djelovanje doživljava struka s jedne i zakon s druge strane, samo su neka od  pitanja kojima se ova izložba bavi...

    više..

  • 15.01.2007. - 15.01.2007.

    Slika - žanr ili politika prikazivanja

    U 2007. godinu ulazimo s nemalim promjenama u radu. Prije svega, novu programsku i kalendarsku godinu pokušat ćemo bazirati na nekom aktualnom problemu, nekoj zanimljivoj temi ili pojavi, bilo da je ona dio uže ili šire umjetničke kulture. Tako ćemo umjesto zbroja pojedinačnih izložaba u 2007. godini organizirati izložbe na temelju određenog svojstva karakterističnog – više ili manje - za sve predstavljene umjetnike. U ovoj godini, to će biti problem slike i slikovnog prikazivanja...

    više..

  • 15.09.2010. - 17.10.2010.

    Bijela, žuta, plava i crna, jedna slučajnost i jedan predmet


    Umjetnici: Ryan Barone , Charles Broskoski, Reynald Drouhin, Michael Kargl – aka carlos katastrofsky, Jan Robert Leegte, UBERMORGEN.com

    Kustosi: Birgit Rinagl, Franz Thalmair; CONT3XT. NET

    — [...] Onda bi, dakle, čak i vaše Apstraktne slike trebale biti značenjski sadržajne? — Da. — No nisu li one negacija sadržaja, tek slikarska činjeničnost, ironična parafraza suvremenog ekspresionizma? — Ne. — A perverzija gestualne apstrakcije? Nisu li ironične?— Nikada! Ma kakva su to pitanja? (Gerhard Richter u razgovoru s Benjaminom Buchlohom)

    Redukcija strukture, materijala i prostornosti; ukoliko boja artikulira samu sebe, nezavisno od interpretacije ili konteksta – čini li je to autonomnom? Monokromnost je smatrana najčišćom formom apstrakcije, a s obzirom da i dalje služi kao inspiracija ne-predmetnim i ne-reprezentacijskim tendencijama u suvremenoj umjetnosti, takvo poimanje zahtjeva prelazak u eru digitalne slike. Ideja „čistog“ medija, za koju se zalagao modernizam dvadesetog stoljeća, postavljajući ideal autonomije, sve više pada u zaborav usred pojave novih pristupa kombiniranim medijima: Međutim, u takvom su post-medijskom stanju autonomna područja iz svijeta tehnike i specifične karakteristike unutar svijeta medija osigurala i zadržala svoj status. Zapravo, specifičnost i autonomija pojednih medija nikada nije bila diferenciranija. [1] Na koji način kvaliteta medija kod digitalne slike definira njezinu pojavnost? Ako se internetom koristimo kao alatom za prenošenje umjetničkog izraza, kako se to odnosi prema povijesti umjetnosti? Koje su načine čitanja interneta razvili njegovi korisnici? Takva pitanja upućuju na činjenicu da promišljanje takvog stanja nije samo sebi svrhom, već je u najboljem slučaju inherentan i samorazumljiv čin. [2]

    Izložba Bijela, žuta, plava i crna, jedna slučajnost i jedan predmet predstavlja osam međunarodnih pozicija s područja Internetske umjetnosti koje monokromnost prihvaćaju kao formalni princip bez posezanja za ideološkim ciljevima ranijih umjetničkih avangardi. Implicitno, izloženi radovi govore o dekonstrukciji digitalne slike putem teksta (koda), dok se eksplicitno bave pitanjem postoje li, u uvijetima trenutne prezasićenosti slikom, načini da se izbjegne tzv. kriza reprezentacije. Stoga je te apstraktne umjetničke radove moguće interpretirati kao radove o apstraktnoj umjetnosti. Za razliku od prezentacijskog medija monokromne slike, njihova dvodimenzionalnost, [3] limitirana pretraživačem i svedena na ekran, nije shvaćena kao ograničenje. Naprotiv, izložba potiče posjetitelje da se umjetnošću bave i u vanjskome svijetu, te da izložbu napuste kako bi istražili druge kontekste. Taj aspekt koji se bavi socio-kulturnim kontekstom i reakcijom posjetitelja određuje političku dimenziju izložbe. Naglasak je na materijalnome, koje ne samo da je nužan preduvijet za postojanje ovih radova, već formira kompleksan sistem implikacija i referenci na medije i društvo. Našavši se u području između ikonoklazma i prezasićenosti slikom, autonomije i pojave novih reprezentacijskih formi, digitalna slika mora pronaći novu poziciju. To čini na način da, promišljajući samu sebe, ukazuje na nešto drugo.

