22.04.2016. - 21.05.2016.

Svatko stoji u svjetlu drugoga

Raymond Carver, Milan Božić, Tomislav Gotovac, Sven Klobučar, Primo Levi, Ana Opalić, Terence Malick, Iris Mihatov Miočić, Ana Mušćet, Ana Opalić, Berislav Šimičić, Roberta Vilić, Sandra Vitaljić i Centar za integrativnu terapijsku praksu Meleta iz Zagreba.

U diskursu o fenomenu nasilja postoji jedan zanimljiv paradoks kojeg ističe Richard Bessel u svojoj knjizi „Nasilje – moderna opsesija“. Naime, najbolje analize nasilja, najuspješnije mjere u sprečavanju njegovog širenja ili u smanjivanju njegovih posljedica, dolaze iz društava koja su najmanje nasilna. Bessel misli na zemlje zapadne Europe, Sjedinjenje Američke Države, Kanadu, Australiju itd., dakle, na demokratske zemlje s razvijenim pravnim, socijalnim, obrazovnim i zdravstvenim sustavom. U društvima tih zemalja osjetljivost na nasilje postala je gotovo opsesivnom, a biti ljubazan i suosjećajan poželjnije je nego ikada do sada. Kako je do toga došlo, pita se Bessel. Odgovor nije jednostavan, ali njegovi korijeni nedvojbeno vode do prve polovice 20. stoljeća i dva svjetska rata koja su se odvila u nepunih 40 godina. Ratovi su se vodili i prije, ali razmjeri razaranja dosegnuti u 1. i 2. svjetskom ratu premašili su i najveća strahovanja. Za društvo razvijenog zapada, ovi ratovi nedvojbeno predstavljaju kolektivnu traumu. 

Danas se pod nasiljem ne podrazumijevaju samo ratne aktivnosti ili fizički napad na drugu osobu, nego i verbalna agresija i bilo koji drugi oblik aktivnosti koji ima za cilj narušiti psihički ili tjelesni integritet čovjeka. Štoviše, u Oxfordskom rječniku engleskog jezika pod nasiljem se čak podrazumijeva jačina izraženih emocija, a nešto najbliže ovoj formulaciji možemo u hrvatskom jeziku pronaći u Anićevom rječniku, gdje stoji da je nasilje „postupak protiv prirode ili duha čega koji se provodi na silu“. Ranije su definicije nasilja dolazile iz perspektive počinitelja nasilja, no negdje između dva svjetska rata senzibilitet se javnosti okrenuo prema žrtvi nasilja. Primjerice, spomenici koji su obilježavali događaje 1. svjetskog rata bili su spomenici posvećeni žrtvama, a ne pobjednicima bitaka. Jedan od najpoznatijih je spomenik poginulima u 1. svjetskom ratu, koji je 1922. podignut u Gentiouxu, malom selu u centralnoj Francuskoj. Spomenik se sastoji od stupa na kojem su napisana imena 58 poginulih vojnika iz Gentiouxa, ispred kojeg je postavljena brončana statua dječaka – ratnog siročeta – koji pruža ispruženu šaku u zrak. U podnožju statue piše: „Neka je proklet rat!”.

Razvijene zapadne zemlje svoju suvremenu osjetljivost na nasilje dakle duguju nizu događaja koji su se od kraja 18. stoljeća događali na političkom, vojnom, vjerskom, kulturnom i medijskom području društva. Nakon 2. svjetskog rata, niz je javnih priopćenja dodatno naglasilo empatički obrat u pristupu nasilju. Primjerice, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda (1948); Deklaracija Američkog kongresa protiv nasilja nad ženama (1993) ili Deklaracija Svjetskog zdravstvenog udruženja iz 2002. u kojoj se naglašava da se nasilje ne ograničava samo na fizičko nasilje, nego predstavlja svaki oblik prijetnje pojedincu, obitelji ili zajednici.

