02.03.2018. - 07.04.2018.

Marija Ančić, Morbidne slike

Marija Ančić je bivša finalistica Nagrade Radoslav Putar i umjetnica čiji rad u domačoj sredini ima specifičan status, jer se odvija na sjecištu tradicionalnih umjetničkih disciplina (crtež, animacija) i kulture društvenih mreža (GIF, blog itd.). Ančić je rođena 1982. u Sarajevu. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na smjeru konzervacije-restauracije 2005. i na kiparstvu 2010. Uz tri samostalne izložbe u Zagrebu i Splitu, sudjelovala je na više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica. 

---

Kada se pristupa temi sebstva onako kako to čini Marija Ančić, kroz vizuru zazornosti kojoj je nemoguće umaknuti, koja prikazani subjekt neprestano guta postajući njegov konstitutivni dio, medij GIF-a se nadaje kao savršeno rješenje. Figuralna animacija, koja podrazumijeva stilizaciju stvarnog svijeta, pretpostavlja pogled kroz određenu subjektivnu, “pomaknutu” prizmu. Također, minimalni oblik naracije koji povezuje početak i kraj priče u jedinstvenu cjelinu, čime se gubi kauzalnost, uvjetuje upravo ono sadržajno zazorno: nemogućnost raspoznavanja jave od sna, stanja sigurnosti od stanja opasnosti, vlastitog sebstva od drugog. Poetika Ančićeve lako je smjestiva u gotski žanr koji, uostalom, sadrži izraženu transhistorijsku kvalitetu (najprije referiranjem na srednjovjekovlje, a zatim na viktorijansko doba), pa stoga njegovo glatko uklapanje u digitalnost nikako nije neobično. Dapače, suvremena gotika ne samo da povlači teme i motive baštinjene prvenstveno iz viktorijanske i edvardijanske književnosti (kada se formira kao žanr), nego se u toj motivici demokratski širi na sve druge oblike umjetnosti (vizualnu, kazališnu, filmsku, glazbu, strip...) u kojima, u postmodernističkoj maniri, rapidno stvara nove oblike, napose u žanru horora. 

Jednu od boljih definicija “gotskog” koja, uz gore navedeno, nedvojbeno korespondira s radovima Ančićeve, nalazimo u uvodu u The Oxford Book of Gothic Tales (1992) u kojem Chris Baldick navodi kako bi gotički tekst trebao sadržavati “strašan osjećaj nasljeđivanja u vremenu s klaustrofobičnim osjećajem zatvorenosti u prostoru; te dvije dimenzije učvršćuju jedna drugu kako bi stvorile dojam mučnine što se prelijeva u dezintegraciju.”

Pojam “nasljeđivanja” u toj je definiciji povezan s jezovitom prošlošću koja se ponavlja, obnavlja ciklus koji bi, u svom očekivano linearnom tijeku, trebao biti završen – baš poput loopova Ančićeve u kojima subjekt neprestano iznova proživljava traumu, a u kojima je svaki oblik završetka (ili barem predaha) uzaludno nadanje. Nadalje, “osjećaj zatvorenosti” postojan je i na fizičkoj i na psihičkoj razini. Čvrst okvir kadra predstavlja nepremostivu fizičku barijeru koja ne dopušta mogućnost bijega (poput gotske tamnice, labirinta ili skrivenih prolaza), dvodimenzionalnu plohu bez zraka i glasa, u kojoj “prazna” bjelina – nevidljiva poput utvare – ima moć brisanja, blijeđenja i potpunog istiskivanja subjekta do trenutka njegovog potpunog iščezavanja. S druge strane, i crnina je ta koja guta i usisava subjekt, čineći jasnu opreku crnoga i bijeloga sa svim njihovim, načelno binarnim, simboličkim značenjima. No ta opreka ipak pokazuje svojevrsnu dvojnu narav, odnosno promjenu vlastite prirode koja se manifestira u izmjeni i pretapanju dobroga i lošega, punoga i praznoga i sl. Imajući to na umu, i izbor likovne tehnike postaje ključan dio koncepta: tanke crne linije olovke (te sivilo kao posebna zona) na bjelini papira ostvaruju crtež zatvorenih linija koje označavaju stroge granice što omeđuju “unutarnje” i “vanjsko”. To su ponovno oprečne kategorije snažnog simboličkog naboja, prvotno nasljedovane iz srednjega vijeka, kada okolina i priroda postaju izvori opasnosti, kada se grade zidine kako bi sačuvale unutrašnjost u strahu od onog “stranog” što vreba vani. U  kontekstu GIF-ova Ančićeve, one poprimaju preneseno značenje: unutrašnjost postaje sebstvo, a izvanjska bjelina sklop zamki koje se svakoga trenutka spremaju proždrati ga u sekundi nepažnje (jednom skok neće biti pravovremen!).