    Izložba Bijela, žuta, plava i crna, jedna slučajnost i jedan predmet propituje uvjete koji istodobno definiraju i formu i sadržaj monokromnih umjetničkih djela. Interakcija između tih blisko povezanih razina razotkriva se kroz obostranu tenziju do koje dolazi kada reprezentacija i reprezentirano, materijal i značenje, postaju objektima interesa. Formom se ne otkriva sadžaj. Naprotiv, kada se promatra umjetničko djelo, postaje nejasno što je sadržaj, a što objekt reprezentacije. [4] U percepciji promatrača to rezultira oscilacijom između umjetničkog djela, galerijskog izloška i medijskih referenci, čije se političke reference razotkrivaju u eteričnom prostorno-vremenskom kontunuumu. Upravo se kroz takvu tenziju između umjetnosti i politike, pri čemu niti jedan element ne reprezentira niti instrumentalizira drugi, otvara mogućnost da umjetnost postane politična. Stoga, kako bi umjetnost poprimila političku dimenziju, nužno je približiti se osjetilnoj stvarnosti ili izvornom stanju stvari na način koji se razlikuje od onakvog kakav su dale sugerirati tradicionalne političke kategorije. [5] – Moglo bi se, dakle, reći da autonomija proizlazi iz suvremenog prostornog i vremenskog konteksta unutar kojeg se umjetnost promatra.

    U tom kontekstu, radovi UBERMORGEN.com-a The White Website (2002.) i The Black Website (2002.) prenose modernističke trendove u digitalno okruženje: umjetnički je duo postavio web stranice bijele, odnosno crne površine. Popratni esej Hansa Urlicha Obrista riječima artikulira ono s čime nas umjetnost suočava na ekranu: Kako bi uspjela održati svoju relevantnost usprkos znanosti i njezinoj produkciji slika, umjetnost mora nadići reprezentacijsku krizu i rat slika kako bi svoju poziciju pronašla u neartikuliranim prostorima crnoga i bijeloga.

    Referirajući se na Crni kvadrat (1913.) i bijeli kvadrat (Suprematistička kompozicija: bijelo na bijelome, 1918.) Vladimira Maljevića, Michael Kargl primjenjuje redukcionističke forme na fenomen opsesije znannošću i tehnologijom: ne samo da se svojim radom webzen (2009.) jasno referira na Nam June Paika, jednog od začetnika medijske umjetnosti, već parafrazira i duhovno motivirane strategije posredovane programskim kodom na kojem se ovaj rad tehnološki temelji.

    Charles Broskoski, pak, koristi auto-produkcijsku strategiju kako bi vlastita razmišljanja o mogućnostima suradnje na internetu transformirao u kolektivni, participatorni proces. Let’s Turn This Fucking Website Yellow.com (2007.-2008.) naziv je web stranice, a istovremeno i jasna uputa što nam je činiti kako bismo crnu monokromnu površinu pretvorili u žutu. Odgovornost se kod takvog vremenski određenog procesa u potpunosti nalazi na području Interneta.