U osudi nasilja, ni pripadnici religijskih zajednica nisu zaostajali. Bessel ističe nekoliko enciklika visokih, osobito katoličkih dužnosnika. Nadbiskup irski tako 1972. izjavljuje da nenasilje nije kukavički čin, nego put Krista. Također u Irskoj 1979. papa Ivan Pavao II izjavljuje da je nasilje zlo, a isto će ponoviti i njegov nasljednik, papa Benedikt XVI. 2011. (osuda ratnog nasilja na prostoru bivše Jugoslavije, od strane pape Ivana Pavla II, domaćoj je javnosti i više nego poznata).

Bez obzira na iznimke (američki evangelici podržavaju rat u Iraku i Afganistanu, primjerice, a izraelski vjerski radikali podržavaju rat u Palestini) Bessel, jednim dijelom, gorljivi pacifizam vjerskih zajednica na zapadu vidi i kao rezultat odvajanja crkve od države. Onoga trenutka kada je uvjerenje stavljeno na slobodno tržište, tvrdi Bessel, vjernik se mora učiti toleranciji. Bilo kako bilo, religijske zajednice na zapadu danas otvoreno rade na suzbijanju nasilja u suradnji s različitim građanskim udrugama: feministicama, pripadnicima socijalno ugroženih ili manjinskim zajednicama (LGBT zajednica, bivši zatvorenici, izbjeglice itd.) i tome slično.

Čini se da su upravo na području prevencije nasilja, u sekularnom društvenom okviru, crkva i država ostvarile najuspješniju suradnju. Kršćanska dogma o nepovredivosti, upravo svetosti ljudskog života, možda nije inspirirala formulaciju ljudskih i građanskih prava, ali se dobro uklopila u suvremeno razumijevanje uljuđenog građanina koji može i mora kontrolirati svoje nasilničke impulse, kako u javnom, tako i u privatnom prostoru.

Premda je Sovjetski Savez još 1922. pravno izjednačio silovanje počinjeno unutar i van bračne zajednice, čini se da je, upravo zbog nedodirljivosti građanske sfere privatnosti, proces zabrane nasilja unutar obitelji trajao tako dugo. Obiteljsko nasilje je danas, ipak, kazneno djelo, čak i u državama koje ne pripadaju zapadnom kulturnom krugu.

Postoji, nedvojbeno, svojevrsni konsenzus oko nasilja danas. Nasilje je devijantno ponašanje koje se može suspregnuti ili modificirati na različite načine: ekonomskim mjerama kojima se smanjuju društvene nejednakosti; socijalnim mjerama koje smanjuju izloženost nasilju; zdravstvenim programima koji osvještavaju psihologiju nasilnog ponašanja itd. Međutim, unatoč mjerama prevencije, često svjedočimo različitim provalama nasilja – od masovnih ubojstava i uličnih nemira do terorističkih napada -  i to upravo u mirnodopskim društvima razvijenog zapada. Znači li to da je represija i dalje prisutna, samo je suptilnija, kako sugerira Slavoj Žižek? Ili je empatija svojevrsni luksuz, pa se nasilje uglavnom provodi među članovima nižih društvenih slojeva? Je li državi dozvoljeno ono što pojedincu nije – legitimno provođenje nasilja kroz instituciju zakona, policije itd. – kako u Kritici nasilja ističe Walter Benjamin, pa se svaki individualni nasilni čin jače ocrtava na društvenoj pozadini? Kako obični čovjek postane ubojica ili nasilnik? Događa li se to odjednom ili je riječ o evolucijskom procesu? Proizvodi li nasilje užitak i kako je to moguće? Zašto su masovni ubojice uglavnom muškarci? Itd.

Više nego različita tumačenja podrijetla nasilja, međutim, ovdje nas zanimaju modeli, ne sprečavanja, nego nadilaženja nasilnih poriva ili situacija, koje nude različite teorijske škole. Upada u oči, naime, da svako relevantno istraživanje ovog fenomena ne dvoji da se nasilju nekako može stati na kraju ili da ga se barem može obuzdati, bilo da je riječ o mjerama koje se poduzimaju na širem, društvenom (ekonomija, politika, diplomacija, demilitarizacija itd.), ili na užem, individualnom planu (psihoterapija).

