15.09.2016. - 01.10.2016.

Napokon se isplatilo!

Željko Badurina, Maja Čule, Hrvoje Hiršl, Dina Karadžić, Tea Stražičić, Igor Štromajer

Kustoski koncept: Irena Borić, Martina Kontošić, Renata Šparada

Otvoreni tabovi, prokrastinacija, samopromocija, kolaboracija, spamovi, komentari, shareovi, likeovi čine, materijalne i digitalne, fragmente cirkulacije podataka. Na mreži, proces kruženja kojeg izvode mnogobrojni korisnici daje vrijednost i moć putujućoj informaciji. Internetske ekonomije stoga ne podrazumijevaju samo uobičajene protokole digitalnih financijskih transfera, već se velik dio temelji na generiranju simboličnog kapitala, odnosno vrijednosti. Imajući u vidu kontekst mreže kao korporativan i nadziran prostor, izložba u prvi plan postavlja ulogu umjetnika/ce čije je djelovanje reakcija na ekonomske modele razvijene unutar weba 2.0.

Polazeći od pretpostavke da internetska stvarnost utječe na suvremeni način djelovanja, druženja i mišljenja, izložba preispituje načine na koji internet i digitalne ekonomije utječu na položaj i živote ljudi koji ga koriste. Naime, korisnici su ti koji u zamjenu za slobodu na mreži daju informaciju čime pristaju da postanu resurs pojedinih korporacija, u skladu s izrekom "Ako ne plaćaš proizvod, ti si proizvod"("If you're not paying for the product, you are the product."). Stoga se izložba fokusira na ispreplitanja tih naoko podijeljenih svjetova unutar postojećih ekonomskih odnosa; s jedne strane sama produkcija obilježena je aktualnim ekonomskim stanjem, a s druge strane online prostor izvanredno je mjesto eksploatacije i eksperimenta.

U digitalnom dobu, zbog strategija prisvajanja vrijednost putujuće slike ne određuje njena originalnost, kao ni autorstvo, već medij i kontekst unutar kojeg je objavljena. Riječima Eve Respini: "Viralne slike, memovi i videi u trendu dobivaju vrijednost valute, moć i nove mogućnosti brendiranja u uvijek-širećoj ekonomiji slika."[1]

Rad Željka Badurine zaokuplja pažnju tematizacijom fenomena broj jedan na internetu (ili možda broj dva, nakon pornografije). Pišu se znanstveni radovi na temu zašto su mačke i internet dobitna kombinacija, koji su psihološki i ostali razlozi njihove online egzistencije. Ne treba zaobići ni analize posljedica njihovog vladanja internetom poput Cute cat theory of digital activism koja tvrdi da mačke na internetu pomažu aktivistima različitih društvenih pokreta.[2] Za ovu su izložbu prikupljene svakojake slatke mace i pokoji pas, zajedno s ljudskim komentarima. 

Serijom MICMIC, 2012.-2016. umjetnik dnevnim postom doprinosi kruženju hiperpopularnog sadržaja. Ipak, njegovi postovi ne služe samo generiranju klikova, kakvim se često koriste marketinške strategije, već funkcioniraju kao kritički odmak od dominantnog jezika mreže. Oni su svojevrsni ready-made pronađenih internetskih slika, a njihovim datiranjem i potpisivanjem daje im umjetničku, ali i subverzivnu konotaciju. Željko Badurina Facebook koristi kao umjetnički medij, mjesto distribucije i komunikacije svoje umjetnosti te ga nerijetko komentira i preuzima kao sadržaj umjetničkog djela. Njegove su aktivnosti nastavak post-arta, offline slanja razglednica na kućne adrese kojima je komunicirao svoje ideje. U jednom trenutku su on i dio kulturne scene koja ga prati zamijenili poštu Facebookom. Promjenom medija, donekle se promijenio i odnos prema krajnjim recipijentima njegovih radova. Oni imaju mogućnost reagirati i njihovi komentari, likeovi i shareovi postaju sastavnim djelom rada koji posredno govore i o specifičnim ekonomijama pažnje i vidljivosti karakterističnim za društvene mreže.