    U Blue Monochrome .com (2008.) Jan Robert Leegte uspostavlja svoju kritiku reprezentacije pozivajući se na obilje besplatnih slika dostupnih na World Wide Webu. Jednostavnim zumiranjem Tihog oceana na Google Earth-u, Leegte ne otvara pogled samo na readymade – plavu, reljefnu površinu vode – već nam daje i uvid u suvremenu hijerarhiju informacijske ekonomije. Plava boja, tj. boja koja je u povijesti umjetnosti i tehnologiji boja jasno poistovjećena s pojmom International Klein Blue, također predstavlja polazište za Ryan Baroneov rad International Klein Blue (Google Monochromes) (2008.). Prikazujući beskrajan niz od jedanaest varijatni jedne te iste – navodno standardizirane – boje, do koje je došao jednostavnim guglanjem, umjetnik opovrgava pretpostavku da kategorije poput originalnosti i autentičnosti mogu biti prihvaćene kao valjani parametri na području digitalne umjetnosti.

    Jednako tako, zaigrano lokaliziranje virtualnog prostora Reynalda Drouhina temelji se na nasumičnom pojavljivanju heksadecimalnih kodova boja. Svjesno ignorirajući pravo korisnika na slobodu izbora, svoj je IP Monochrome (2006.) programirao tako da se obojane površine stvaraju na osnovu informacija o lokaciji računala s kojeg se pristupa web stranici. Dobivene površine mogu se tako shvatiti kao reprezentacije stvarnog konteksta.

    Računalni objekt Michaela Kargla all you can see (2008.) u stvarnom prostoru materijalnu formu daje nečemu što je zapravo virtualno. Kroz linearan proces u trajanju od osam dana umjetnik prikazuje svaku od gotovo 17 milijuna boja koje svaki računalni zaslon teoretski može reproducirati, krećući od crne prema bijeloj boji, boju po boju, površinu po površinu, kod po kod, sve dok se percepcija ne svede na nulu.

    Birgit Rinagl i Franz Thalmair
    (prevela: Sanja Horvatinčić)


    [1] Cf. Weibel, Peter: Postmediale Kondition (Izložba u sklopu umjetničkog sajma Arco, Centro Cultural Conde Duque, Madrid), 2006., dostupno na stranici: http://vmk.zhdk.ch/flz/postmediale_kondition_weibel.pdf

    [2] Röbl, Marie: Abstrakte Erb- und Patenschaft. Streiflichter auf Hintergründe, Kategorien und Raster, u: Pfaffenbichler, Norbert and Droschl, Sandro (Hg.): Abstraction Now (katalog izložbe, Künstlerhaus, Beč) 2004., p. 36, dostupno na stranici: http://www.abstraction-now.net/catalogue/ABSTRACTION-NOW-DE.pdf

    [3] Greenberg, Clement: Modernistische Malerei, u: Harrison, Charles and Wood, Paul (ur.): Kunsttheorie im 20. Jahrhundert. Künstlerschriften, Kunstkritik, Kunstphilosophie, Manifeste, Statements, Interviews, Hatje Cantz: Ostfildern - Ruit, vol. II, 2003., p. 931-937

    [4] Rebentisch, Juliane: Zur Aktualität ästhetischer Autonomie. Juliane Rebentisch im Gespräch mit Loretta Fahrenholz und Hans - Christian Lotz, u: Huber, Tobias i Steinweg, Marcus (ur.): Inästhetik. Theses on Contemporary Art, Diaphanes, Zurich/Berlin, 2008., p. 116

    [5] Höller, Christian: Ästhetischer Dissens – Überlegungen zum Politisch - Werden der Kunst, u: Saxenhuber, Hedwig: Kunst + Politik. Aus der Sammlung der Stadt Wien, Springer, Beč/New York, 2008, p. 190

    -

    U prilogu donosimo intervju koji je povodom izložbe Thomas Dreher vodio s kustosima izložbe. PDF

    Izložba je omogućena sredstvima Grada Velike Gorice, Ministarstva kulture RH i nesebičnom pomoći tvrtke Combis [http://www.combis.hr/]

    više..

  • 31.03.2010. - 25.04.2010.