U već spomenutom eseju, a nakon što je razlučio prirodno pravo pojedinca i pozitivno pravo države na nasilje, Walter Benjamin se otvoreno pita mogu li se konfliktni ljudski interesi riješiti nenasilnim sredstvima. U svijetu u kojem čak i najmiroljubiviji ugovori povlače za sobom primjenu nasilja prilikom njihovog kršenja, postoje li postupci koji rješenje konflikta ne vide u njegovom zaoštravanju? U javnom životu Benjamin ih vidi u političkoj diplomaciji, primjerice, u formi konferencije, dok ih u privatnom životu vidi – daleko od svake vrline – kao strah od zajedničkog gubitka, kao trenutak u kojem se nasilje konfrontira sa simpatijom, povjerenjem i miroljubivošću.

Hannah Arendt, pak, u bijesu i nasilju ne vidi neku mračnu težnju čovjeka prema smrti, nego, s jedne strane, prirodnu reakciju čovjeka na određenu situaciju, a s druge, potvrdu činjenice da se na političkom polju još nije pronašao način koji će „bez mača“ postići dogovor između sukobljenih strana. Mogućnost nadilaženja nasilnih situacija, međutim, Arendt započinje razlikovanjem uloge nasilja u privatnoj i javnoj sferi društva. U privatnoj sferi nasilje je manifestacija moći čovjeka nad čovjekom. Postoji u svakom čovjeku neka vrsta sklonosti pokoravanju, odnosno dominiranju. Međutim, ističe Arendt, nije sve tako crno-bijelo: snažna želja da se ne posluša često ide sa snažnom nesklonošću da se dominira. Da je poriv za subordinacijom, odnosno dominacijom tako jednoznačan, ni gospodar ni žrtva nikada ne bi napustili svoj dom.

U javnoj sferi nije riječ o moći čovjeka nad čovjekom, nego o moći naroda. Dakako, i tu je riječ je o pokoravanju, ali ne o pokoravanju čovjeka čovjeku, nego o pokoravanju čovjeka zakonu kojemu su građani dali legitimitet. Podrška zakonu nije nikada bespogovorna, ali je daleko od poslušnosti koju čovjek pokazuje kada mu netko stavi pištolj na glavu.

S tim u vezi, a s obzirom na žrtve nasilja, ovdje se možemo zapitati: je li suočenje s posljedicama nasilja privatna ili javna stvar? Ako nasilje i moć nisu isključivo prirodni fenomeni, nego pripadaju političkoj sferi ljudskih odnosa, čija kvaliteta leži u čovjekovoj sposobnosti da slobodno djeluje, „da počne nešto novo”, nisu li i posljedice do kojih nasilje dovodi – trauma, tjeskoba, depresija itd. – javna stvar, društveni problem? Tim više, jer nasilje nije neki evolucijski otpadak, neki preostatak životinjske iracionalnosti, kako ističe Arendt. Čovjek, naime, reagira nasilno onda kada izgubi moć – moć i nasilje su suprotnosti – odnosno onda kada je povrijeđeno njegovo osjećanje pravde.

Na području psihologije, neurobiologije i na području tzv. teorije afekta vlada slično razmišljanje o važnosti okoline u kojoj živimo. Oslanjajući se na istraživanja koja potvrđuju sposobnost mozga da se mijenja i prilagođava iskustvu, nekoliko je prirodnih i društveno-humanističkih disciplina došlo do zaključka da nisu svi subjekti jednako izloženi traumatičnim događajima. Ne proizvode, naime, svi traumatični događaji iste posljedice kod svakoga. To, između ostalog, potvrđuju brojni uspješni oblici tretmana depresije ili anksioznosti, u kojima ključnu ulogu ima okolina u kojoj odrastamo ili živimo. Tako sama društvenost našeg života, način na koji ulazimo u odnose s drugima, način na koji ih održavamo, određuje, ne samo naš okvir za nošenje s posljedicama nasilja – bilo to nasilje ratno, obiteljsko, političko, seksualno itd. – nego i našu mogućnost da nasilje izbjegnemo.

