03.10.2018. - 03.11.2018.

Postmedijske strukture

Iva Ćurić, Paulina Jazvić, Igor Juran, Predrag Todorović

Kustos: Vanja Babić

"Tijekom svoga višedesetljetna trajanja, epoha modernizma sustavno je i teoretski nadasve osviješteno osporavala veliku većinu ranije uvriježenih umjetničkih nazora odnosno kanona, sve u cilju afirmiranja progresa kao ultimativne stvaralačke paradigme. Najprije je negiran princip mimesisa, potom će apstrakcija uputiti izazov figuraciji, da bi naposljetku došlo i do medijskih raslojavanja, pri čemu su tradicionalni mediji slikarstva, skulpture ili klasičnih grafičkih tehnika u usporedbi s bujajućim novijim fenomenima poput konceptualne umjetnosti, videa i performansa proglašavani retrogradnima, čak i umjetnički posve jalovima. Za to su, dakako, postojali i određeni razlozi. Potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća, međutim, modernistička će se usredotočenost razvodniti, ustupivši svoje mjesto ″svežderskom″, programski posve apatičnom, a samim time i – u smislu bilo kakve precizne i sažete definicije - teško odredivu postmodernizmu. Akcija se razvodnila te poprimila karakteristike stanja. Je li se postmodernizam javio tek kao svojevrsna metastaza modernističkih ideja, ili je pak iskaz konzervativne reakcije na njih?

Ovo pitanje najvjerojatnije nikada neće dobiti svoj posve valjan i nedvosmislen odgovor, pa ipak, kao svojevrsni orijentir, nameće se spoznaja o rastućem fenomenu umjetničkog tržišta. Idealizam će degenerirati u pragmatizam a uvjerenje u zanimanje. Problemski i polemičan pristup što ga je provocirao modernizam – napose njegovi najradikalniji iskazi u vidu avangardizma i postavangardizma – postaje, dakle, posve irelevantnim, a tijekom postmodernizma nakratko će ga oživjeti suvereno apsorbirajući odnos  naspram novih tehnologija s jedne, odnosno aktivistička paradigma s druge strane. Prvo se manifestiralo u afirmaciji tzv. medijske umjetnosti, a drugo u aktivnu odnosu naspram nemile stvarnosti. Ali, kako rekoh, uvjerenje je postalo zanimanjem. Na ovome mjestu, tek onako uzgred, nije na odmet citirati jednog istaknutog hrvatskog autora, umjetnički formiranog upravo na razdjelnici modernizma i postmodernizma, koji kaže otprilike ovo: ″Ukoliko nemaš muda baviti se politikom, u rasponu od parlamentarizma do terorizma, onda se baviš angažiranom umjetnošću.″ U svakom slučaju koloplet umjetničkih zbivanja postaje sve zamršenijim, ali istodobno i sve predvidljivijim. Umjetnici nerijetko posežu za svojevrsnim medijskim nomadizmom; u njihovim opusima moguće je naići na različite medije, od klasičnih pa sve do onih novijih.

Četvero nadasve zanimljivih hrvatskih autora mlađe-srednje i srednje generacije okupljeno na izložbi Postmedijske strukture – Predrag Todorović, Paulina Jazvić, Igor Juran i Iva Ćurić – njeguju, svaki na svoj način, upravo takav medijski nomadizam. Isto tako, nekadašnja aporija na relaciji apstraktno - figurativno njima je posve nebitna. S lakoćom je premošćuju, a samim time i ignoriraju. Kakav je njihov odnos naspram tradicionalno utemeljena dualizma što ga tvore forma i sadržaj? Oni ga naprosto nadilaze, a to čine specifičnim odnosom naspram strukture. I doista, njihova djela, iako uzajamno posve različita, posjeduju nadasve zanimljive strukture čiji raspon varira od organskih do anorganskih, od digitalnih do tvarnih, od izvedbeno klasičnih do tzv. novomedijskih, od taktilnih do ekskluzivno optičkih… Oblici na ovoj izložbi koegzistiraju sa zvukom, materična stvarnost s onom digitalnom, a pokret s mirovanjem. Sve je klizno, a ipak tvori skladnu cjelinu. Medijske karakteristike pojedinih radova važne su, dakako, za njihovo ispravno sagledavanje, ali nipošto ne izbijaju u prvi plan. Naglasak je na odnosu detalja i cjeline, na osvještavanju važnosti što ih postupci umnažanja i repetitivnosti mogu imati na recipijentov doživljaj izloženih radova, katkada čak i na njegovu interakciju s njima. Strukturna uvjetovanost radova ovih četvoro umjetnika nedvojbeno poništava neupitne formalno-sadržajne razlike među njima. Paulinina pop-poetika u ovom kontekstu nije u suprotnosti s Predragovim lucidnim reinterpretacijama enformela odnosno svojevrsnog konstruktivizma s postmodernističkim otklonom u organičko, baš kao što Igorovo propitivanje optičkih karakteristika digitalnih medija, ili njegovo geografijom uvjetovano imaginarno video-putovanje neće biti inkompatibilni s Ivinom pomalo zastrašujućom, ali i posredstvom tehničkih nacrta ipak uvelike demistificiranom podmornicom. To isto, dakako, vrijedi i za sva ostala vizualna sučeljavanja do kojih na ovoj izložbi neminovno dolazi. Medij je izgubio na značenju i ovom je prilikom posve podređen strukturi.  Katkada nam  doista može izgledati da umjetnost nezadrživo kroči putem postmedijskih struktura." (Vanja Babić)

---

Program Galerije Galženica financiran je sredstvima Grada Velike Gorice, Zagrebačke županije i Ministarstva kulture RH.