    S onu stranu slike i akcije


    Tihomir Matijević, Sofija Popović, Livio Rajh, Sandra Sterle, Iva Supić Janković

    Dvije su dominantne ideje koje okupljaju radove predstavljene na grupnoj izložbi S onu stranu slike i akcije. Jedna je čitljiva kroz naglasak na institucionalnu kritiku koja odzvanja kao dalek eho rušilačkog avangardnog bunta 20. stoljeća. Čini se da je prisutnost nesagledivog tereta 20. stoljeća pod kojim se, kako Badiou tvrdi, i dalje savija svaki aspekt naše suvremenosti, odgovorna što radovi i dalje prizivaju duh Duchampa, bilo kroz direktnu referencu na „Akt koji silazi niz stepenice“ u performansu Sandre Sterle, bilo kroz dadaistički sarkazam Sofije Popović ili, šire gledano, kroz sveprisutno lebdeće pitanje o održivosti i značenju same umjetničke prakse, najizravnije postavljeno u performansu Ive Supić Janković. Ta je prva ideja vezana uz tezu da se naslijeđe avangarde i neo-avangarde održalo kao jedina prepoznatljiva buntovnica koja i se dalje bori s apsurdom anti-umjetnosti unutar nečega što i dalje nosi naziv umjetnička galerija.

    Druga se pak ideja veže uz činjenicu da „ready re-made“ Livia Rajha i javna skulptura Tihomira Matijevića, unatoč svojoj avangardnoj retorici, nisu izrasli iz istog protestnog konteksta 20. stoljeća. Umjetnici/e zastupljeni na ovoj izložbi ne postavlju se, naime, rušilački i nihilistički spram svoje institucionalne opozicije – dapače, oni ju prihvaćaju kao objektivni kontekst djelovanja unutar kojega su kritičnost i bunt, baš kao i u predstavničkoj demokraciji Zapada, postali legitiman umjetnički izraz. Takvo istovremeno snalaženje u području donedavno suprotstavljene auto-referencijalne umjetnosti s jedne, i društveno angažirane umjetničke prakse s druge strane, daje naslutiti mogućnost novog modusa operandi koji nudi pomirenje napetosti i eventualnu sintezu. Zanimljivu analogiju tome možemo pronalaći u logici jednako nam strane i intuitivno neshvatljive logike kvantne mehanike: „idem ovim putem ili onim putem“ zamijenjeno je s „mogu ići i jednim i drugim putem istovremeno“, kao što to čini jedan elektron dok istovremeno prolazi kroz više pukotina, egzistirajući na više mjesta istodobno. (S.Horvatinčić)

    Razgovor s umjetnicima - na koji vas ovom prilikom srdačno pozivamo – održat će se u prostoru galerije na dan otvorenja izložbe 31. ožujka u 17.00 sati. Razgovor će biti snimljen i ubrzo u formi zvučnog zapisa dostupan na http://galzenica.posterous.com.

    Tihomir Matijević rođen je u Našicama. Diplomirao je 2000. godine kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Studijski je boravio na Indiana University of Pennsylvania te sudjelovao na Ljetnoj klesarskoj školi na Braču. Samostalno je izlagao u Zagrebu i Osijeku te sudjelovao na više skupnih izložbi (Budimpešta, Indiana, Vukovar, Zagreb, Osijek, Vinkovci). Živi i radi u Osijeku kao asistent na Umjetničkoj akademiji. > tihomir_matijevic@yahoo.com>  

    Sofija Popović rođena je u Beogradu. Diplomirala je na slikarskom odsjeku Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu 2005. godine kada je na istom faklultetu upisala i postdiplomske studije. Dobitnica je nagrade za osobenu kreativnu inovaciju iz fonda "Miloš Bajić, slikar i profesor", 2004.. Izlagala je na nekoliko samostalih i na većem broju skupnih izložbi u Srbiji i inozemstvu. 
    http://www.myartspace.com/artistInfo.do?populatinglist=home&subscriberid=y3s9ltc489rwto11http://www.wooloo.org/sofija

    Livio Rajh rođen je u Zagrebu. Diplomirao je 2009. godine na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2008., a ESSL nagrade za mlade umjetnike 2009. Sudjelovao je na nizu studentskih natječaja, projekata, radionica i izložbi. 
    http://www.essl-award.org/award09/nomineeview.php?user=120

