novi mediji

  • 03.03.2017. - 08.04.2017.

    free_art_-_source

    Bartłomiej Pilarczyk | Clàudia Giralt / A cAt | Daniel Vasconcelos | Domenico Dom Barra | Gábor Hufnágel | Ivan Klis & Damir Prizmić | Joana Chicau | Kaspar Ravel | Leandro Estrella | LiL PDF | Maja Kalogera | Mark Klink | Michaela Lakova | Slobodan Tomić | stAllio! (Benjamin Berg) | Tomasz Sulej | Uğur Engin Deniz | Vedran Gligo

    Free_art_-_source je izložba s tematikom izvornog kôda koji gradi recentnu medijsku računalno utemeljenu umjetnost u području slobodne kulture. Grupna izložba predstavlja djela 18 hrvatskih i inozemnih autor(ic)a. Tijekom jednomjesečne izložbe i putem komplementarnog diskurzivnog programa, ispitat će se raznolika polazišta i medijske prakse bazirane na digitalnim narativima i suradničkim metodama umjetničkog stvaralaštva.

    Djela predstavljenih autora i autorica, prikazana u obliku teksta, otkrivaju formalnosti digitalne umjetnosti i pružaju nam uvid u distribuirane tehnološke, ideološke i estetske izričaje koji studioznim pristupom raznolikim strukturama računalnih jezika nadilaze tehnofetišizam i zalaze u transmedijski métier, istovremeno doprinoseći području vizualne i prostorne umjetnosti kritičnosti "hakerske" kulture.

    Program je baziran na kolektivnom doprinosu i inkluzivnom, zajednici otvorenom formatu kojemu je cilj omekšati granice pojedinih disciplina i profesija putem otvorenih razgovora, nastupa i radionica stopljenih u diskurs koji demistificira razne slojeve multimedijskih, hipermedijskih, tehnoperformerskih praksi i izgradnje generativne umjetnosti.

    Kustoska koncepcija: Format C

    više..

  • 26.01.2017. - 13.02.2017.

    free_art_-_source: OTVORENI POZIV [< 2017/Feb/13]

    Novi postav izložbe free_art_-_source otvoren je međunarodnim prijavama autora i autorica (umjetnika i umjetnica, programera i programerki, majstor(ic)a kolažiranja koda) suvremene novomedijske umjetnosti. Koncept je iniciran od strane umjetničke organizacije Format C i bit će predstavljen na izložbi u ožujku 2017.

    Tema izložbe je izvor u konstrukciji decentraliziranog konteksta računalno generirane umjetnosti i kulture novih medija. Poziv je otvoren izvornom kodu Vaše umjetnosti, skriptama koje grade Vašu umjetnost ili tekstualnoj prezentaciji podataka koji Vašu umjetnost sačinjavaju.

    Bez strogih formalnih limitacija, prihvaćamo djela koja uključuju: html, skripte, bilo koji format tekstualnog ispisa, isječke programskih jezika, ... Djelo treba biti moguće isprintati, trebalo bi imati estetsko svojstvo (vizualno i/ili ideološko) i trebalo bi biti prikazano u cijelosti. Konstrukt Vašega djela može biti potpuno originalan; krojen iz vanjskih izvora; neoriginalan, ali progresivan; katastrofalan no velik doprinos iznimnom djelu; briljantan "haiku" kod koji čini čuda za Vaš projekt; ekstremno marginalan ili diskurzivan; u domeni slobodne kulture; s izvorom u strogoj domeni autorskog vlasništva; itd. ...

    Cilj izložbe je predstaviti razne tehnološko utemeljene sintakse, filozofske pristupe i umjetničke inte/*rve*/ncije pri konstrukciji recentne novomedijske umjetnosti.

    Prijave koje sadržavaju niže navedene stavke zaprimamo na : hello@formatc.hr

    - izvorni kod umjetničkog djela/projekta u .txt, .odt, .doc ili .rtf datoteci {A3 / c/b / MAX. 5 stranica / bilo koja veličina slova + font file [if (special)]}

     - fotografija i/ili zapis zaslona vizualne prezentacije (rezultata) djela (min. 1080px po kraćoj stranici)

     - kratak (tehnički) opis + hiperlink prema Vašem djelu

     - Vaš web i kratka biografija relevantna za temu

    Molimo Vas da djela predate u tekstualnom formatu. Kod/djelo otiskujemo samo u svrhe izložbe u fizičkom prostoru, a uz tekst datoteku neophodni su i fotografija i/ili dokumentarni zapis medijskog djela izgrađenog Vašim kodom, te Vaši podaci. Priložena dokumentacija djela s Vašim podacima bit će korišteni u svrhe javnog promoviranja Vašeg rada i djelovanja.

    ! Poziv je otvoren do 13. veljače 2017. (23:59 CET), a izložba se održava u ožujku 2017.

    ///  free_art_-_* : Niz diskurzivnih događanja na temu raznolikih ideologija i individualnih praksi autor(ic)a koji/e djeluju u domeni free (slobodne) digitalno utemeljene umjetnosti.

