19.02.2016. - 19.03.2016.

Duje Šuvar / Vid Vučak

Izložbom dvojice mladih akademskih umjetnika, Vida Vučka i Duje Šuvara otvaramo izložbenu sezonu koja će biti u znaku mladih velikogoričkih umjetnika. Vid Vučak je 2009. diplomirao kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Do sada se uglavnom bavio spomeničkom i portretnom plastikom, a u Galeriji Galženica će se predstaviti s novim ciklusom radova. Duje Šuvar je diplomirao slikarstvo 2008. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a 2011. je na istoj akademiji diplomirao i na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina. Njegov slikarski rad obilježen je (foto)realističkim prosedeom, a teme koje ga zanimaju kreću se od urbane svakodnevice do kršćanskih motiva.

Nostalgična slika grada

Sjećate li se modnih krojača, urara, torbarskih radionica, češljaonica za muškarce, radionica popluna? Stari su to obrti koji su u naše doba izgubili svoju funkciju, postali nepotrebni, a prostori u kojima su se nekada nalazile te radionice postali su tek blijeda zapuštena slika, prizori u nestajanju, bez sjaja. Primjećujemo li uopće te zapuštene lokale čije je reklame u maniri krasopisa dobrano nagrizao zub vremena? Zub prebrzog vremena koje ne treba te stare vještine jer tko još ide uraru, krojačici ili torbaru kada sve što mu treba čovjek može pronaći u trgovačkom (shopping) centru – hramu potrošačkog društva. Pogled na zapuštene lokale s pripadajućim natpisima postao je glavna tema zapisa ciklusa slika mladog akademskog slikara Duje Šuvara.

Poput kakvog modernog arheologa Duje Šuvar promatra i secira grad. Pronalazi vizualno zanimljiva mjesta i bilježi ih svojim fotografskim aparatom koji u njegovim rukama postaje oruđe skiciranja, umjesto bloka i olovke. Koristeći računalne programe te skice – fotografije preoblikuje i obrađuje kako bi naposljetku više nalikovale klasičnoj slici. Analiziranjem snimljenih i računalno obrađenih djelića grada spontano stvara rekompoziciju grada u kombiniranoj tehnici akrilika i ulja na platnu.

Prizori grada Duje Šuvara ne djeluju statično, naime gotovo uvijek naći ćemo pokojeg prolaznika koji upotpunjuje tu drukčiju sliku grada koja je začinjena nostalgijom. Tome pridonosi i prigušena paleta boja. Slikar svoje prizore u nestajanju tvori prigušenim tonovima zelene, plave, žute i ružičaste boje. Boje na Dujinim slikama negdje pojačava čitav prizor, ona je kontrast gradskom sivilu i smeđilu. Kompozicijski sve je svedeno na odnos puno–prazno, na kombinaciju jednoličnih ploha i realističnih detalja. Jasnoća prvog plana u kojem se uglavnom nalaze likovi mlađih prolaznika u kontrastu je maglovitim stražnjim planom slike u koji Duje smješta derutni prostor. Zbog svega navedenog Duje Šuvar se uspješno ogradio od tek puke dokumentarne funkcije svojih slika. Namjera mu je skrenuti pozornost promatrača na djeliće grada koji najčešće zbog stanja u kakvom jesu niti ne primjećujemo. Uspješnim likovnim govorom Duje uspijeva gradu podariti novi sjaj, učiniti odabrane djelove ponovno estetski zanimljivima, čak i privlačnima. Pastelne boje, osobito ružičasta, boje su koje ne privlače samo djevojčice, već i odrasle žene, ali i muškarce. Ružičasto je boja koja već odavno signalizira da trebamo misliti ružičasto (Think pink!), nositi ružičasto ili nam oko vrata na ružičastoj vrpci treba visjeti najnoviji model mobitela. No, što je s gradom? Jednom kada naslikani djelići grada nestanu, kada budu pretvoreni u neke nove i ultratrendovske prostore, ovi stari ostat će zauvijek zabilježeni i zapamćeni u Dujinim slikama. Njegove slike tako postaju memorija grada.