    Sandra Sterle rođena je u Zadru. Godine 1989. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je nastavila školovanje na Kunstakademie u Düsseldorfu. Živjela je i radila u Nizozemskoj, SAD-u i Hrvatskoj. Sudjeluje na međunarodnim izložbama, rezidencijima i festivalima od 1995. Momentalno živi i radi u Splitu, gdje predaje kao docentica Novih Medija na Umjetničkoj Akademiji sveučilišta u Splitu 
    <sterle@myself.com>

    Iva Supić Janković rođena je u Zagrebu. Diplomirala je vizualnu umjetnost na Gerrit Rietveld akademiji u Amsterdamu 2007. godine. Sudjelovala je u samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Nizozemska, Kina, Češka, Južna Koreja). Živi i radi u Beogradu. 
    http://www.arte.rs/sr/umetnici/iva_supic_jankovic-5248/ukratko/

    Kustosi: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk, Klaudio Štefančić

     

     

    više..

  • 17.04.2007. - 06.05.2007.

    Zlatan Vehabović, "Sjever"


    Htio sam da slike budu prožete različitim sjećanjima. Ako su postale vizualno atraktivne, to nije stoga što prikazuju neko određeno mjesto, neki konkretni krajolik. Dok ih gledam evociram slike u pokretu, kao u nekom filmu: taj pokret je pokret koji dolazi iz sjećanja i može se najbolje opisati idejom Jorgea Luisa Borgesa da sva umjetnost stremi glazbi. One istodobno prikazuju, pričaju, apstrahiraju, prizivajući različite elemente iz povijesti umjetnosti i stvarnosti. (Zlatan Vehabović) 

    Želio bih ovome dodati još nekoliko napomena. U knjizi koja je kod nas prevedena kao To umijeće stiha Borges na jednom mjestu govori o nestanku epskog senzibiliteta. Iako prije svega misli na književnost, mislim da nije greška ako u tim razmišljanjima prepoznamo općenitu ocjenu suvremenosti koje je – liotarovski rečeno – odustalo od velikih priča. Ipak, malo dalje u tekstu - kao u nekom neočekivanom pripovjednom obratu – Borges ostavlja otvorena vrata. Ako je nešto od epskog senzibiliteta iz prošlosti preostalo, kaže on, onda ga je moguće naći ne u više u književnosti ili u umjetnosti, nego na filmu.

    Vehabovićeve reference na filmsku umjetnost; Borgesa i glazbu, stoga, nisu bez vraga. Kao multimedijalni tekst, koji objedinjuje sliku, zvuk i pokret, film je sve do pojave Interneta suvereno pokrivao našu potrebu da i umjetnost, a ne samo svijet, čitamo multisenzorno. Tomu treba pridodati i aspekt naracije, koju je film kao umjetnost vremena, prisvojio i pretvorio u jedno od svojih temeljnih medijskih načela. 

    Slikarstvo Zlatana Vehabovića nije film, ne odvija se u vremenu, ne sadrži zvuk, nema priču – prije neku neodređenu atmosferu koja upućuje na nešto što može biti priča – ali teži, barem kako autor tvrdi, nečem sličnom glazbi. Od kuda proizlazi taj osjećaj glazbe na slici i u kakvoj je on vezi s filmom?

    Čini mi se da je riječ o jednoj prustovskoj situaciji, o kojoj govori i sam autor kada govori o evociranju slika. Da bi potaknuo evokaciju Vehabović - pored velikih formata slika koji reaktualiziraju tijelo u procesu recepcije - bira i prikazuje motive djetinjstva koji danas, čini mi se, posjeduju određenu razinu univerzalnog značenja. Pri tome mislim na osobne, društvene, političke, ekonomske i druge aspekte djetinjstva, fenomena koji uvijek iznova uspijeva pokrenuti različite reakcije. Bilo da govorimo o grupama napuštene predškolske djece u predgrađima afričkih i južnoameričkih megalopolisa, raspravljamo o značenju avanturističke književnosti namijenjene djeci i njihovom odgoju temeljenom na pričama o Hucklberry Finnu, Tomu Sawyeru, Peri Kvržici, bilo da dvojimo o kvaliteti njihovog odrastanju u okrilju zabavne industrije televizije i interneta – uvijek se aktiviraju različiti, nerijetko zaboravljeni osobni i grupni stavovi, evociraju različita sjećanja, kako bi rekao Vehabović. 

