22.11.2019. - 21.12.2019.

Petra Grozaj, Krystal

Petra Grozaj rođena je 1974.u Zagrebu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu izavršila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Dobitnica je Rektorove nagradeSveučilišta i nagrade Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, te nekolicine stipendija i otkupnihnagrada. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Predstavljalaje Hrvatsku na Biennalu mladih umjetnika (BJCEM) u Napulju. Boravila je na umjetničkimrezidencijama u Cité Internationale des Arts u Parizu, GlogauAIR u Berlinu, One sided story/Spinnerei i De/konstrukcija slike Hafenkombinat u Leipzigu, gdje od 2012. u više navrata boravi uateljeu u slikarskog centra Spinnerei. Izlaže u MSU Zagreb, Galeriji Bačva HDLU Zagreb,,Kunstlerhaus Bethanien Berlin, itd.. Članica je HDLU-a i HZSU-a. Njeni radovi nalaze se uprivatnim i galerijskim zbirkama. Više na www.petragrozaj.com

Petra Grozaj jedna je od najzapaženijih slikarica srednje generacije čiji radovi podjednako intrigiraju i likovnu struku i publiku. Za njezino slikarsko formiranje od velike je važnosti bio odlazak na nekoliko studijskih boravaka u inozemstvo, što će ju osnažiti u odabiru slikarstva kao životna poziva. Ljudski joj je lik središnja tema, a osobito je usredotočena na žene, mahom prijateljice koje prikazuje kao zagonetna lica, često ambivalentnog i grotesknog karaktera. Njezin rad snažno obilježava odnos između fotografije i slikarstva. U njemu slikarstvo posuđuje, citira ili prevodi prizore iz privatne životne sfere, kao u slučaju obiteljskih foto-albuma, ili prizore iz sfere masovnih medija, kao u slučaju popularnih magazina. Povodom izložbe, razgovarali smo s umjetnicom: 

Klaudio Štefančić: Među svim interpretacijama tvoga dosadašnjeg rada, dvije imaju posebnu vrijednost. Jednu je ponudila Iva Korbler povodom izložbe u Galeriji Bačva 2013. kada je primijetila ne samo da tvoje slike imaju određeni introspekcijski, intiman sadržaj, nego da ih, također, obilježava svojevrsni „mračni sjaj“, da slike često kao da prikazuju „utvare“ i „eterična bića“. Drugu je zanimljivu interpretaciju ponudila Leila Topić povodom izložbe u MSU-u 2017., ustvrdivši da prizore na slikama posuđuješ iz svijeta medijske kulture.  Ono što ova dva tumačenja veže je, čini mi se, fotografija. Doista, određene slike izgledaju kao prizori iz albuma obiteljskih fotografija, druge, pak, kao prizori iz modnih magazina, a treće toliko dobro prikrivaju porijeklo, da nam tek dodatne tekstualne informacije otkrivaju sadržaj, kao u slučaju slike Maiden, odnosno čuvene fotografije maloljetne Brooke Shields. Čini mi se stoga da tvoj umjetnički rad ukazuje na jednu važnu pojavu, na odnos između fotografije i slikarstva. Desetljećima je fotografiju, od samog njezinog početka, mučila sablast slikarstva, kaže Barthes u Svijetloj komori. Čini mi se da su uloge danas zamijenjene. Slikarstvo više nije povlašteno, a fotografija guši svaki drugi oblik, i ne samo vizualnog, prikazivanja. Kako ti gledaš na taj odnos? Kako se on manifestira u tvom radu?        