Svojim ciklusom slika „Prizori u nestajanju“ Duje Šuvar dokazao se kao zreli slikar koji slikanju pristupa u sretnom spoju klasičnog i modernog. Iz oba svijeta on koristi sve ono što mu najbolje može poslužiti kako bi promatrača svojih slika učinio aktivnim. Ne želeći jasno definirati cijeli prizor, Duje ostavlja promatraču da sliku poveže u svojoj svijesti. U njegovim slikama aktualizirana su zaboravljena vremena, a u svijesti promatrača ona produžuju svoj život. Sigurna sam kako će Duje Šuvar i ubuduće svojim slikama skretati našu pozornost na vizualno zanimljive punktove našega grada. S obzirom na to da su i slike ovog ciklusa rezultat dugogodišnjeg i postupnog rada i promatranja, bit će zanimljivo vidjeti što će na svojim budućim slikama prikazati slikar Duje Šuvar.

 Maja Burger (Zagreb, 10. veljače 2010.)

---

Igre struktura (kiparska instalacija)

Početkom ratnih 1990-ih, kao član žirija jednog dječjeg likovnog natječaja, između stotinjak radova zapazio sam jedan sasvim neobičan, apstraktni crtež olovkom na papiru, koji se formom i sadržajem bitno razlikovao od većine pristiglih na natječaj. Umjesto očekivanog prizora iz uobičajenog arsenala dječje ikonografije, akromatskom površinom A4 bloka papira dominirala je ekspresivna grafička struktura zasićena crnilom gustoga crtovlja grafita, koja je, prema svjedočenju autora, poput tamne zavjese predstavljala traumatiziranu sliku „ straha od rata“.

Možda to i ne bi toliko plijenilo moju pozornost kao selektora da nije u pitanju bio crtež tada sedmogodišnjeg dječaka, danas akademskog kipara Vida Vučaka, koji je ograničenim sredstvima vrlo sugestivno interpretirao svoj doživljaj straha kao metaforu u općoj kataklizmi rata. Krajnje jednostavnom tehnikom grafitnog apstrahiranja površine, iz perspektive dječje mašte prikazao je opće stanje uznemirenosti koje je savršeno ocrtavalo psihologiju straha načinom rijetko viđenim u vokabularu dječje ikonografije.

S druge strane, čini se da je taj dječji crtež na određeni način anticipirao ne samo njegove umjetničke predispozicije kao budućeg kipara, već i neke ključne pretpostavke koje su u kasnijem profesionalnom djelovanju bitno obilježile njegovo stvaralaštvo osobitim senzibilitetom za primarna plastička i prostorna rješenja u odnosu na stilizirani crtež, reduciranu kiparsku formu i organičku strukturu djela. U sveukupnosti njegova dosadašnjeg rada taj se žanrovski raznolik i specifičan umjetnički diskurs manifestirao u rasponu od tradicionalne figurativne forme i uvjerljive kiparske modelacije u izvedbi (uglavnom putem narudžbi) javnih skulptura, klasičnih portreta i bista suvremenika i znamenitih osoba, simbola moderne nacionalne (A.G.Matoš, F.Kuharić, A.Stepinac…) i opće kršćanske povijesti (Sv. Franjo s pticama, Ivan Pavao II…), do apstraktnih vizualno-estetskih reminiscencija i čisto plastičkih propitivanja u različitim materijalima od drva, brušenih stiropora i željeznih šipki u vidu reljefnih ili žičanih skulptura i prostornih instalacija.

No taj prividno pluralistički pristup u primjeni različitih postupaka i sredstava u njegovoj formativnoj fazi zapravo je više posljedica rješavanja egzistencijalnih problema i odmjeravanja snaga iskušavanjem različitih mogućnosti forme u procesu formiranja vlastitoga izraza, negoli jasno definirana odluka sustavnog medijskog istraživanja likovnih fenomena u prostoru suvremene umjetnosti. Njegujući, naime, od početka u svom radu iskustvo modernističkoga naslijeđa u plastičkom oblikovanju čvrste figurativne forme, ne odričući se pritom konstruktivne geste primjenom novih materijala, ali niti ne pristajući na beskompromisno svrstavanje u stroge okvire figuracije ili apstrakcije, Vučak je svoje kreativno uporište radije gradio u labilnijem, reverzibilnom odnosu između mase punoga, zatvorenog volumena i otvorene linearne, žičane strukture. U tom neograničenom prostoru slobode izražavanja u kojem materijalni (komercijalni) aspekt ne isključuje konceptualnu, umjetničku dimenziju djela kao plastičke činjenice, traženje novih, drugačijih rješenja, svojstvenih prirodi čvrstih materijala, otvorilo je i nove mogućnosti proširenja kiparskoga vokabulara u vidu oprostorenog crteža, skulpture ili instalacije koja proturječi klasičnom pojmu volumena, dovodeći u funkciju slikarski crtež s početka naše priče.