Reakcije korisnika su se našle u fokusu rada Bic, za nju, (2014.) Maje Čule. Naime, umjetnica je preuzela više od 2000 komentara napisanih ispod Amazonovog oglasa za Bic for her olovku od kojih većina reagira na rodnu isključivost spomenutog proizvoda. Virtualno mjesto jedne od najvećih korporacija, koje upravo računa na besplatan rad korisnika, postalo je mjesto feminističkog diskursa i zato ih je umjetnica lišila prvobitnog internetskog konteksta i smjestila u knjigu, odnosno, njenim riječima “bibliju argumenata feminističke teorije napisane jednostavnim jezikom”.[3] Umjetnica činom ukoričavanja prestaje slijediti način rada i logiku internetske suradnje. Sami komentari su nastali u okvirima “organiziranog djelovanja bez organizacije”[4] koje je prisutno na projektima poput Wikipedije gdje postoji spontana podjela rada. Svatko može napisati bilo koju količinu teksta, a članak je uvijek u nastanku. Upravo takav proces prestaje postojati pretvaranjem online komentara u knjigu. Nadalje, prenošenjem tih komentara u objekt oni postaju nositelji vrijednosti, a ne proizvod na koji reagiraju. Njihovim izlaganjem u kontekstu galerije umjetnica situaciju izdvaja iz izvornog konteksta govoreći: "Gle! To postoji!"[5], a posjetitelju prepušta da odluči što s tom informacijom.

Njezin rad ukazuje na vizualni jezik tržišta koji se oblikuje ne samo marketinškim pravilima i profitom već i komentarima potencijalnih korisnika. I dok marketinške strategije iza spornog proizvoda razmišljaju o segmentaciji tržišta na temelju koje mogu ostvariti veći profit, svojim komentarima korisnici upozoravaju na mizogini diskurs koji replicira odnose kakvi ionako postoje van mreže, samo što mreža pohranjuje vidljivost takvih odnosa.

Implikacijama rada korisnika u komercijalnom okruženju bavi se i Hrvoje Hiršl, ali iz drugačije perspektive. U radu Click Massage (Klik masaža), 2016. naglašava "fizikalnost digitalnog" postavljanjem online oglasa koji to nije. Klikanje oglasa je moguće taktilno osjetiti na madracu postavljenom u prostoru galerije Galženica. Hiršlov rad Click Massage proizlazi iz radova Nodes i www.butttton.com koji su prvi put zajedno postavljeni na izložbi Herojska iscrpljenost u Galeriji Nova (2015.). Ishodište koncepta čini umjetnikovo iskustvo djelomično plaćenog rada tijekom rezidencije u Dordtyart Centrumu u Dordrechtu. Cilj tada izvedenog rada, koji je prenosio fluktuacije financijskog tržišta najvećih svjetskih brodogradilišta na čeličnu konstrukciju bivšeg brodogradilišta DordtYarta, bio je simbolički povezati prethodnu funkciju zgrade i sadašnjost - utjecaj financijskog tržišta na fizički prostor i raspodjelu rada. Nakon tri mjeseca istraživanja, testiranja i izgradnje sustava, organizator je obavijestio umjetnika da će dobiti samo dio moguće rezidencijalne naknade radi izostanka rada “vlastitim rukama”. Potaknut takvom razinom nerazumijevanja, Hiršl je izveo rad u Galeriji Nova baziran na ideji radnika mechanical turk koji za par centi odrađuju web-klikove. Rad u Galeriji Galženica rekontekstualiziran je i objektno proširen; Click Massage nadograđuje svoju interaktivnost i doseg šireći se mrežom, ne samo izvan prostora galerije nego i matične web stranice, na pozicije elektroničkih medija koje inače zauzimaju reklame. K tome, transformacija nevidljivih klikova u obliku masaže upućuje na nevidljivost radnika i njihovog rada na mreži, koje oglašivačke industrije koriste kao besplatnu radnu snagu.

