27.09.2019. - 19.10.2019.

Niski tonovi Zemljine pjesme

Heba Y. Amin, Gildo Bavčević, Staš Kleindienst, Mikko Lipiänen, Kolektiv Ljubavnice, Cauleen Smith, Lana Stojičević, Katarina Zlatec

Kustosica. Irena Borić

(It is not only species that are becoming extinct but also the words, phrases, and gestures of human solidarity, Guattari Felix, The Three Ecologies, 1989.)

Različite vizije prirode proizlaze iz konkretnih političkih argumenata opravdavajući društvene, političke i ekonomske hijerarhije. Brzi tehnološki razvitak, rastuće ekonomske i društvene nejednakosti pridonose stvaranju okoline obilježene nasilnim i nehumanim odnosima moći.  U tom okviru izložba Niski tonovi Zemljine pjesme razmatra kompleksan odnos čovjeka i njegove okoline kroz radove Hebe Y. Amin, Gilda Bavčevića, Staša Kleindiensta, Mikke Lipiäinena, kolektiva Ljubavnice, Cauleen Smith, Lane Stojičević i Katarine Zlatec. Pritom se oslanja na posthumanističku kritičku teoriju koja kritizira humanistički ideal "čovjeka" kao mjere svih stvari (posthumanistički pristup) te se protivi hijerarhiji vrsta i ljudskoj iznimnosti (post-antropocentistički pristup). Bilo da polaze od konkretnih primjera slučaja ili pak spekuliraju o  budućnosti nakon katastrofe, predstavljeni radovi svojim kritičkim i kontekstualnim pristupom razotkrivaju vampirsku logiku kapitalizma prema okolišu.

Ljubavnice naslovom Dva stupnja prizivaju moguću katastrofu ako prosječna globalna temperatura poraste za 2 °C. Crni scenarij odvija se 2517. godine kada drvo postoji jedino kao uspomena, a „lokalna flora i fauna nije bila aktivna 300 godina”. Monolog galaktičke enciklopedije izgovara ženski glas za kojeg nismo sigurni je li ljudski. Suprotstavljajući ljudsko i geološko vrijeme, Ljubavnice spekuliraju o mogućoj katastrofi kao rezultatu globalizacije, tehnoloških fantazija, kasnog kapitalizma i klimatskih promjena.

U radu Song for Earth and Folk (2013.) Cauleen Smith također se bavi idejom kraja.  Melankoličan dijalog Zemlje i njenih ignorantskih stanovnika zaključen je s „Završavamo” („We end”) čime umjetnica indirektno postavlja pitanje „Što treba okončati da bi se život, kultura i društvo rekonstituirali u ravnopravnije, organske i pravednee forme? Kada ćemo priznati poraz  ovog transnacionalnog korporacijskog neoliberalnog projekta? Koliko nas mora iščeznuti prije nego li se to dogodi?”[1] Umjetnica govori o kraju patrijarhalnog kapitalizma koji počiva na ubrzanom vađenju fosilnih goriva, iskorištavanju i akumulaciji kapitala. Zato je budućnost ženska, a nasljeđe afrofuturizma iznimno važno jer ta tehnološka spekulacija crnom tijelu nudi metodu pomoću koje je otuđenje od zemaljskog pripadanja iznova napisano, kodirano i reorganizirano u alternativne narative bivanja i postajanja.[2]

 Alternativni narativ stvara i Lana Stojičević u radu Crno brdo (2015.). Obučena u fiktivnu narodnu nošnju, koja zbog maske djeluje poput zaštitnog odijela, umjetnica se umijestila u crni krajolik sačinjen od gotovo 200 000 tona silikomanganske troske. Iako je lokacija dobro znana stanovništvu sela Donje Biljane kao Crno brdo, fotografije s kostimiranom figurom djeluju distopijski.  U njemu se etno-ratnica prilagodila novonastalim uvjetima, opirući se vlastitom nestanku unatoč tome što je tendencija takvog krajolika negiranje života. Dokumentarni kontrapunkt fiktivnom narativu daje snimka razgovora s lokalnim stanovnikom čija osobna priča kontekstualizira povijest kontaminiranog krajolika.

Za razliku od Lane Stojičević koja fotografiju koristi kao dokaz zagađenja, umjetnika Mikkoa Lipiänena u radu There's an Invisible Place Far Away (2012.) zanima što kad vizualni dokaz izostane. U videu dramatizira uređivanje Wikipedije na temu "Great Pacific Garbage Patch" tijekom kojeg se opetovano postavlja pitanje zašto ne postoji slika navedenog fenomena i je li uopće stvaran ako ne postoji njegova slika. Budući da je odnos čovjeka prema Zemlji dodatno uslojen „posredstvom tehnologija i tehnika vizualizacije, sonifikacije, izračuna, mapiranja, predviđanja, simulacija”[3], rad There's an Invisible Place Far Away problematizira sliku kao ključan dokaz postojanja okoliša van ljudskog dosega.Vizualna medijacija omogućava sagledivost planeta koji je ljudskom očištu nedostupan zbog čega proliferacija satelitskih snimki nikad nije bila veća. Sakupljanje velikih podataka iz svemira istovremeno daje lažni osjećaj kontrole nad situacijom i djeluje kao nadzorna aparatura.

