15.06.2018. - 14.07.2018.

Mario Matoković, U potrazi za dobrom vladavinom

Kustos: Klaudio Štefančić

Među hrvatskim suvremenim umjetnicima Mario Matoković se, uz nekolicinu drugih, ponajviše ističe spremnošću da jezikom umjetnosti komentira i kritizira dnevno-političke događaje. Za razliku od modernističkog umjetničkog nasljeđa, koje više voli sublimaciju i distancu od aktualnosti i angažmana, Matoković na društvo oko sebe reagira gotovo impulzivno. Kako je rođen i živi u Osijeku, najveći dio njegovog rada posvećen je zbivanjima u rodnom gradu i Slavoniji, iako svaki problem - deindustrijalizacija i dezurbanizacija Osijeka, slabljenje agrarne proizvodnje, iseljavanje stanovništva itd. -  može predstavljati i hrvatsko društvo u cijelosti. Bez obzira na prirodu društvenog problema, Matoković mu prilazi zaokupljen idejama solidarnosti i zajednice, ukazujući ili na njihov nestanak ili na njihovo krivo shvaćanje. Matokovićev rad, također, podsjeća na napeti odnos između umjetnosti, kulture i države, koji nije svojstven samo Hrvatskoj, nego i drugim zemljama Istočne Europe. Je li umjetnost izgubila svoje društveno poslanje? Koja je njezina uloga u globalizacijskim procesima? Na temelju kojih kriterija danas procjenjujemo vrijednost umjetničkih djela i institucija u društvu čija je kulturna proizvodnja gotovo potpuno određena državnim potporama, itd.? Izložba je prvo veće predstavljanje ovog umjetnika u zagrebačkoj regiji.

---

Ukoliko se pažljiviji čitatelj udubi u tekstove kojima Mario Matoković opisuje svoje umjetničke radove, a kojima se, između ostalog, predstavlja na svojoj mrežnoj stranici, zamijetit će izostanak formalističkih termina i općenito govoreći, jednog metajezika kojim umjetnost potvrđuje svoju društvenu posebnost. Umjesto toga, vokabular ovih tekstova kao da je dio dnevno-političkog diskursa. Površna analiza, primjerice, pokazuje da su najzastupljenije riječi: Hrvatska, zajednica, država, kuna, grad, tvornica, kultura, rat, identitet, društvo, čovjek, privatizacija, letargija, gospodarstvo itd. Zaokupljenost društvenim i političkim temama nije, naravno, obilježje samo Matokovićevog rada, ali je tu pojavu zanimljivo pratiti na generacijskoj razini. Matoković, naime, pripada generaciji mladih hrvatskih umjetnika koji u simboličku stvarnost ulaze kao prvi „proizvodi“ novoga društva u kojem pak ne susreću ništa drugo doli „ono što se dogodilo poslije“, „ono što je ostalo“ - od ratnih razaranja, socijalizma, privatizacije itd. Osijek početkom 1990.-ih godina brojao je 26371 radnika u 30 velikih tvrtki (Analit, Opeka, Mio Standard, Svilana, Kožara, Šibicara, OLT, Mobilia, Croatia, Lio, Saponia, Kandit…). Osijek 2011. godine broji 4606 radnika, velika većina istih radi u jedine dvije tvrtke koje su preživjele privatizaciju – Saponia i Kandit. Sve se odrazilo i na broj stanovnika Osijeka koji je neprestano u velikom padu unazad desetak godina - piše Matoković u pojašnjenju rada „To all of these people who destroyed my city“.

Možda bi se u recentnim debatama o razlozima iseljavanja bilo korisno osvrnuti na čuvenu Aristotelovu primjedbu o čovjeku kao političkoj životinji. Čovjek ne želi samo preživjeti, kaže Aristotel u „Politici“, slijepo se boriti za opstanak, kao što to rade životinje, nego želi živjeti dobar život, život ispunjen srećom i moralnim vrlinama. Takav je život, međutim, moguć samo ako čovjek aktivno sudjeluje u političkoj zajednici. Ne zauzeti stoga udio u političkom životu zajedno s ostalim građanima znači ne razvijati najviše umne i moralne sposobnosti koje čovjek posjeduje. Političko udruživanje, nastavlja Aristotel, međutim, ne postoji da bi ljudi živjeli sigurni i materijalno zbrinuti. Živjeti život dostojan čovjeka, beskompromisan je Aristotel, znači djelovati u političkom životu zajednice i to je najviša vrlina do koje čovjek može doći.