Upravo o tome svjedoči i prostorni koncept žičanih skulptura postavljenih u formi viseće instalacije na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi u Galeriji Galženica. Riječ je novom, inicijalnom projektu u nastajanju u kojem se bavi temeljnim pitanjima moderne skulpture, problemima jezika i forme kroz prostorne odnose linije, volumena, svjetla i pokreta. Kombiniranjem niza elemenata, sirovih komada rezanih žičanih profila jednakih dimenzija, te njihovim spajanjem pomoću aparata za zavarivanje u apstraktnu organičku cjelinu, umjetnik discipliniranom lakoćom umjetničke improvizacije stremi zamršenim kompozicijama i ekscentričnim preplitanjima varijabilnih forma i struktura svedenih na čvrstu organizaciju unutarnjeg prostora.

Za razliku, naime, od nekih ranijih radova klasične figuracije (portreta, bista, ljudskih figura) u kojima se bavi portretiranjem i modeliranjem osoba i općenito karakterizacijom likova iz povijesnog okruženja, u novim radovima, slobodnim formama žičanih skulptura, na djelu je proces rastakanja čvrstih volumena u skulpturalne tvorbe prostornih crteža koji evociraju dinamična svojstva i vizualne fenomene kinetičke umjetnosti.

Estetiku tradicionalne kiparske modelacije u podatnim materijalima (glina, gips) zamijenio je tako moderni princip konstrukcije i montaže željeznih linearnih profila u apstraktnu skeletnu strukturu, koja implicira ekspresionističko iskustvo vizualno razigrane, dinamične forme u prostoru. U tom vizualnom kaosu konstruktivnih elemenata, kojeg čine čvrsti linearni spletovi ukrštenih profila od žice, ovješeni u središnjem galerijskom prostoru, samo se pojačava interaktivni dojam promatrača koji proizlazi iz bogatstva pogleda i očišta, kontrastnih odnosa svjetlosti i sjena, zaokruženih u jedinstvenu, vizualno pokretljivu cjelinu kojoj okolni prostor i međuprostor čine sastavni dio skulpture. Radikalizirajući na taj način odnos mase i statike, njegove skulpture nemaju volumena ni konture i ne opisuju prostor. One se šire i zgušnjavaju u apstraktne biomorfne strukture, koje poput silnica u prijetećim, dramatičnim ritmovima i vrtlozima lebdećih formacija prodiru u prostor, izlaze izvan svojih stvarnih dimenzija, izazivajući različite tjelesne reakcije i vizualna uprizorenja za naše oko i osjetila.

Na taj način Vučak je ovom izložbom definitivno odškrinuo vrata suvremenoj skulpturi, koja svojim formalnim ustrojem i odabirom materijala podjednako računa i s neposrednim udjelom izložbenog prostora, aktivnom ulogom promatrača, kao i otvorenom, promjenjivom strukturom djela. Ostvarena ograničenim sredstvima i minimalnim likovnim intervencijama spajanjem i međusobnim preplitanjem više elemenata gotovih plastičkih rješenja, potvrđuje se kao jedinstvena cjelina u formi doimljive kiparske instalacije u kojoj se izjednačavaju i međusobno prožimaju unutarnji i vanjski prostor, fizička struktura i iluzionistička kompozicija, tjelesno i optičko iskustvo i, konačno, skulpturalni i slikarski aspekt oprostorene žičane konstrukcije. Nije li to dovoljan argument za uspješan početak i daljnja istraživanja u nastavku ove zanimljive kiparske avanture?

Radovan Vuković (Zagreb, 6.veljače 2016.)

---

Duje Šuvar je rođen 1983. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2008.u klasi prof. Duje Jurića. Na istoj je školi 2011. diplomirao na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina. Od listopada 2010. do siječnja 2011. boravi u Krakowu u sklopu Ceepus programa razmjene studenata gdje sluša kolegije iz područja konzerviranja i restauriranja slika.
Izlagao je na više skupnih i na tri samostalne izložbe. Od 2009. godine član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu.

Vid Vučak je rođen u Zagrebu 1983. Diplomiraoi je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2009. Autor je preko 30 javnih spomenika i bisti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kanadi i Sjedinjenim državama. Ovo mu je prva samostalna izložba. Živi i radi u Velikoj Gorici.