Premda isključivo posvećena psihološkom životu čovjeka, i suvremena psihoanaliza stavlja naglasak na naš odnos prema svijetu, kada govori o uzrocima i posljedicama nasilja. Bijes, frustracija i s tim povezano nasilje plod su ega raspetog između straha od budućnosti – vanjski svijet u kojem dominira figura Drugoga kao apsolutnog stranca – i nemogućnosti povratka u poznato, sigurno okrilje majčine ili skrbnikove brige. Riječ je o paradoksu, svojevrsnoj ucjeni: da bi se subjekt normalno formirao, ego mora početi odvajanje od tijela majke/skrbnika, od okoline koja je omogućila njegov opstanak i početni razvoj. Međutim, proces odvajanja proizvodi preduvjete za nasilje. Suočen s frustracijom odvajanja, prepušten sam sebi, ego u svijetu koji ga okružuje vidi strano tijelo svojim interesima i počinje s procesom samozaštite. Pritom nerijetko pretjeruje, završavajući u narcizmu, koji nije ništa drugo nego hiperbolizirani ego. Narcistički ego vidi svijet, ne samo kao strano tijelo, nego često i kao prijetnju svom opstanku. U tom se trenutku, u trenutku osjećaja ugroženosti, jastvo utapa u iluziji da taj svijet može kroz neki oblik isključivanja, odnosno nasilja, kontrolirati i u tome osjeća svojevrsni autodestruktivni užitak (zadovoljene agresije istodobno razbija hiperbolizirani ego, prijeteći samom njegovom opstanku). Da bi se preduvjeti za nasilje smanjili, sveli na mjeru koja ne predstavlja opasnost ni za subjekt, ni za njegovu okolinu, suvremena psihoanalitička teorija predlaže nekoliko strategija. Prvo, potrebno je trenirati podnošenje frustracije, tako da se bol zbog uskraćenog užitka ne rješava različitim oblicima (auto)destrukcije; drugo, narcistički ego treba korigirati tzv. neosobnim narcizmom, koji nije ništa drugo nego samopotvrđivanje kroz izlaganje (svijetu, Drugom), samoočuvanje kroz rastakanje čvrstih granica jastva. Neosobni narcizam je oblik sjećanja na prvobitnu nerazlučivost subjekta od majke/skrbnika, evokacija povezanosti sa svijetom koji nas okružuje, kroz izmiješana iskustva frustracije i užitka.  

Izložba „Svatko stoji u svjetlu drugoga” ima za cilj ukazati na nasilje iz pozicije žrtve nasilja. Umjetnički radovi, odnosno izlošci tom traumatičnom iskustvu pristupaju dvojako: ili je riječ o osobnom iskustvu ili o pokušaju da se o nasilju i posljedicama do kojih ono dovodi progovori u jednom širem – povijesnom, čak metafizičkom – kontekstu. U bezbrojnim pokušajima da se odredi priroda i funkcija umjetnosti u suvremenom svijetu, upada u oči onaj koji posebnost umjetničkog rada vidi u sposobnosti umjetnika da suosjeća s drugima, da se uživi u ono što prikazuje. Premda se ovo lucidno određenje odnosi, prije svega, na književnost, odnosno na ulogu koju u njoj imaju izmišljene osobe, čini nam se da se može primijeniti i u slučaju ove izložbe, čak i kada je riječ o autobiografskoj poziciji, jer kao da se subjekt morao nekako udvojiti da bi mogao pristupiti žarištu svoje traume. Ova izložba želi skrenuti pozornost s uzroka na posljedicu, s trenutka nasilnog djelovanja na neodređeno vrijeme trpljenja, na „dan poslije”. Ona želi pobuditi tuđu empatiju, ali zna da suosjećanje nije dovoljno. Trauma, koliko god duboka, uvijek je društvena; ona se pojavljuje u zajednici i samo joj se u zajednici može ponovno prići, samo ju se među Drugima možda može riješiti.  (Klaudio Štefančić)