Nema nikakve dvojbe da politička zajednica u kojoj živimo jednom velikom dijelu svojih pripadnika nije omogućila ni uvjete za preživljavanje, ni mogućnost života ispunjenog srećom i moralnom vrlinom i s tim na umu treba gledati i na suvremenu društveno- kritičku umjetnost. Što zapravo društveno-kritička umjetnost pokušava napraviti? Čini mi se, naime, da kao i politička filozofija, društveno-kritička umjetnost nema samo zadaću napadati „samorazumljive“ stvari, ukazivati na laž i društvenu nepravdu, nego da njezina funkcija leži i u povećanju razumijevanja svijeta koji nas okružuje. Za razliku od političke filozofije, nije nužno da društveno-kritička umjetnost predlaže ideje i postupke namijenjene rješenju određenog problema, ali je zato neophodno da uzbunjuje javno mnijenje i građane poziva u političku zajednicu. U tom smislu, ona je sastavni dio liberalno-demokratskog društva, svojevrsni korektiv moći koji je stavlja u rang sa slobodom medija, neovisnim pravosuđem, ljudskim pravima i slično.

Zvuči paradoksalno, ali je možda najefektniji opis društveno-kritičke umjetnosti dao upravo nekadašnji pripadnik struktura moći, J.F. Kennedy, u govoru održanom na fakultetu u Amherstu u Sjedinjenim državama 1963.: Ljudi koji stvaraju moć čine prijeko potreban doprinos veličini nacije (…) ali ljudi koji propituju moć čine jednako nužni doprinos (…)Ako su naši umjetnici kada bili kritični prema našem društvu, to je zbog toga što ih njihova osjetljivost i njihova briga za pravdu, koje moraju motivirati pravog umjetnika, čine svjesnim da naša nacija ne uspijeva uhvatiti svoje najviše potencijale. Vidim malo važnijih stvari za budućnost naše zemlje i naše civilizacije od punog priznavanja mjesta umjetnika. Ako je umjetnost tu da jača korijene naše kulture, društvo mora pustiti umjetnika slobodnim da slijedi svoju viziju kamogod ona vodila.    

U međuvremenu, svjesni da su politička pitanja nerazdvojna od etičkih i važnija od estetskih, umjetnici su postali još kritičniji. Svijest o dominaciji političkih nad estetskim pitanjima, kao i potreba da se gotovo instantno reagira na nepravdu, odnosno da se sudjeluje u političkoj zajednici, čine mi se najzanimljivijim vidovima Matokovićevog umjetničkog rada. Treba stoga još jednom citirati umjetnika, ne samo zbog toga što je opis njegovog tinejdžerskog doživljaja instruktivan i za promatrača i tumača, nego i zbog toga što taj doživljaj može predstavljati iskustvo čitave jedne generacije: Triptih pod nazivom 8.9.10.2000. predstavlja vizualizaciju osobne priče, odnosno događaj koji je, iz današnje perspektive, ostavio jak i upečatljiv dojam na mene kao individuu, a posebice kasnije kao umjetnika. Tih dana neprestano se u domu spominjalo dvadeset kuna, kao da je neka svetinja u pitanju, a sam tada nisam shvaćao bitnost toga. Upornost i ustrajnost mojih bližnjih da preživimo ta tri mjeseca s dvadeset kuna dnevno, danas šesnaest godina kasnije, nagnalo me da realiziram ovaj rad i zaključim priču iz koje se reflektira većina mojih radova. Rad je ujedno posvećen ocu i majci koji su, bez obzira na sve nelagode, izdržali nedaće koje im je servirao beskrupulozan sistem. (Klaudio Štefančić)

---

Program Galerije Galženica financiran je sredstvima Grada Velike Gorice, Zagrebačke županije i Ministarstva kulture RH.