Rad na mreži toliko je nevidljiv i često se doživljava kao dokolica ili hobi jer mu fizički aspekti nadilaze klasično poimanje rada. Štoviše, mnogi korisnici nisu ni svjesni da proizvode simboličnu vrijednost na temelju koje netko drugi ostvaruje profit. Društvene mreže korisnicima omogućavaju slobodu komunikacije, a istovremeno informacije koje korisnici razmjenjuju ustupaju se marketinškim i oglašivačkim tvrtkama. Riječima Katarine Peović Vuković: "Dodana vrijednost nije vidljiva na prvi pogled – subjekt ima osiguranu 'user-friendly' platformu. Ali ona mu je ponuđena kao besplatna samo u razmijeni za informaciju."[6] Za nju " 'sloboda' 'user-friendly' interfacea, kao i 'otvorenost' društvenih mreža djeluje kroz tipičan post-ideološki okvir. Sloboda je samo prazna gesta u kojoj postoji izbor, ali svi unaprijed znaju koji je pravi".[7]

Rad u nastanku, COMCOM Dine Karadžić reagira na trošenje vremena na društvenim mrežama. Naziv rada je skraćenica za COMmunication COMpression, a zaokupljen je kompresijom vremena, s naglaskom na postprodukcije umjetničkog rada te vrijednost vremena i vještina uloženih u te procese. Autorica istražuje mogućnosti oslobađanja vlastitog vremena kako bi boravak na mreži bio stvar izbora, a ne nužde zbog održavanja stranica, osiguravanja prisutnosti vlastitih djela na raznim mrežama i slučajne komunikacije. U galeriji Galženica Dina Karadžić oprostoruje procesualnost istraživanja u strukturu sačinjenu od  monitora koji ostavljaju dojam osobnog svetišta. Oltarne pale su zamijenjene međusobno povezanim ekranima, odnosno profilima na društvenim mrežama koji "rade zajedno" jer informacija postavljena na jedan profil automatski odjekuje i kroz ostale. Umjetnica želi "istražiti kako se dostupnim toolovima može "ukrasti" vrijeme koje neki medijski umjetnik inače posvećuje online "životu" (basic dijeljenju radova), kako bi mu ostalo što više vremena za istraživanje i kreaciju.“

Zato je rad predstavljen u dva segmenta - kao refleksija privatnog radnog prostora i kao "tajni" javni 'performans u vremenu' prikazan na monitorima, dostupan u prostoru galerije i na mreži. Istovremeno su hackovi koje radi umjetnica, koji teže povećati produktivnost umjetnika, bliski poduzetničkom stanju uma, čije je obilježje traženje načina da se poveća iskoristivost radne snage sa što manje resursa. Umjetnica zato u središte postavlja pitanje povjerenja i smatra da je važno osvijestiti kako se ti modeli reflektiraju na individue, s obzirom da su njima jako zaokupljeni komercijalni subjekti. Krađom vremena kao najvrednije valute na mreži umjetnica komercijalno okupirane društvene mreže prilagođava vlastitim umjetničkim potrebama. Pozadinu umjetničke prakse Dine Karadžić čine brojne suradnje koje su rezultat kompresije vremena, ali i želje za razmjenom vještina i znanja, pa je i u ovom slučaju rad nastao u intenzivnim razgovorima s Vedranom Gligom.

Upravo ekonomije suradnje koje čine pozadinu radova na mreži zanimale su i Teu Stražičić. Njene instalacije Vatra, 2016. i Močvara, 2016. rezultat su djelovanja u okviru slojevitog digitalnog stvaranja koje zahtjeva kolaboraciju umjetnice Tee Stražićić i koautora Marte Stražičić i Filipa Ščekića. Njihova suradnja uključuje jednostavnu ekonomiju razmjene i elemente trampe, kao što pojašnjava umjetnica: "Obje instalacije povezuje kolaboracija s glazbenicima i producentima elektroničke glazbe. Suradnje su obično dogovorene preko interneta i rezultiraju razmjenom zvuk/slika što je izuzetno bazična ekonomija nasuprot kompleksnog, digitaliziranog tehničkog rada. Iako okruženi sofisticiranom tehnologijom kojom je izvedba kompleksnije glazbe i animacije postala pristupačna svakome i time neovisnija i slobodnija u izražaju, ekonomija koja se veže uz produkciju takvih radova uglavnom je bazirana na razmjeni dobara i umjetnosti, kao i usmenom dogovoru." Dok Močvara uprizoruje digitalnu močvaru kao internetsku fascinaciju fluidnim i plastičnim, u Vatri umjetnica koristi motiv vatre kao odraz vizualnih razmjena informacija unutar digitalnih zajednica kreativaca kojima i sama pripada. U okviru tih zajednica razmjenjuju se materijali, teme i estetika, a digitalno poganski motiv vatre je recentan trend. Takvo širenje motiva mrežom radi fascinacije nekim materijalom, slučajno ili pod utjecajem upečatljivih profila na stranicama poput Reddita, Tumblra ili Facebooka, blisko je fenomenu kulture internetskih memova. Uz instalaciju Vatre izložene su kazete s glazbom Filipa Ščekića a posjetitelji ih mogu uzeti ukoliko ostave nešto za uzvrat perpetuirajući situaciju razmjene na kojoj se predstavljeni radovi temelje.