Poput satelitske snimke, zračna perspektiva prisutna na slikama Staša Kleindiensta priziva atmosferu nadzora. Mjerljivi razum prikazuje amorfno ružičasto stvorenje okruženo stručnjacima koji ga uzaludnim mjerenjem pokušavaju pojmiti. Turisti uprizoruju figure zaglavljene u krajoliku kojem ne pripadaju, a Plavo čudovište predstavlja napušteni aqua park u kojem protagonisti djeluju poput zalutalih zombija propalog projekta.

Začudnu atmosferu pustog krajolika bilježi Katarina Zlatec u foto seriji Svetla polja (2016.). Snima stabla, polja i grmove izložene noćnoj rasvjeti plinskih stanica, a takvo osvjetljenje djeluje kao pripremljena scenografija. Iako plinske stanice donose određeni prosperitet, istovremeno štete lokalnom stanovništvu i okolišu. Noćni krajolici s jedne strane nude zahvalnu fotografsku rasvjetu, a upravo njihova estetizacija naglašava problematično porijeklo izvora svjetla koje označava trag industrije u sada narušenom krajoliku.

Gildo Bavčević tišinu i idiličan prizor kanjona Cetine prekida udaranjem radničke kacige o stijenu u performansu Plastični čovjek stroj (2015.). Nag, s bijelom kacigom na glavi istovremeno prkosi prirodi i bezobzirno je uništava.  U videu Ignavi - ljudi bez stava (2018.) Bavčević stoji poput klasične figure stare Grčke s bijelom zastavom u ruci. Svoj nepomičan akt suprotstavlja zgarištu šume nedaleko Splita nastalom u požaru 2017. Naslov evocira ignave iz Danteove Božanstvene komedije, koji zbog ne zauzimanja stava ne pripadaju u raj, a ni pakla nisu dostojni. U radu 021_123 (2017.) umjetnik u gradskoj jezgri Splita u jeku turističke sezone jednostavnim radnjama poput kretanja unatraške, skakanja i ležanja na podu, čini kontrapunkt besciljnom tumaranju turista.

Poput Bavčevića, Heba Y. Amin koristi performans kao mehanizam otpora apatičnom okruženju. U radu Walking a Watermelon in Cairo (2016.)[4] pokušava izvesti kritički performans, a istovremeno želi koristiti kameru bez aluzija na prijetnju. U tom smislu ulice Kaira prizivaju egipatski ustanak, u kojem su participatorni alati društvenih mreža odigrali značajnu ulogu, ali i posljedice rastuće cenzure usmjerene prema institucijama, umjetnicima i aktivistima. Propitujući načine na koje se performans i korištenje apsurda mogu obračunati s prijetnjama represivnih vlada, umjetnica ističe važnost prisvajanja javnog prostora kako bi se vratili činovi revolucionarne solidarnosti. (Irena Borić)

 

[1] Cauleen Smith, „Song For Earth and Folk”. Preuzeto s: http://www.vdrome.org/cauleen-smith/, 1.9. 2019.

[2] Rossi Bradiotti and Maria Hlavajova (Ed.) (2018.) Posthuman Glossary Bloomsbury Publishing Plc. Str. 17

[3] ibid. str. 111

[4]   Heba Y. Amin, Walking a Watermelon in Cairo. Towards a Spatial Imaginary: Walking Cabagges and Watermelons. Vidi: http://www.hebaamin.com/works/walking-a-watermelon-in-cairo/, 1.9. 2019. 

---

Heba Y. Amin je egipatska umjetnica čiji se rad temelji na istraživanju konvergencije politike, tehnologije i arhitekture. Tehno-utopijske ideje, koje se manifestiraju kroz karakteristične oblike tzv. meke kolonijalizacije, su u srži njezinog rada. Amin predaje na Bard College-u u Berlinu, doktorska je kandidatkinja na Odsjeku za povijest umjetnosti na Freie Universität, također u Berlinu, i suradnica organizacije Field of Vision iz New Yorka. Suosnivačica je kolektiva Black Athena, kustosica vizualne umjetnosti časopisa MIZNA i kokustosica rezidencijalnog programa DEFAULT, zajedno s Ramdom Association (IT).