    ///  Format C : neprofitna umjetnička organizacija aktivna u području likovnog i multimedijalnog umjetničkog stvaralaštva. http://formatc.hr/

     ///   Izložba free_art_-_source podržana je sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Velike Gorice.

     

     

     

    više..

  • 27.11.2014. - 23.12.2014.

    Retrogradni Merkur - animirane stvarnosti

    Umjetnici: Brian Alfred, Aline Bouvy, Cliff Evans, eteam (Franziska Lamprecht, Hajoe Moderegger), Scott Gelber, John Gillis, Jan Nalevka i Karina Aguilera Skvirsky

    Kustosi: Željka Himbele, William Heath

    Tri ili četiri puta godišnje, planet Merkur kao da se kreće unatrag po svojoj orbiti kada se promatra sa Zemlje. Ova optička iluzija naziva se retrogradnim Merkurom. U popularnoj astrologiji, retrogradni Merkur označava intenzivna razdoblja u kojima se stvari odvijaju krivo, upućujući na potrebu za razmišljanjem i revizijom naših života. To je vrijeme za odvajanje od prošlosti i poduzimanje opreznih koraka unaprijed. Nagađa se da je Merkurov ciklus uzrok velikih promjena smjera kretanja društva; dajući nam priliku da se razvijamo kao ljudi, da podižemo kritičku svijest, te da možda učinimo korak prema radikalnoj promjeni.

    Izložba Retrogradni Merkur:animirane stvarnosti predstavlja međunarodni izbor umjetnika koji rade na području video-animacije, i koji u fokusu svog umjetničkog rada postavljaju pitanja o budućnosti. Prisvajajući slike iz popularne kulture, filma, novina, tabloida i modnih časopisa, s interneta i televizije, umjetnici manipuliraju izvornim materijalima kroz niz estetskih pristupa i tehnika montaže koje nas navode na razmišljanje o našoj kulturi zasićenoj masovnim medijima. Materijalnost animacije dopušta izravnavanje, kolažiranje, redukciju i apstrakciju prisvojenog materijala, omogućujući apsurdnosti suvremenog života da se pojedinačno i jasno istakne. Prikazani radovi kao da podrhtavaju od sveprisutnog osjećaja tjeskobe, svojevrsne anksiozne energije koja zahtijeva da razmotrimo trenutačne puteve i politike kojima smo dopustili da govore u naše ime. Animacije se bave kompleksnim temama, dotičući se kulture spektakla, ekscesivne potrošnje, gospodarstva i odnosa moći u eri globalizacije i međusobne povezanosti, te razotkrivaju opčinjenost umjetnika suvremenom kulturom, društvom i politikom, ali i njihovom kritikom.

    više..

  • 16.11.2012. - 21.12.2012.

    Eastern Surf: Kernel Panic Control*

    Nakon što su se susreli na studiju u Edinburghu, četvoro umjetnika, redom iz Hrvatske, Italije i Škotske, započeli su s projektom i metodologijom djelovanja pod nazivom Eastern Surf. Začetak suradnje bio je prijedlog izložbe, nakon čega je Eastern Surf dobio još jednog sudionika, a sama suradnja s vremenom se pokazala izuzetno uspješnom. Eastern Surf naglašava da broj sudionika nije bitan i, kao i njihov rad, podložan je stalnoj mijeni i širenju. Za sada se projekt proteže preko organiziranih događaja koji uključuju javne performanse, snimanja, masovne video radove, online TV i instalacije u galerijama, a jednu takvu  možemo vidjeti sada u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici.

    više..

  • 15.09.2010. - 17.10.2010.

    Bijela, žuta, plava i crna, jedna slučajnost i jedan predmet


    Umjetnici: Ryan Barone , Charles Broskoski, Reynald Drouhin, Michael Kargl – aka carlos katastrofsky, Jan Robert Leegte, UBERMORGEN.com

    Kustosi: Birgit Rinagl, Franz Thalmair; CONT3XT. NET

    — [...] Onda bi, dakle, čak i vaše Apstraktne slike trebale biti značenjski sadržajne? — Da. — No nisu li one negacija sadržaja, tek slikarska činjeničnost, ironična parafraza suvremenog ekspresionizma? — Ne. — A perverzija gestualne apstrakcije? Nisu li ironične?— Nikada! Ma kakva su to pitanja? (Gerhard Richter u razgovoru s Benjaminom Buchlohom)