Petra Grozaj: Mogu opisati početak rada, reći kako pronalazim fotografiju, odnosno motiv. U osnovi se klonim prevelike analize. U svom radu, pa ni u umjetnosti općenito ne volim logičko razgrađivanje stvari. Klonim se toga, jer mislim da će moja slika nešto izgubiti, neku dozu nespoznatljivosti, možda čak mističnosti. Umjetnost u bilo kojem mediju, a slikarstvo pogotovo, za mene je dobra ukoliko memože zadržati u nekoj vrsti neodgonetljivosti. Kao mlada umjetnica, mislila sam da sve što slikam mora imati svoje zašto i zato. Ubrzo sam shvatila da me to koči i trebalo mi je dosta da se toga oslobodim. Što se tiče mog odnosa prema fotografiji, nije mi važno da li fotografija potječe iz obiteljskog albuma ili modnog magazina sve dok je isprepletena s mojom svakodnevicom. Konstantno nešto fotografski bilježim; ili sama snimam ili spremam tuđu fotografiju kada me nešto na njima zaintrigira. Nema ograničenja u tome što me privlači, od sporta do poezije i to spada u ono što si ne mogu objasniti, a o čemu sam već govorila u vezi sa slikarstvom. Primjerice, privukao me videospot What else is there benda Rojksopp, pa sam napravila fotke tog videa i po tim fotkama kasnije naslikala sliku. Nakon početne ideje, sliku i njene elemente gradim kroz sami proces, dakle nemam gotovu skicu koju samo prenosim na platno. Ako slikam kod kuće, upaljen je televizor, puštam muziku i slično, jedan svakodnevni multitasking. Jučer je na TV-u bila serija Velo Misto i jako me privukla glumica Zdravka Krstulović. Bila je jako našinkana, s bijelim puderom na licu. Bio je to, drugim riječima, sjajan portret. Fotkala sam njezino lice i vjerujem da ću je jednom naslikati, jer mi je jako inspirativno to što sam vidjela. Ne mora to biti naravno samo ženski portret, iako u mojim slikama dominiraju ženske figure. Ukratko, ono što vidim u životu prenosim u slikarstvo, te ono štoučim u slikarstvu prenosim u život , to je uzajamni proces.

K.Š. : Ovo o čemu govoriš opet me vuče Barthesu, prije svega njegovoj teoriji fotografskog punctuma, to jest onoga što nas u fotografskoj snimci iznenada dirne, štoviše probije, kaže Barthes i što si racionalno ne možemo do kraja objasniti. „Listao sam neku ilustriranu reviju i zaustavila me jedna slika“, piše na jednom mjestu u Svjetloj komori.

P.G.: Da, upravo tako. Teško je pronaći razloge zašto baš ta, a ne druga fotografija. Općenito govoreći, izbor je izgleda povezan s odrazom onoga što doživljavam. Te su fotografije neki paradoksalan odraz moga života u nekom trenutku, koji onda pronalazi svoj put do slike, do slikarstva. Man Ray, meni inače jako drag fotograf i umjetnik, kaže da slika ono što ne može fotografirati. Slažem se u potpunosti: nema smisla slikati nešto što je tu; ako je tu, onda to fotografiraš.  

K.Š.: Zanima me sada taj put do slikarstva. Poslužim li se Barthesovom fenomenologijom fotografije, mogao bih reći da u prevođenju tog afekta, koji imaš pred fotografijama, u slikarstvo - pred medijskim slikama općenito - da ulaziš u ono što Barthes zove studium, odnosno da se počinješ suočavati s kulturom, sa znanjem, s dugom i kompleksnom tradicijom slikarstva. Moram priznati, da sam tvoje novije slike često gledao kao vizualne tekstove prepune referenci na povijest modernističkog slikarstva. Primjerice, način na koji gradiš prostor slike podsjetio me na postkubističke slike Uzelca i Gecana; pomalo kričavi, hladni, artificijelni kolorit na Vladimira Varlaja; slikanje ljudske figure, a osobito reprezentacija lica podsjeća me na neoklasicističku fazu Picassa, u kojoj je ljudsko tijelo prikazano arhetipski, osobito lice kojemu se uskraćuje karakterizacija, pa ono liči na masku, s praznim dupljama umjesto očiju i slično. Uglavnom, sjećanja na modernizam su tako jaka da me slika Light Thrower podsjeća na neki portret koji je mogao naslikati Becić, primjerice. Koliko su te reference dio tvog umjetničkog programa ili metode i zašto – sad kad već toliko puno ljudi prikazuješ – depersonaliziraš lica?