S druge strane, tamnica vlastita uma jeziva je barem toliko koliko i fizičko ograničenje kadra, ako ne i više. Dvojništvo, odnosno supostojanje stranog, a opet bliskog entiteta unutar jedne ličnosti jedan je od temeljnih primjera Freudovog das Unheimliche (zazorno, jezivo) osjećaja. Riječ je o vrsti fenomena koji izazivaju strah, a u kojima je jezovita “ona vrsta zastrašujućeg koja potječe iz onoga dugo poznatog i odavna bliskog”. Shodno tome, kao negacija “pozitivnog” das Heimliche (domaće, blisko, pitomo, prisno, povjerljivo), das Unheimliche označava “sve ono što je trebalo ostati tajnom, zatajenim, skrivenim, a izišlo je na vidjelo.” Dvojništvo se pritom povezuje s dva podrijetla, oba prorađena u gotskom žanru: onim vezanim uz praiskonski narcizam, odnosno svemoć ostvarenu u poricanju smrtnosti (poput sablasnog Portreta Doriana Graya Oscara Wildea), te onim vezanim uz instancu Nad-Ja koje se u stanju paranoje potpuno autonomizira (primjerice Čudnovati slučaj dr. Jekylla i g. Hydea R. L. Stevensona). Naime, kada u Freudovoj trodijelnoj strukturi ličnosti (Nad-ja, Ja, Ono) Ja ne uspijeva balansirati između despotskih zahtjeva Nad-Ja koje ima ulogu savjesti, strogog i osuđujućeg cenzora zaduženog za pitanja morala i zabrana, te nagonskih želja animalnog i amoralnog Onog, dolazi do cijepanja dviju polarnosti pri kojoj se Ja potpuno urušava i nestaje. Tako Ja, koje popušta pod pritiskom dviju vazda sukobljenih instanci, postaje zamijenjeno Nad-Ja, svojom “čistom” i idealnom varijantom, a Ono se potiskuje kao izdvojen entitet koji više ne pripada ličnosti. No, neuspješno se potiskivanje nagonskog i primordijalnog Onog probija u svijest i materijalizira u liku dvojnika: on počiva u ogledalu, leži na prsima i guši subjekt u snovima (“carstvu nesvjesnog”), u alter-egu, u utvari, u bizarnim slikama i iluzijama što se javljaju između sna i jave... Ono zazorno, jezivo što se nalazi u dvojniku upravo je njegova konstitutivna pozicija istisnutog, potisnutog i, dakako, poznatog dijela vlastite ličnosti koje ona istovremeno udaljava, očuđuje i ostranjuje radi očuvanja vlastite “čistoće”. Psihoanaliza i gotsko, koje unutar ambijenta snovite i stare jeze teži stvaranju polarnosti (što je vidljivo i u žanru bajke koja u našoj svijesti postoji kao jedan od prvih modela ličnosti, dakako, crno-bijelih), neraskidivo su povezani u interesima zakrivanja i otkrivanja tamnih i svijetlih, vanjskih i unutrašnjih predjela sebstva. Lisa Hopkins u knjizi Raščlamba gotskog (2005) i zaključuje: “dok je gotsko postojalo bez psihoanalize, psihoanaliza možda nije mogla postojati bez gotskog.”

Dvojnici, utvare, mehaničke lutke, duhovi i druge sablasti s određene su margine trivijalnog i popularnog tijekom 20. stoljeća toliko penetrirali druge žanrove i medije da jezivi prizori crno-bijelih, vremenski i prostorno zarobljenih animacija Ančićeve nesumnjivo korespondiraju s aktualnim općim mjestima gotske proizvodnje za široku masu; ona se jednako rasprostranjeno javljaju u rock i metal glazbi (Nick Cave, The Cure), horor filmovima i TV serijama (Black Swan, Buffy the Vampire Slayer, Tim Burton), video igrama (Castlevania), stripovima (Dylan Dog, Batman, Sandman), književnosti (Stephen King, Angela Carter), oglašavanju (marketing izrastao oko proslave Halloweena) i drugdje. Upravo zahvaljujući postmodernim interesima za popularno, gotička estetika zauzima ravnopravno mjesto u panteonu umjetnosti kao iznimno potentan i bogat izvor za iskazivanje duševnih previranja, borbe dobra i zla, snova i jave, zamke i spasa, pasivnosti i akcije, početka i kraja te ostalih binarnih opozicija koje Ančić spaja u jedinstven, fluidni kontinuum. Taj tijek zamućenih granica bez kraja i konca nastavlja mučiti promatrača kojemu su analiza i kategorizacija imanentni modus operandi, ipak nudeći u preživljavanju i opstanku pozitivno rješenje neprekidne torture. (Petra Galović) 

---

Izložba je ostvarena sredstvima Grada Velike Gorice.

Program Galerije Galženica financiran je sredstvima Grada Velike Gorice, Zagrebačke županije i Ministarstva kulture RH.