    Redukcija strukture, materijala i prostornosti; ukoliko boja artikulira samu sebe, nezavisno od interpretacije ili konteksta – čini li je to autonomnom? Monokromnost je smatrana najčišćom formom apstrakcije, a s obzirom da i dalje služi kao inspiracija ne-predmetnim i ne-reprezentacijskim tendencijama u suvremenoj umjetnosti, takvo poimanje zahtjeva prelazak u eru digitalne slike. Ideja „čistog“ medija, za koju se zalagao modernizam dvadesetog stoljeća, postavljajući ideal autonomije, sve više pada u zaborav usred pojave novih pristupa kombiniranim medijima: Međutim, u takvom su post-medijskom stanju autonomna područja iz svijeta tehnike i specifične karakteristike unutar svijeta medija osigurala i zadržala svoj status. Zapravo, specifičnost i autonomija pojednih medija nikada nije bila diferenciranija. [1] Na koji način kvaliteta medija kod digitalne slike definira njezinu pojavnost? Ako se internetom koristimo kao alatom za prenošenje umjetničkog izraza, kako se to odnosi prema povijesti umjetnosti? Koje su načine čitanja interneta razvili njegovi korisnici? Takva pitanja upućuju na činjenicu da promišljanje takvog stanja nije samo sebi svrhom, već je u najboljem slučaju inherentan i samorazumljiv čin. [2]

    Izložba Bijela, žuta, plava i crna, jedna slučajnost i jedan predmet predstavlja osam međunarodnih pozicija s područja Internetske umjetnosti koje monokromnost prihvaćaju kao formalni princip bez posezanja za ideološkim ciljevima ranijih umjetničkih avangardi. Implicitno, izloženi radovi govore o dekonstrukciji digitalne slike putem teksta (koda), dok se eksplicitno bave pitanjem postoje li, u uvijetima trenutne prezasićenosti slikom, načini da se izbjegne tzv. kriza reprezentacije. Stoga je te apstraktne umjetničke radove moguće interpretirati kao radove o apstraktnoj umjetnosti. Za razliku od prezentacijskog medija monokromne slike, njihova dvodimenzionalnost, [3] limitirana pretraživačem i svedena na ekran, nije shvaćena kao ograničenje. Naprotiv, izložba potiče posjetitelje da se umjetnošću bave i u vanjskome svijetu, te da izložbu napuste kako bi istražili druge kontekste. Taj aspekt koji se bavi socio-kulturnim kontekstom i reakcijom posjetitelja određuje političku dimenziju izložbe. Naglasak je na materijalnome, koje ne samo da je nužan preduvijet za postojanje ovih radova, već formira kompleksan sistem implikacija i referenci na medije i društvo. Našavši se u području između ikonoklazma i prezasićenosti slikom, autonomije i pojave novih reprezentacijskih formi, digitalna slika mora pronaći novu poziciju. To čini na način da, promišljajući samu sebe, ukazuje na nešto drugo.

    Izložba Bijela, žuta, plava i crna, jedna slučajnost i jedan predmet propituje uvjete koji istodobno definiraju i formu i sadržaj monokromnih umjetničkih djela. Interakcija između tih blisko povezanih razina razotkriva se kroz obostranu tenziju do koje dolazi kada reprezentacija i reprezentirano, materijal i značenje, postaju objektima interesa. Formom se ne otkriva sadžaj. Naprotiv, kada se promatra umjetničko djelo, postaje nejasno što je sadržaj, a što objekt reprezentacije. [4] U percepciji promatrača to rezultira oscilacijom između umjetničkog djela, galerijskog izloška i medijskih referenci, čije se političke reference razotkrivaju u eteričnom prostorno-vremenskom kontunuumu. Upravo se kroz takvu tenziju između umjetnosti i politike, pri čemu niti jedan element ne reprezentira niti instrumentalizira drugi, otvara mogućnost da umjetnost postane politična. Stoga, kako bi umjetnost poprimila političku dimenziju, nužno je približiti se osjetilnoj stvarnosti ili izvornom stanju stvari na način koji se razlikuje od onakvog kakav su dale sugerirati tradicionalne političke kategorije. [5] – Moglo bi se, dakle, reći da autonomija proizlazi iz suvremenog prostornog i vremenskog konteksta unutar kojeg se umjetnost promatra.

    U tom kontekstu, radovi UBERMORGEN.com-a The White Website (2002.) i The Black Website (2002.) prenose modernističke trendove u digitalno okruženje: umjetnički je duo postavio web stranice bijele, odnosno crne površine. Popratni esej Hansa Urlicha Obrista riječima artikulira ono s čime nas umjetnost suočava na ekranu: Kako bi uspjela održati svoju relevantnost usprkos znanosti i njezinoj produkciji slika, umjetnost mora nadići reprezentacijsku krizu i rat slika kako bi svoju poziciju pronašla u neartikuliranim prostorima crnoga i bijeloga.

    Referirajući se na Crni kvadrat (1913.) i bijeli kvadrat (Suprematistička kompozicija: bijelo na bijelome, 1918.) Vladimira Maljevića, Michael Kargl primjenjuje redukcionističke forme na fenomen opsesije znannošću i tehnologijom: ne samo da se svojim radom webzen (2009.) jasno referira na Nam June Paika, jednog od začetnika medijske umjetnosti, već parafrazira i duhovno motivirane strategije posredovane programskim kodom na kojem se ovaj rad tehnološki temelji.

