03.06.2016. - 02.07.2016.

Ljubomir Stahov, "Iz prirode"

Svijet oblika Ljubomira Stahova izdvaja se u korpusu suvremene hrvatske umjetnosti, kao čvrsto formiran likovni prosede koji postoji sam za sebe, daleko od trendova, tendencija i manifestnih pripadanja nekoj grupi ili pravcu. No kada bismo inzistirali na duhovnom ulančavanju i stilskom srodstvu, došli bismo do Ordana Petlevskog i njegovog svijeta praoblika, fosilnih i organičkih formi, jedinstvenog osobnog svijeta „organičke mikrofiguracije“ (Zdenko Rus), ali i djela Biserke Baretić, u čijem opusu također postoji koncepcija ranjive materije, duha zatočenog u okvire materijalnog tijela, s čestim referencama na mitske simbole i arhetipove poput Ikara, Orfeja, Pegaza, Gorgone i Janusa.

Djelo Ljubomira Stahova reflektira u kontinuitetu ideju fantastičnog pejzaža koji se u europskoj umjetnosti provlači od manirističke epohe, da bi se ponovno aktualizirao u kontekstu apstraktnog nadrealizma. Slike pojmova – ili simbola – materijaliziraju se kao trag u psihičkom tkivu subjekta ili kao trag u fizičkom tkivu objekta, odnosno, umjetničkom djelu, što nas vodi do predodžbe o unutrašnjem crtežu (disegno interno) ili preegzistirajućoj slici (svijeta). Zanimljivo je u današnjem trenutku provući djelo Ljubomira Stahova kroz teoriju neoplatonista i manirista Marsilia Ficina, suosnivača Platonove akademije u Firenzi, koji je tvrdio kako su ideje metafizički realiteti, a zemaljske stvari samo slike tj. paslike zbilje. Naime, promatrajući opus Ljubomira Stahova, njegove toteme, znakove, idole, putnike kroz vrijeme, oblike „zastrašujućih hibrida čija dvostruka floralno-faunska narav intuira prostor čudovišnih metamorfoza“ (Mladenka Šolman), pitamo se o paraboli te dimenzije egzistencije koju umjetnik tako postojano osjeća i vidi. Je li to prostor Zemlje, Čistilišta ili daleko predosjećanje današnje civilizacije u kojoj je aktualizirana tema biomehaničkih hibrida? Tko su ta drevna bića? Možemo li se zaustaviti na metafori naše sputane duše u okvirima tijela, koja nas u zapadnoeuropskoj civilizaciji još dodatno opterećuje kršćanskom ikonografijom i simbolikom?

Stoga nije slučajno da se kod Ljubomira Stahova provlači tobože nejasna i nedefinirana geneza formi i njihova ikonička ambivalentnost. Priroda je naš početak, ali i umjetnikova bogata riznica; iz anatomije prirode pokušava apstrahirati genezu i evoluciju čovjeka, ali čini nam se i – Bogočovjeka. No negdje smo u toj evoluciji i tranziciji oblika sputani, kao da imamo grešku u DNA kodu. Na nekim grafikama nismo sigurni vidimo li začahurenog čovjeka s krilima ili palog anđela, s jasnom poveznicom na naše unutarnje demone kojih se ponekad teško osloboditi. Upravo od tih Stahovljevih akvatinta, bakropisa i suhih igli asocijativni put vodi prema metaforama i simbolima koji postoje i kod Williama Blakea ili Mire Glavurtića, ali i crteža Snježane Kodarić-Ivanković. Jer već od početka, od embriogeneze, sve može poći pogrešnim putem, stoga umjetnik biološkom vitalizmu jasno suprotstavlja antitezu degeneracije i pada u neke tamnije razine egzistencije.

