18.11.2016. - 17.12.2016.

Aleksandar Bezinović / Katarina Vojković

Samostalnom izložbom Aleksandra Bezinovića i Katarine Vojković zavrašavamo program kojim smo ove godine predstavili mlade akademske umjetnike vezane za Veliku Goricu i okolicu, bilo podrijetlom, bilo trenutnim životom i radom. O slikarstvu Aleksandra Bezinovića i Katarine Vojković, ovoga puta pišu povjesničarke umjetnosti Rozana Vojvoda i Petra Petrušić. Rozana Vojvoda tako ističe da se Bezinovićevo slikarsko istraživanje bavi "ulogom čovjeka u općem poretku stvari":

Stvaranje i rastvaranje, konstrukcija i dekonstrukcija, nastajanje i nestajanje; sve su to parovi suprotnosti koji se mogu aplicirati na radove Aleksandra Bezinovića nastale u protekle dvije godine. Postupcima koji uključuju paljenje, struganje, obilno korištenje vezivnih sredstava, pa čak i namjerno izazvanu koroziju metalnih ploča, autor dodatno naglašava poljuljane odnose između podloge, figurativnog motiva, riječi i boje. Rekonstrukcija kao misao vodilja ove izložbe, postaje primjenjiv i istodobno relativan stvaralački princip - sve se na neki način može rekonstruirati u sprezi tehnologije i stvaralačkog principa; palma pa čak i ljudsko tijelo.

U ciklusu radova pod nazivom Besmrtnici , autor glavne motive slika - lava sv. Marka, sv. Sebastijana i ljudsku lubanju snabdijeva naglašenom konstrukcijskom shemom, mrežom točaka s povezujućim linijama odričući im bilo kakvu slikarsko ishodište i povezujući ih s digitalnim svijetom. Istodobno, inzistira na upotrebi elemenata različite geneze, te u izravnom suprotstavljanju konstrukcijskom elementu upotrebljava «psihodelične» konglomerate jarkih boja u vertikalnim ili horizontalnim formacijama. Potpunim izjednačavanjem figurativnog i dekorativnog, provodi svojevrsnu dezintegraciju motiva, a princip konstrukcije naglašava i istodobno negira i razara. Sličan postupak koristi u slikama u kojima organske formacije boja nalik oblicima rastočenima i rastegnutima u odrazima vode suprotstavlja jasnom tehničkom predstavljanju podmornica. Zlatna pozadina prikaza podmornica, u svjetlucanjima crvenkastih, smeđih i tamnozlatnih tonova slična srednjovjekovnim ikonama, dodatno «očuđuje» vremensko-prostorne kategorije i stupnjeve realiteta koji se prožimaju na slici. Stvorenoj «patini» zlatnih pozadina pandan su djela rađena na metalnim pločama s induciranim procesom korozije za koji sam autor kaže da «nedvosmisleno simbolizira propadanje ali i poetiku slojevitosti, patine i nostalgije prema izgubljenim vrijednostima».

U formalnom smislu, korodirane metalne ploče sa svojom zanimljivom točkastom crvenkasto-smeđom strukturom postaju autonomna i jednakovrijedna slikarska površina na kojoj autor radi pojednostavljene, geometrizirane prikaze koji interpretiraju potragu za znanjem, vezu sve razvijenije i opasnije tehnologije i prirode, te ugroženost i krhkost opstanka (shematski prikazi nuklearnih reaktora na kojima su ispisana jezera i krateri na mjesecu, konstrukcija početnog slova rimske kapitale, shematski prikaz palme). Prikaz koji se izdvaja svojom klasičnom slikarskom obradom je mrtvi zec obješen naopačke u svojevrsnoj stilskoj (ali i semantičkoj) parafrazi mrtvih priroda; simbol plodnosti i životvorne sile prirode «preokrenut» je u nedvosmislenu predstavu smrti. Slika Kraljevstva interpretira činjenicu da svako živo stvorenje na Zemlji pripada jednoj od šest grupa živih organizama tvz. kraljevstvima, te u oblikovnom i značenjskom smislu predstavlja sponu između radova na metalnim pločama, Besmrtnika i prikaza podmornica.