    Charles Broskoski, pak, koristi auto-produkcijsku strategiju kako bi vlastita razmišljanja o mogućnostima suradnje na internetu transformirao u kolektivni, participatorni proces. Let’s Turn This Fucking Website Yellow.com (2007.-2008.) naziv je web stranice, a istovremeno i jasna uputa što nam je činiti kako bismo crnu monokromnu površinu pretvorili u žutu. Odgovornost se kod takvog vremenski određenog procesa u potpunosti nalazi na području Interneta.

    U Blue Monochrome .com (2008.) Jan Robert Leegte uspostavlja svoju kritiku reprezentacije pozivajući se na obilje besplatnih slika dostupnih na World Wide Webu. Jednostavnim zumiranjem Tihog oceana na Google Earth-u, Leegte ne otvara pogled samo na readymade – plavu, reljefnu površinu vode – već nam daje i uvid u suvremenu hijerarhiju informacijske ekonomije. Plava boja, tj. boja koja je u povijesti umjetnosti i tehnologiji boja jasno poistovjećena s pojmom International Klein Blue, također predstavlja polazište za Ryan Baroneov rad International Klein Blue (Google Monochromes) (2008.). Prikazujući beskrajan niz od jedanaest varijatni jedne te iste – navodno standardizirane – boje, do koje je došao jednostavnim guglanjem, umjetnik opovrgava pretpostavku da kategorije poput originalnosti i autentičnosti mogu biti prihvaćene kao valjani parametri na području digitalne umjetnosti.

    Jednako tako, zaigrano lokaliziranje virtualnog prostora Reynalda Drouhina temelji se na nasumičnom pojavljivanju heksadecimalnih kodova boja. Svjesno ignorirajući pravo korisnika na slobodu izbora, svoj je IP Monochrome (2006.) programirao tako da se obojane površine stvaraju na osnovu informacija o lokaciji računala s kojeg se pristupa web stranici. Dobivene površine mogu se tako shvatiti kao reprezentacije stvarnog konteksta.

    Računalni objekt Michaela Kargla all you can see (2008.) u stvarnom prostoru materijalnu formu daje nečemu što je zapravo virtualno. Kroz linearan proces u trajanju od osam dana umjetnik prikazuje svaku od gotovo 17 milijuna boja koje svaki računalni zaslon teoretski može reproducirati, krećući od crne prema bijeloj boji, boju po boju, površinu po površinu, kod po kod, sve dok se percepcija ne svede na nulu.

    Birgit Rinagl i Franz Thalmair
    (prevela: Sanja Horvatinčić)


    [1] Cf. Weibel, Peter: Postmediale Kondition (Izložba u sklopu umjetničkog sajma Arco, Centro Cultural Conde Duque, Madrid), 2006., dostupno na stranici: http://vmk.zhdk.ch/flz/postmediale_kondition_weibel.pdf

    [2] Röbl, Marie: Abstrakte Erb- und Patenschaft. Streiflichter auf Hintergründe, Kategorien und Raster, u: Pfaffenbichler, Norbert and Droschl, Sandro (Hg.): Abstraction Now (katalog izložbe, Künstlerhaus, Beč) 2004., p. 36, dostupno na stranici: http://www.abstraction-now.net/catalogue/ABSTRACTION-NOW-DE.pdf

    [3] Greenberg, Clement: Modernistische Malerei, u: Harrison, Charles and Wood, Paul (ur.): Kunsttheorie im 20. Jahrhundert. Künstlerschriften, Kunstkritik, Kunstphilosophie, Manifeste, Statements, Interviews, Hatje Cantz: Ostfildern - Ruit, vol. II, 2003., p. 931-937

    [4] Rebentisch, Juliane: Zur Aktualität ästhetischer Autonomie. Juliane Rebentisch im Gespräch mit Loretta Fahrenholz und Hans - Christian Lotz, u: Huber, Tobias i Steinweg, Marcus (ur.): Inästhetik. Theses on Contemporary Art, Diaphanes, Zurich/Berlin, 2008., p. 116

    [5] Höller, Christian: Ästhetischer Dissens – Überlegungen zum Politisch - Werden der Kunst, u: Saxenhuber, Hedwig: Kunst + Politik. Aus der Sammlung der Stadt Wien, Springer, Beč/New York, 2008, p. 190

    -

    U prilogu donosimo intervju koji je povodom izložbe Thomas Dreher vodio s kustosima izložbe. PDF

    Izložba je omogućena sredstvima Grada Velike Gorice, Ministarstva kulture RH i nesebičnom pomoći tvrtke Combis [http://www.combis.hr/]

    više..

  • 09.05.2008. - 01.06.2008.

    Nove mreže novih medija


    Izložba Nove mreže novih medija, između ostalog, prvi je pokušaj retrospektivnog prikaza događaja na području kulture i umjetnosti novih medija u Hrvatskoj. Proizašla je iz istraživanja posvećenog novim medijima u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, koje je tijekom prve polovice prošle godine, na poticaj Ljiljane Kolešnik s Instituta za povijest umjetnosti, poduzeo Klaudio Štefančić.  