Iznimno analitičan kao grafičar i crtač, Stahov i u crtačkom dijelu opusa iskazuje upravo znanstvenu dimenziju posvećenosti disciplini unutar metiera, i tu će se javiti jedna drugačija morfološka dionica njegova opusa: gustih linearnih struktura, raster ravnih i valovitih nizova crnih linija tuša, koje je nekada kritika tumačila kao parabole egzistencije uz razvijanje teme egzistencijalnog labirinta (Mladenka Šolman), ali ih danas u svjetlu novih znanstvenih teorija možda možemo tumačiti kao ritam pulsiranja Svemira, umjetnikovo prepoznavanje kozmičkih struna i višedimenzionalnog Svemira koji se skuplja i širi izvan naše zemaljske predodžbe o (pra)vremenu.

Jednako kao i umjetnikove grafike i crteži, Stahovljeve skulpture možda se najviše unutar njegova opusa poigravaju s idejom vremena, geneze i korijena te prolaznosti. Teško ih je datirati, ali i smjestiti na bilo koju prostornu koordinatu, jer one u sebi sadrže iskustva i arhetipove svih nama poznatih pracivilizacija. Njihova se biomorfna i antropomorfna simbolika – koja na trenutke može biti vrlo kompleksna i začudna – možda može pojednostaviti na motiv predmeta koji u sebi nose energiju stvaranja, rasta, ali i ritualnog čuvanja određenog teritorija.

Ako sagledamo djelo Ljubomira Stahova u rasponu od četrdesetak godina, primijetit ćemo kako se radi o opusu koji je s vremenom dobio na aktualnosti, i u kojemu tek danas vidimo neka moguća nova čitanja koja mu nisu silom nametnuta, već ona sasvim prirodno proizlaze iz umjetnikove kompleksne morfologije i ikonike. Kada se u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća pisalo o primordijalnom svijetu Stahovljevih slika, o halucinantnom pejzažu nekog iščezlog geološkog sloja, možda taj svijet pun suprotnosti između svjetla i tame upravo danas živimo, u civilizaciji u kojoj su prisutne totalne krajnosti: od ekopokreta, povratka zemlji i korijenima do ubrzanog razvoja biomehaničke stvarnosti. Pa ipak, ovaj umjetnik navija za čovjeka, za onu humanu jezgru u svima nama, kao da vjeruje kako još uvijek postoji mogućnost da kroz ideju samoobnavljanja naša civilizacija ne doživi skori kolaps i kraj. (Iva Körbler) 

---

Ljubomir Stahov rođen je 7. siječnja 1944. godine u Kamičanima kraj Prijedora. Godine 1967. završio je sarajevsku Školu primjenjene umjetnosti. Prije upisa na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti radio je kao nastavnik likovnog odgoja na osnovnoj školi u Kozarcu. Na slikarskom odjelu zagrebačke ALU diplomirao je godine 1974. u klasi prof. Šime Perića, a potom je, od 1974. do 1978. bio suradnik Majstorske radionice prof. Krste Hegedušića i prof. Ljube Ivančića. Umirovljeni je profesor crteža i slikarstva na ALU u Zagrebu. U ediciji "Mladi umjetnici" zagrebačke Nacionalne i sveučilišne biblioteke, godine 1982. objavljena je monografija o njegovom radu koju je napisala Mladenka Šoloman. U izdanju Zbirke Biškupić objavljene su mu tri bibliografske knjige: "Heksapoda" (u tehnici bakropisa i akvatinte) s tekstom-esejom Josipa Depola; "Jedno čitanje apstrakcije" (u tehnici bakropisa) s tekstom-esejom Đurđe Šinko-Depierris i "Jue de couleur – Igra boja" (u tehnica bakropisa u boji) s pjesmama francuskog pjesnika Edmonda Humeana. Godine 1990. objavio je bibliofilsko izdanje" Bešumno bijelo" (s pjesnikinjom Ankom Žagar), a 1991. "Poslije" (s pjesmom Zvonka Makovića). Izlagao je samostalno preko 30 puta u zemlji i inozemstvu i sudjelovao je na dvjestotinjak skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo, crtež i grafiku. Živi i radi u Zagrebu.