Tu negdje, između prikaza smrti i nagoviještenih prikaza uništenja prirode i seciranja čovjekove želje za moći u političkom i vojnom smislu, uz fini ironični odmak koji anulira bilo kakvu pojavu patetičnosti, odvija se autorovo istraživanje odnosa čovjeka, tehnologije, prirode i umjetnosti, potraga za, najdoslovnije rečeno, ulogom čovjeka u općem poretku stvari.

Petra Petrušić, pak, u slikarstvu Katarine Vojković naglašava nekonvencionalnost kao vezu koja postoji između umjetnosti i seksualnosti:

Pohvala hrabrosti

Kreativna biografija Katarine Vojković obilježena je nekonvencionalnim izborom motiva i materijala. To djelovanje u oprečnostima djelomično je odraz odrastanja s majkom naivnom kiparicom i kasnijim zanimanjem za mehanizme nanošenja boli kojima je likovni oblik Katarina podarila u okviru umjetnosti BDSM-a. Jedna od zajedničkih karakteristika seksualnosti i umjetnosti je nekonvencionalnost. Umjetnik ne odabire laskati komforu publike. Tijelo i sve što radimo sa njim unutar privatnih prostorija je intimno područje. Kako i sama kaže, njezini prvi radovi bili su odraz bunta i neprihvaćenosti. Radovi koje danas gledamo pripadaju umjetnosti fetiša u kojima izlaže vlastitu intimu te tako ispituje granice užitka, boli i međusobnog ljudskog povjerenja. Naposlijetku, izvlačenjem impulsa iz sebe same, Katarina u potpunosti briše granicu između privatnog i javnog. U fokusu njezinog umjetničkog interesa je pitanje tijela i mesa kao proširenog elementa sebe, tijela kao prijevoznog sredstva duha koje sa sobom nosi ranjivost, bol i konstantno je izloženo pljuštanjem konvencija. Intimna igra sa njezinim životnim partenrom i fotografiranje  postaje katalizator u izgradnji ideja.

Tehnički, Katarina se drži monokromnog slikarstva sa upadicama crvene boje koja ima dekorativnu ulogu, ali i simbolični značaj. Monokromna tehnika izostavlja kontekstualne informacije koje bi bile rezultat kolorita te tako izaziva dublja emocionalna stanja, jer naš perceptivni aparat gubi prostor za lutanje. Crno - bijelo traži veći psihološki angažman, a tako i povezivanje sa subjektom. Prizor je ono što jest, umjetnik je ono što jest, a u nama raste pitanje što želimo biti. Katarina iz svojih tijesnih, gotovo ekspresionističkih kadrova sa nama pokreće dijalog povjerenja i razotkrivanja naše prirode.

U nedavnom razgovoru povjerila mi je da joj je slikarski ciklus zagrebačkih veduta bilo iskustvo šegrtovanja, laboratorija koji je iznjedrio ruku za detalje i osjećaj kadra. Šegrtovanje je ispoljilo zrelog umjentika koji je odabrao svoj unutarnji glasni impuls. Umjetnik je odabrao stvarati iz svog vlastitog komfora. Umjetnik je odabrao šetati svoje srce izvan svoga tijela.  S bičem, na uzici.

---

Aleksandar Bezinović rođen je 16.5. 1975. godine u Splitu gdje završava Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn — odjel grafičkog dizajna. 1993. upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 1998. diplomira u klasi prof. Zlatka Kesera. Od 1998. do 2007. radi kao suradnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu na odjelu drvene polikromirane skulpture. Surađuje na filmskim i kazališnim projektima kao slikar scenografije. Izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj, Sloveniji, Francuskoj, Njemačkoj, Dubaiju, SAD. Živi i radi u Zagrebu. Član je HZSU.

Katarina Vojković je rođena 10.07. 1986 u Zagrebu. 2001. upisuje srednju školu Primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a 2007. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je 2014. diplomirala u klasi Danijela Kovača. Tijekom zime 2015. god. pohađa tečaj nordijske umjetnosti na Likovnoj akademiji u Oslu (Norveška). „Ilustrirala je knjigu ''Lajkavica'', a izlagala je na 9 samostalnih i 20 skupnih izložaba. Članica je HDLU-a od 2016.

---

Program rada Galerije Galženica, kao i ova izložba ostvareni su sredstvima Grada Velike Gorice.