    Izložba predstavlja umjetnost novih medija u Hrvatskoj, prije svega, kao praksu društvenog i umjetničkog umrežavanja na pozadini primjene novih komunikacijskih tehnologija u okviru starih institucija civilnog društva, javnih i masovnih medija, umjetnosti i visokog školstva. Umjesto prezentacije radova umjetnika, koji su na ovaj ili onaj način došli u kontakt s novim medijima, po principu the best of, odlučili smo se za reprezentaciju novomedijske umjetnosti kroz koncepte kronologije i društvene prakse.

    Tri kronološke linije – politička, informatička i umjetnička – počinju 1990. i završavaju 2005. Na pozadini prikazanih događaja moguće je, nadamo se, naznačiti specifičnost umjetnosti novih medija u Hrvatskoj, kako u odnosu na zbivanja na međunarodnoj sceni novih medija, tako i u odnosu na suvremenu umjetnost. Preklapajući se, ove tri kronologije formiraju neku vrstu privremenih društvenih struktura: kulturnih i umjetničkih mreža u kojima se umjetnost novih medija radi, producira, prikazuje i interpretira.

    Prikazali smo tri mreže uz pomoć četiri čvorišta:

     - BBS (Bulletin Board System) građanske inicijative Antiratna kampanja i Zamir Transnational Net su dio prve mreže. Njihove aktivnosti su na izložbi predstavljene arhivom Zamirove diskusijske liste.

       - Magazin Arkzin i Multimedijalni institut iz Zagreba (1), također, su dio prve mreže, ali su na izložbi predstavljeni odvojeno: s jedne strane, samim izdanjima magazina, koje je moguće kopirati, a s druge, net-art radom Marcella Marsa NRD Kit (2).

         - Media Scape(3), umjetnički festival, koji se od 1993. do 1999. održavao u Zagrebu, predstavlja drugu mrežu, koja je na izložbi predstavljena telefaks akcijom Darka Fritza 410 Gone, iz serije Internet Error Messages(4).

           - Odsjek za dizajn vizualnih komunikacija(5) na Umjetničkoj akademiji u Splitu, zajedno sa splitskim Međunarodnim festivalom novog filma(6), označava treću mrežu novih medija, koja je predstavljena zajedničkim radom Dana Okija i Sandre Sterle Interstory.org(7).

          Na izgled izložbe utjecali su, također, skromni budžet i prostor galerije. Oba su faktora prezentaciju umjetničkih radova svela na minimum. Međutim, ograničenje u izlaganju umjetničkih objekata na jednoj strani, omogućilo nam je intertekstualne veze na drugoj strani, među kojima je referenca na Arkzinove timeline-e samo najuočljivija.

          Izložba Nove mreže novih medija nije tradicionalna umjetnička retrospektiva. Umjesnije ju je usporediti s funkcijom hub-a, čvorišta koje omogućuje spajanje na mrežu. A jednom kad ste na njoj, podatke, naime, možete dodavati, korigirati, kopirati, dijeliti, brisati itd.

          Kustos: Klaudio Štefančić


          Linkovi:
          (1) http://www.mi2.hr/
          (2) http://nrd.picigin.net/t_nrdkit/index.html
          (3) http://www.mediascape.info/
          (4) http://darkofritz.net/
          (5) http://www.umas.hr/
          (6) http://www.splitfilmfestival.hr/menu4.htm
          (7) http://www.karma-multimedia.nl/interstory.org/

          više..

        • 02.04.2008. - 27.04.2008.

          Kiberdžezva


          Teško je reći što je bilo prije: blog ili izložba. Dijelom i zbog toga što se jednako zovu: kiberdžezva. Bilo kako bilo, blog http://kiberdzezva.blogspot.hr pokrenut je u srpnju 2007. Kao izložbeni projekt "službeno" je inauguriran u studenom. Uključuje studentice i studente povijesti umjetnosti, odnosno animacije i novih medija iz Zagreba, i s jedne strane predstavlja uvod u istoimenu izložbu koju upravo planiramo otvoriti, a s druge, pokušaj da upoznamo hrvatsku umjetničku javnost s najnovijim problemima, tendencijama i pojavama na području novih medija. Cilj nam je, naime, da rebloganjem naznačimo diskurzivne pozicije s kojih će brze promjene na području tehologije i kulture biti lakše i učinkovitije interpretirati. Zbog toga ćemo blog voditi do kraja kalendarske godine.

          Izložba Kiberdžezva, pak, najvećim je dijelom plod rada Vjekice Buljan, Morane Matković i Petre Šešljage koje su u suradnji sa studentima treće i četvrte godine Odsjeka za animaciju i nove medije na ALU u Zagrebu izabrale radove koji se na neki način referiraju na aktualne promjene u komunikacijskoj kulturi Interneta. Kako nam i umjetnici sugeriraju, najzanimljiviji aspekt društvenog softvera leži u web-servisima naimijenjenih druženju i udruživanju kulturnih i umjetničkih proizvođača i distribuiranju njihovih proizvoda. Ako već nisu subjekti radova, Facebook, My Space ili You Tube tako mogu predstavljati dobar okvir za razumijevanje jednog dijela suvremene umjetničke produkcije. Ovoga puta taj dio će zastupati Antonia Begušić, Petra Hudić, Luka Hrgović, Mirna Martini, Dina Rončević i Matea Šabić. Da stvar bude virtualnija pobrinula se i Dina Rončević čiji blog Tebe uopće ne treba zanimat kaj je to bobina ovdje http://cetverotaktni.blogspot.co> donosimo kao svojevrsni uvod u izložbu.