    U skladu sa suvremenim etnografskim istraživanjima, treba reći da je djetinjstvo kulturološki proizvod odraslih namijenjen djeci. To ne govori samo o načinima pripitomljavanja najmlađih članova društva nego i o imaginariju kojeg posjeduju odrasli, kreirajući slike djetinjstva. Imaginarij te pomalo perverzne situacije, u kojoj odrasli određuju kako to izgleda biti djetetom, mijenja se zajedno s cjelokupnom kulturom, pa je danas teško vjerovati da slika dječaka koji bježi od roditelja da bi pecao ribu predstavlja poželjni model ponašanja za većinu djece osnovnoškolskog uzrasta. Barem što se tiče pecanja. 

    Što se tiče bijega, stvari stoje malo drugačije. Naime, slika djetinjstva kao bezbrižnog svijeta dokolice odvojenog od svijeta odraslih nastala je krajem 19. stoljeća kada je zapadno građansko društvo visokog kapitalizma bilo u svom punom usponu. U toj slici muškarci su radili svoj posao odvojeni od doma i obitelji, žene se brinule o kućanstvu, a djeca se igrala, nakratko prekidana, školskim obavezama. (Ovdje spominjem samo više društvene klase, jer je kultura djetinjstva nastala upravo među njima).Danas nam se, kao odraslima, slika djetinjstva kao područja lišenog brige čini ne samo normalnom nego potrebnom, ne toliko zbog djece koju imamo (ili ne), koliko zbog nas samih. Ta slika je unatoč promjenama kroz koje globalizirano društvo upravo prolazi, u osnovi, još uvijek određena momentom bijega. Iluzija o bijegu od sive svakodnevice u kojoj ne nalazimo smisla, o odlasku u nepoznate i daleke krajeve – čiji je surogat suvremeni oblik turizma - vjerojatno je jedna od istrajnijih kulturnih pojava modernog doba. U umjetnosti, avanturizam, bijeg ili odlazak već krajem 19. stoljeća imaju svoje martire – Rimbaud, Conrad i Gauguine najpoznatiji su od njih.

    Ima u tome više od pripovjednih kanona poznatih iz avanturističke književnosti. Čini mi se, štoviše, da u njemu ima nešto od epskog osjećanja u filmu o kojem govori Borges, ili nešto od efekta glazbe na koji upućuje sam autor. Mislim da je riječ o svojevrsnoj transgresiji svakodnevnice. Transgresija svakodnevice može biti izvršena na različitim osnovama: političkim, psiho-socijalnim, imaginarnim itd. Vehabovićevo prikazivanje te transgresije nije političko, možda tek na rubovima, tamo gdje se suočavamo s društvenom reprezentacijom djetinjstva. Ono je poetično i u najboljoj tradiciji popularne glazbe eskapistično. Mit o djetinjstvu križan s alternativnim prostorom komunikacije, s My Space-om na primjer. Glazba, mistični označitelj koji upućuje sam na sebe, budi osjećaje, evocira sjećanja, i s druge strane, virtualni prostor vječne adolescencije – mjesto gdje su odrasli nepoželjni. 

    Vehabovićeve slike evociraju iskustva koja se neodređeno roje nad različitim prostorima djetinjstva obilježenog igrom, znatiželjom, gluvarenjem, zgubidanstvom, no prije svega iluzijom da smo, u odnosu na ono što je bilo poslije i što je danas, živjeli neposredovani kulturom i jezikom. (Klaudio Štefančić)



    Zlatan Vehabović (1982) mladi je zagrebački slikar, koji je 2006. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za svoj je rad već primio nekoliko nagrada i priznanja od kojih treba istaknuti prvu nagradu na natječaju Erste banke koji je održan prošle godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu i drugu nagradu na ovogodišnjem natječaju Essl Award u Zagrebu. 