Gildo Bavčević ( Split, 1979.) autor je brojnih performansa, video instalacija i umjetničkih akcija. Dobitnik je nagrade na 39. Splitskom salonu za video performans Plastic Man Machine i dobitnik prve nagrade na reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva za film Mreža solidarnosti s kojim je diplomirao 2013. godine na filmu i medijskoj umjetnosti na UMAS-u gdje je stekao zvanje asistenta. Pored samostalnog djelovanja, surađuje i na raznim grupnim projektima, od performansa do filmskih umjetnosti, video umjetnosti i glazbe. Također snima i uređuje zvuk i sliku za filmske kino projekte, produkciju glazbe itd. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split.

Staš Kleindienst (1979.) je diplomirao na Akademiji za umjetnosti dizajn u Ljubljani 2009. Slovensku nagradu za umjetnike do 35 godina starosti (Nagrada OHO) dobio je 2014. Živi i radi u Vipavi u Sloveniji. Njegov se umjetnički rad fokusira na probleme društvenih rituala, prostora i proizvodnje kolektivnih ideniteta. Zanima ga žanr pejzaža, ne samo kao reprezentacija stvarnosti, nego i kao fikcija koja ima potencijala ukazati na odnos između društvene moći, (pod)svijesti i društvene imanigacije.

Mikko Lipiäinen (Tampere, 1975.) je umjetnik čiji je rad društveno angažiran i multidisciplinaran, a nastaje u rasponu od organiziranja u zajednici, problematiziranja gentrifikacije, izazivanja svijeta umjetnosti i dominantnih medija, adresiranja problematike migrantskog rada kroz open source procese oblikovanja, sve do predstavljanja medijskih aktivista kroz performans i participativnu dramu. Djeluje uglavnom u Finskoj, gdje organizira brojne lokalne i međunarodne aktivnosti u kulturnom centru Hirvitalo. Član je organizacijskog tima Pixelache festivala, jednog od značajnijih novomedijskih festivala u Europi.

Kolektiv Ljubavnice (2015.) čine šest mladih umjetnica: Tamara Bilankov (1988.), Hrvoslava Brkušić (1982.), Stella Leboš (1988.), Luana Lojić (1991.), Ivana Pipal (1990.) i Ana Vuzdarić (1984.). Kolektiv je fokusiran na interdisciplinarno spajanje umjetnosti i znanosti tako da svaka izložba uključuje suradnju sa znanstvenicima i različitim stručnjacima. Instalacije ambijentalnog karaktera u obliku site-specific projekata predstavljaju važan segment aktivnosti. U protekle tri godine kolektiv je realizirao niz projekata s temama iz područja astronomije, astrofizike, kemije, hipnoze i regresije, energetike, sustava samoodrživosti te aktualne problematike klimatskih promjena.

Cauleen Smith je američka interdisciplinarna umjetnica koja svoj rad snažno veže za tradiciju eksperimentalnog filma iz polovine 20. stoljeća. Živi u Los Angelesu i predaje na California Institute of Arts. Diplomirala je BA na San Francisco State Universitiy, a MFA je stekla na UCLA-i (School of Theatar, Film and Telvision). Dobitnica je mnogih nagrada: Rockefeller Media Arts Award, Creative Capital Film/ Video, Chicago 3Arts Grant, and the Foundation for Contemporary Arts, Chicago Expo Artadia Award, and Rauschenberg Residency, Herb Alpert Awards in Arts in Film and Video 2016. itd.

Lana Stojićević (Šibenik, 1989.) diplomirala je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagala je na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je više nacionalnih i međunarodnih strukovnih nagrada, među kojima se ističu Metro Imaging Mentorship Award na izložbi New East Photo Prize i godišnja nagrada HDLU-a za mladog umjetnika. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Katarina Zlatec (Đurđevac, 1986.) Po završetku Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu na Sveučilištu u Zagrebu  2012. godine sa sestrom arhitekticom osniva arhitektonsko-dizajnerski studio Oblok u Đurđevcu. Jedna je od osnivačica udruge Mjestimice čiji se festival ‘Mjestimice svjetlo’ bavi zapuštenim gradskim prostorima i njihovim oživljavanjem uz pomoć svjetlosnih intervencija. Od 2015. godine kao vanjski suradnik za grad Đurđevac vodi projekte izrade brend strategije, brenda i vizualnog identiteta grada. Kao dizajnerica i fotografkinja dobitnica je važnih nagrada te je izlagala na brojnim relevantnim izložbama.

---

Na pomoći u realizaciji izložbe zahvaljujemo Ultrasonicu [https://ultrasonic-audio.com/] i HDLU iz Zagreba.

Program Galerije Galženica financiran je sredstvima Grada Velike Gorice, Ministarstva kulture RH i Zagrebačke županije.