          Linkovi:
          (1)http://kiberdzezva.blogspot.hr
          (2)http://cetverotaktni.blogspot.com
          (3)http://www.youtube.com/results?search_query=luka+hrgovic&search_type=

          više..

        • 01.02.2008. - 01.02.2008.

          Umjetnost, tehnologija, (novi) mediji

          Program Galerije Galženica u 2008. godini posvetili smo novomedijskoj ili digitalnoj umjetnosti – kako se već sve ne naziva aktualna umjetnička tendencija koja u različitim oblicima odnosa između suvremene tehnologije i umjetnosti vidi svoje umjetničko i društveno poslanje. Preciznije govoreći, na širokom području ove umjetničke tendencije usredotočili smo se na produkciju i izlaganje onih radova koji, u kontekstu aktualne pretvorbe interneta iz komunikacijskog u masovni medij, naglašavaju, s jedne strane, nove vidove umrežavanja (Web 2.0, P 2 P itd.), a s druge, imanentno svojstvo interneta da ovisi o različitim bazama podataka, osobito u World Wide Web inačici...

          više..

        • 20.02.2008. - 23.03.2008.

          Ivan Marušić Klif, "Telefoniranje"


          Umjetnički rad Ivana Marušića Klifa obilježavaju dva aspekta medijske umjetnosti: jedan se odnosi na primjenu suvremene elektroničke i digitalne tehnologije u kontekstu svijeta umjetnosti, a drugi na istraživanje odnosa između čovjeka i njegove tehnološke okoline. U prostoru umjetničke izložbe, oba su aspekta najčešće nerazlučiva: posjetitelj ulazi u zatvoreno, tehnološki kreirano okružje, mijenja njegove parametre, i potom, ostavljajući veći ili manji trag svog prisustva, izlazi iz njega.

          Kada bi među žanrovskim slojevima suvremene umjetnosti morali izabrati onaj koji najbolje kontekstualizira Marušićev rad, bila bi to, bez sumnje, ona vrsta umjetničke intervencije, koju poznajemo pod imenom ambijentalna instalacija. Bilo da radi sa zvukom, svjetlom ili video slikom, Marušić najčešće konstruira jedan zatvoreni ambijent, različit od okoline u kojoj se posjetitelj njegove izložbe svakodenvno kreće. Marušićevi su ambijenti, s vremenom, postali sve tehnološki složeniji: rane svjetlosne ambijente kreirane 1993. uz pomoć mobilnih objekata - čije kretanje mijenja vrstu i intezitet svjetla u prostoru - od 1995. počinju zamijenjivati instalacije pokretane i kontrolirane kompjuterskim programom, da bi od 2001. Marušić počeo raditi sa složenim interaktivnim zvučnim i video instalacijama. Niz izložaba održanih od 2004. do 2007. u Zagrebu, Mariboru (Slovenija) i Labinu pod nazivom Unutra/Vani najbolje ukazuju na autorov pristup tehnološki određenom, interaktivnom ambijentu. Riječ je o video instalaciji koja radi na principu zatvorenog kruga proizvodnje, obrade i projekcije slike: slika se proizvodi uz pomoć kamera razmještenih u prostoru, nekoliko puta prolazi kroz sistem monitora i kamera te projicira na zidovima galerije i monitorima razmještenima po prostoru. Kamere su izravno spojene na monitore i videoprojektore, dok računalo upravlja isključivo njihovim kretanjem, zumiranjem i fokusiranjem. Nema dodatne digitalne obrade slike. Instalacija radi, mijenjajući ambijent prostora bez obzira na naše prisustvo.

          Marušićevi su ambijenti izrazito vizualno atraktivni, pa nam se nerijetko čini da aspekt interaktivnosti prije narušava tehnološki biotop instalacije nego što ga potpomaže. To da unatoč aspektu intearktivnosti, instalacija može i bez nas, jedna je od najvažnijih osobitosti Marušićevog rada. Na izložbi u Galeriji Galženica, mogućnost da ambijentalna instalacija radi sama, bez interakcije s posjetiteljima dodatno je naglašena. Naime, zahvaljujući kompjuterskom algoritmu Marušić iz javno dostupne baze telefonskih pretplatnika Republike Hrvatske nasumično bira telefonske brojeve, čije korisnike zatim uz pomoć Skype web servisa stavlja u poziciju neželjene komunikacije. Posjetitelju je ostavljeno da bira između pozicije voajera (slušatelja) i pozicije sudionika (sugovornika).