P.G.: Prije svega, ostavljam drugima da interpretiraju slike kako žele. Reference na povijest slikarstva ne radim programatski, niti potpuno svjesno, ali slažem se da je na mojim slikama često riječ o svojevrsnoj maski. To je zbog toga što ljudi često žive paralelne živote, ne mislim pritom na neke krajnosti, nego običan čovjek u društvu tako živi. Živjeti javnu privatnost, da tako kažem, nije moguće, niti ima smisla. Svaka zajednica zahtijeva svojevrsno odricanje od privatnosti, od karaktera; mislim da maska u tom smislu nije znak za hipokriziju, nego preduvjet društvene komunikacije. Izvorno lice nema mjesta u ovakvom društvu. Maska metaforički dolazi kao nametnuta izvana, te slikarstvo, odnosno umjetnost daje mogućnost izražavanja vlastite izvornosti, ako za to postoji doza hrabrosti, a to onda i publika može prepoznati

K.Š.: Da li bi se to onda moglo reći i za kolorit na tvojim slikama, za kompoziciju u kojoj sam ja vidio tragove herojskog doba modernog slikarstva?    

P.G.: Nemam neku namjernu referencu na povijest slikarstva, ali na neke suvremene umjetnike da, uglavnom nepoznatih domaćoj publici. Boravak u Leipzigu puno mi je značio. To je slikarski centar zapadne Europe i kada sam došla, mislila sam da svi ti silni slikari imaju jasnu predodžbu o tome zašto slikaju i kako slikaju, ali sam bila u krivu. Upravo suprotno, većina njih radi po nekom svom unutarnjem osjećanju, više intuitivno, nego programski. Bojim se da ne izgubim slobodu, ako ću znati sve o svom slikarstvu.  Često se sjetim Gerharda Richtera koji na pitanja novinara ili kritičara vrlo malo, gotovo ništa ne odgovara. Mislim da je za umjetnika je bitno okusiti jagodu, a ne opisati kemijske procese koji dovode do njezine crvene boje i do njezine slatkoće. S druge strane, u ovom vremenu opsjednutom brzinom, svojevrsna sporost slikarstva, vjerujem ima moć da ljudima pomogne u razlučivanju važnog od nevažnog u svakodnevnom životu.  Za slikara ili slikaricu, praksa je najvažnija, kao u borilačkim vještinama. Praksa, vrijeme i prisutnost. To su vrijednosti same po sebi. Ja ću sad ići u atelje i slikat ću, i tako i sutra, prekosutra itd. I to je najvažnije.

K.Š.: Za kraj razgovora, htio bih te pitati još nešto što me zanima. Naime, na tvojim slikama dominiraju ženske figure, bilo da je riječ o prizorima koji podsjećaju na obiteljske fotografije, na prizore ženskih prijateljstava, prizore iz modnih magazina i slično. Da li bi se termin „ženski pogled“, koji izvorno dolazi s područja filma, mogao primijeniti na tvoje slikarstvo?

P.G.: Mislim da da. Može se na mojim slikama prepoznati da ih je slikala žena. Postoji još jedan termin, koji također dolazi iz anglo-saksonske kulture – womanhood, da se referiram na slikaricu Rosu Loy. Mislim da on, također, dobro opisuje moje slike. Ipak, ne mislim da sam feministica, barem ne svjesno. Možda i jesam, ali mi to još nije jasno, ako se to izjednačava sa zdravorazumskim razmišljanjem, onda jesam (smijeh). Više me zanima kako živjeti s vlastitom izvornom ženskom energijom u muškom svijetu, a ne da se protiv muškaraca moram boriti muškom energijom, koja mi nije primarna, da bi bila ravnopravna. Možda iz tog osjećaja ili tog stava, proizlaze i prizori na mojim slikama. Naravno, nemam ništa protiv feminizma, dapače, ali se klonim deklarativnih izjava, jer to povlači za sobom dodatne etikete, kojih se, po mom mišljenju, treba rješavati. Kad smo kod toga, htjela bih još skrenuti pažnju na činjenicu da je u Zagrebu trenutno otvorena bijenalna izložba slikarstva koja traje evo već deset godina. Činjenica da u ocjenjivačkom sudu bijenala rijetko sudjeluju žene, govori jako puno o ovom umjetničkom polju u Hrvatskoj.

---

Program Galerije Galženica financiran je sredstvima Grada Velike Gorice, Ministarstva kulture RH i Zagrebačke županije.