    Linkovi:

    http://voting.essl-award.org/auswertung/participant.php?pid=44
    http://www.leutmagnetik.net/
    http://www.sczg.hr/default.php?id=prog&date=2006-5



    više..

  • 14.03.2007. - 08.04.2007.

    Marko Tadić, "Storyboards"


    Karakteristični element Tadićevog rada je preuzimanje različitih vrsta znakova s područja stripa, filma, reklamna industrije, povijest umjetnosti… Skupljajući ih marom strastvenog staretinara, Tadić reciklira ogromnu količinu odbačenih i potrošenih vizualnih znakova, dajući im novo značenje u kontekstu umjetničke slike, odnosno umjetničke izložbe.

    Nešto više o njegovom radu pročitajte u dijelovima tekstova umjetničkih kritičarki Ane Dević i Ivane Mance:

    "Iako je u najnovijoj seriji radova nazvanih Storyboards pozadina slike svedena na elementarnu razinu, upravo ona igra važnu ulogu. Nije riječ samo o autoreferencijalnosti (naime upravo takve prefabricirane drvene ploče autor koristi u svakodnevnom životu kao radnu stolnu površinu po kojima često usput crta) već i o otkrivanju praznine. Dok je u ranijim radovima prevladavao uglavnom bestežinski horror vacui i manje više jasan princip kolažiranja, Storyboards nam otkrivaju prostore praznine. Taj je prostor slikarske prirode; mjestimično neoslikane, prazne dionice grube, drvene strukture ploče, indiciraju tlo i smještaju tako motive ovih slika u žanr pejzaža. Pejzaž shvaćen kao široki pojam (svakodnevica, socio- pejzaž itd.) može biti primijenjen kao temeljno žanrovsko određenje mnogih Tadićevih radova. No, Storyboards ne prikazuju tlo, već njegov gubitak, fingirajući prazninu, govore o anonimnom, ispražnjenom poharanom teritoriju – znaku." (Ana Dević, Pejzaži, de-facto, slike-stolovi)

    "Poetičko načelo – ako uopće postoji – koje sve te elemente dovodi u vezu moglo bi se djelotvorno opisati pojmom «grafitiranja» kojim kustosica Ana Dević opisuje Tadićev postupak. Fenomen grafita, naime, primarno se odnosi na tip anti-estetske intervencije u urbanom prostoru koja brutalnim prisvajanjem javnih površina želi simbolički razbiti njihov neutralni građanski identitet te u javni prostor uvesti dimenziju društvene diferencijacije. Pojam grafitiranja utoliko dobro imenuje upravo Tadićev tip voluntarističke intervencije koja ne intendira estetskoj ili narativnoj cjelovitosti, nego spomenute komponente združuje okrećući ih protiv, ili barem mimo, njihova formalnog, funkcionalnog i značenjskog integriteta. No, bez ikakve agresije ili etički upitne prisile, Tadićeva je gesta izrazito laka, a prijelaz između jedne stvarnosti u drugu gotovo neosjetan: tanjur kojeg je trenutak prije mogao odložiti u sudoper, ludičkom lakoćom ipak stavlja na zid, plesnim korakom prenoseći slike, riječi i stvari iz jednog konteksta u drugi, iz jednog prostora u drugi, s jednog predmeta na drugi, iz javog u privatni život i natrag." (Ivana Mance)

    Marko Tadić (1979) dobitnik je Prve nagrade na Salonu mladih u Sisku 2001. godine i Nagrade salona mladih održanog 2006. u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenzi 2006. godine. Izlagao je na dvije samostalne izložbe u Zagrebu i na desetak izložba u zemlji i inozemstvu (Firenca, Sisak, Ljubljana, Beograd). Trenutno priprema nastup na skupnoj izložbi u Nottinghamu u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

    više..