          Gledano iz današnje perspektive, ima nešto fer u Marušićevim instalacijama. One nas naime ne opterećuju interaktivnošću, iluzijom da posjetitelj ravnopravno sudjeluje u stvaranju (novo)medijskog rada. Marušić nas prije zavodi mogućnostima tehnologije, ljepotom tehnološki generiranih slika, nego što nas upozorava na kulturalne, upravo političke temelje svake, pa i one tehnologije upotrebljene u kontekstu umjetnosti. (Klaudio Štefančić)

          Ivan Marušić Klif rođen je 1969. Diplomirao je 1994. na Visokoj školi za oblikovanje zvuka u Amsterdamu. Negov se rad odvija na području umjetnosti (performans, kinetičke, zvučne i video instalacije) i na području tehnološkog i scenografskog oblikovanja za film, televiziju i kazalište. Izlagao je u Hrvatskoj, Nizozemskoj, Sjedinjenim državama, Njemačkoj, Danskoj, Italiji i Makedoniji. Na Odsjeku za animaciju i nove medije na ALU u Zagrebu predaje umjetnost multimedijalne instalacije. Dobitnik je Nagrade publike na nedavno održanoj izložbi T - HT nagrada@msu.hr u Zagrebu.

          Linkovi:
          (1) http://boo.mi2.hr/~klif/dokumentacija/
          (2) http://www.istrianet.org/istria/news/europe/glas_istre/05_0717marusic.htm

          više..

        • 03.12.2008. - 24.12.2008.

          Sandro Đukić, "arch_0001_089_output / 2008"


          Taksonomija tehnološke transformacije

          Izložba Sandra Đukića zahtjevna je. Zahtjevna je za autora, ali još više za posjetitelja. Ne toliko formom – iako pretpostavlja određenu razinu i tehnološke i vizualne pismenosti – koliko sadržajem, preciznije temama koje propituje i njihovom aktualnošću.

          Jedna od tih tema pitanje je prirode fotografije kao umjetničke forme u suvremenom sve digitaliziranijem svijetu. Iako je digitalizacija fotografije, makar u rudimentarnom obliku, započela prije više od pola stoljeća, recentni razvoj tehnologije – i s tim u vezi sniženje cijena osobnih računala, medija za pohranu podataka i digitalnih aparata – rezultirao je s dvije bitne stvari. Fotografija kao objekt više ne prolazi kemijsku obradu čime se mijenja njezina vrijednost. Ne u nekom određenom pozitivnom ili negativnom smislu, već u samoj prirodi. Rapidan rast mega-piksela tehnološki ne samo da ne doprinosi kvaliteti fotografije već i isključuje brojne mogućnosti koje klasična, analogna fotografija nudi: od samog čina fotografiranja do obrade filma i negativa. Svakako, dobiva se na brzini, dobiva se do određene razine i na „istinosti“, ali neodgovoreno je (a posebno u nas rijetko i postavljeno) pitanje što se sve gubi. Postavlja se pitanje slično pitanju koje su još sredinom devedesetih godina, referirajući se na informacijsku tehnologiju i digitalnu komunikaciju postavili prije svih Critical Art Ensamble i Geert Lovink. Naime, iako se brzina transfera informacija, kao i njezina količina i dostupnost gotovo eksponencijalno povećavaju, vrijeme potrebno za procesuiranje i dalje ostaje isto, ograničeno ljudskim kognitivnim sposobnostima. Vodi li ta ograničenost zapravo površnosti i gubljenjem u količini na račun kakvoće? U “fotografskom diskurzu“ to bi pitanje moglo glasiti: da li sve rapidnije rastuća količina digitalnih fotografija zapravo sa sobom (nužno?) vodi sve kraćem vremenu za promatranje, analizu, vizualno i/ili intelektualno procesiranje fotografije?

          No, Sandro Đukić ide još dalje. Na određeni način on preokreće pitanje koje je Benjamin postavio tridesetih godina prošloga stoljeća – kako fotografija mijenja umjetnost? – u: kako tehnološki posredovana umjetnost (primjenjena kao što je primjerice grafički dizajn, ali i tržište umjetnosti) mijenja fotografiju? Sve uobičajenija suvremena umjetnička praksa transformirala je izvorno tiskanu umjetnost u salonsku umjetnost pojedinačne slike na zidu, nerijetko uklopljenu/ukalupljenu u kakvu multimedijsku instalaciju u kojoj digitalno snimljena fotografija biva digitalno prezentirana ili projicirana, bez da je ikada otisnuta, dakle da je zaživjela u fotografiji intrizičnom mediju.

          Što se pri tome mijenja u vizualnoj ekonomiji fotografije? Sam termin vizualne ekonomije razvijen je na radovima Deborah Poole i stavlja naglasak na organizaciju proizvodnje i razmjene slika, a ne samo na njezinom vizualnom sadržaju: “riječ ekonomija pretpostavlja da je područje vizualnoga organizirano na neki sistematičan način. Također je jasno da ta organizacija u mnogome ovisi koliko o društvenim odnosima, nejednakošću i moći toliko i o dijeljenim značenjima i zajednici... Za Deborah Poole vizualna ekonomija ima tri razine: organizaciju proizvodnje koja okružuje kako pojedince tako i tehnologije koje slike proizvode, cirkulaciju... slika i slikovnih objekata i kulturalne i diskurzivne sustave preko kojih se grafički prikazi procijenjuju, interpretiraju, i pridaje im se povijesna, znanstvena i estetska vrijednost.