Za razliku od Tee Stražičić koja i u prostoru galerije koristi estetski jezik prisutan na mreži, Igor Štromajer čini posve suprotno i ogoljuje strukturu mreže koju čine vrlo opipljivi, gotovo neugledni, kablovi, diskovi, ekran. Izlaganjem sirove materijalnosti interneta, Štromajer prevodi intima.org/intimadotorgslashfuture, 2016. u materijalni oblik. Rad ujedno obuhvaća ništa (jer je obilježen samo pokušajem prodaje) i nešto (koje nastaje prijevodom i materijalno prikazuje djelovanje na internetu). Online verzija rada koja pokušava prodati rad intima.org/future za 12 610 € kao budući, trenutno nepostojeći sadržaj, komentar je na status internetske umjetnosti unutar umjetničkog tržišta. Umjetnik se osvrće na konkretne iznose koji se mogu zaraditi bavljenjem internetskom umjetnošću te se poigrava očekivanim ciframa kroz sniženja i korekcije cijene stranice. Izloženi objekt u online verziji ne predstavlja ništa, objekt samo označuje internetski kontekst prodaje. U fizičkoj verziji rad postaje materijalni objekt koji potencijalni kupac može kupiti, izložena je cijena i naziv rada, poput ceduljice koja visi na artiklima u trgovini. U kontekstu Štromajerovog ukupnog opusa ovaj rad ne propituje samo vrijednost umjetničkog rada na mreži, već i njegovu materijalnost unutar digitalnog okruženja. Ne smijemo zaboraviti kako je Igor Štromajer umjetnik koji s lakoćom uništava stare radove kojima nova tehnologija onemogućava postojanje u izvorno zamišljenom obliku.

Polazeći od problematike umjetničkog djela u kontekstu mreže koje se dotaknuo Igor Štromajer, ostaje pitanje subverzivnosti umjetničkog djelovanja u okruženju toliko izraženih korporativnih interesa. Koje su strategije moguće da bi se iznova uspostavilo kruženje podataka mrežom koje bi moglo, kako spominje Hito Steyerl[8], zaokružiti postojeće mreže te zaobići fiksne režime moći i novca?

[1]     Vidi: http://www.walkerart.org/magazine/2016/eva-respini-ordinary-pictures-dictionary, 5. 9. 2016.

[2]     Prema Teoriji slatke mačke digitalnog aktivizma (Cute cat theory of digital activism), koju je predložio internetski aktivist i bloger Ethan Zuckerman, motivi mačaka na društvenim mrežama, poput Facebooka, Flickra i Twittera, koriste i aktivistima različitih društvenih pokreta. Korištenje takvih alata čini ih manje ranjivima jer vlast puno teže gasi popularnu društvenu mrežu od zasebne, isključivo aktivističke platforme.

[3]     Vidi: https://i-d.vice.com/en_gb/article/do-what-you-love-with-maja-cule, 5. 9. 2016.

[4]     Shirky, Clay (2009.) Here Comes Everybody, The Power of  Organizing Without Organizations. Penguin Books. London

[5]     Vidi: https://i-d.vice.com/en_gb/article/do-what-you-love-with-maja-cule, 5. 9. 2016.

[6]     Peović Vuković, Katarina (2016) "The Merciful Economy - Just Communicate! Marx and Creative Industries", Knowledge Cultures, Vol. 4(6), ISSN: 2327-5731

[7]     Ibid.

[8]     Steyerl, Hito (2013.) Too Much World. Is the Internet Dead? E-flux Journal #49. Preuzeto s: http://www.e-flux.com/journal/too-much-world-is-the-internet-dead/, 5. 9. 2016.