          Odstranjivanjem fotografija iz njihova izvorna konteksta proizvodnje i cirkulacije, te njihovim postavljanjem u galerijski prostor, negira se vizualna ekonomija koja ih je proizvela i pridaje im se neutralnije značenje sirovog materijala, svojevrsnog prozora u prošlost. Time se svaka pojedinačna fotografija, ali i njihova cjelina (u formi baze fotografija) repozicioniraju istovremeno i u odnosu na vrijeme/mjesto njihova nastanka i u odnosu na mjesto/vrijeme prvotno ciljane svrhe, što vodi do, možda i ključnog, problema digitalno posredovane fotografije: pitanja klasifikacije, taksonomije fotografija. Pitanje je to koje se sve više nameće unutar informacijskih i informatoloških znanosti (posebnu u razvojnim teorijama tzv. semantičkog weba), ali i pred konzumentima, bez obzira radilo se o pornofilima koji pretražuju Internet u potrazi za nekim specifičnim fetišem, marketinškim stručnjacima koji odlučuju o vizualnom izgledu medijskih kamapanja ili običnim ljudima koji se nose sa sve većim obiteljskim albumima. Kako pronaći traženo u naizgled nepreglednoj masi fotografija (pritom često vrlo sličnih)?

          Za razliku od općeprihvaćenih iako još uvijek ne i definitivno znanstveno dokazanih - poput jedinstvenosti otiska prsta - kod fotografije je stvar u dokazu lakša. S obzirom da dva tijela ne mogu zauzimati isti prostor u istome trenutku, bez obzira koliko kratka ekspozicija bila, čak i rafalno fotografiranje uvijek će rezultirati nizom vrlo (čak do nerazlikovnosti) sličnih, ali ne i istih fotografija. No, time sistem klasifikacije – a analogija s poviješću daktiloskopije ponovno to vrlo dobro pokazuje – nije ništa lakši.

          Prva i vrlo važna stvar je da svaka slika ima promjenjiv sadržaj, koji može biti dostupan uzastopno ili istovremeno istom ili različitim gledateljima. O ovim višestrukim načinima gledanja je mnogo pisano, ali je to i dalje vrlo otvoreno područje. Valja spomenuti i razliku u odnosu na tekstualne podatke. Dok tekstualni podaci mogu imati pregršt sadržaja i značenja, u uvjetima propitivanja, vizualni i lingvistički sadržaj su jednoznačni. Osnovne građevne jedinice tekstualnih datoteka su veze među znakovima koje predstavljaju riječi koje sadrže direktno semantičko značenje. Nasuprot tome, pikseli od kojih se sastoji digitalna slika nemaju nikakvo značenje. Značajna obrada slike potrebna je da bismo zaključili kako na slici postoji jednostavan krug, a pogotovo kompliciraniji objekt poput drveta. Usporedba dvije slike može nam reći samo jedno - jesu li one jednake ili različite. Ne možemo zaključiti ništa o sličnosti objekata ili scena koje prikazuju.

          Iako je povjesnoumjetnička teorija bogata različitim naratološkim, ikonografskim, multidiskurzivnim i drugim pokušajima klasifikacije vizualnog materijala, od Panofskoga do suvremenih, tehnološki sofisticiranih teorija Ornagera i Rasmussena, među mnogima, za sada ne postoji univerzalno primjenjiv način katalogiziranja fotografija, osim na vrlo općoj razini. Niti suvremene katalogizacije tipova slika, niti klasična ikonografija jednostavno nisu dorasle tome problemu. I možda temeljna vrijednost izložbe Sandra Đukića upravo leži u činjenici da, prezentirajući i igrajući se s vlastitom arhivom, kroz permutacije i varijacije njezinih dijelova, kroz prebacivanje iz jednog medija u drugi, iz jedne tehnike i tehnologije u drugu ukazuje na to. (Igor Marković)


          Sandro Đukić je rođen 1964. u Zagrebu gdje je 1989. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti (prof. Đuro Seder). Od 1989. do 1993. kao gostujući i redovni student pohađao je Umjetničku akademiju u Dusseldorfu najprije u klasi Nam June Paika, a zatim u klasi Nan Hoover. Na istoj je ustanovi od 1993. do 1994. pohađao poslijediplomski studij (prof. Nan Hoover). Izlagao je na četrnaest samostalnih i više desetaka skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu, te držao predavanja na više domaćih i međunarodnih simpozija. Dobitnik je Nagrade hrvatskih likovnih umjetnika 1991.

          Linkovi:

          (1) http://www.d-a-z.hr/ostalo/predavanja/sandro-dukic-prostor-realnosti.htm
          (2) http://www2.mmsu.hr/en/exhibitions/dukic/index.html

          više..