24.11.2017. - 16.12.2017.

Lovepiece

Nina Bajrić Blažeković, Ana Belošević, Petra Brnardić, Danko Friščić, Davor Mezak, Marijan Molnar, Jelena Remetin, Damir Sokić, Marijana Stanić, Ana Šerić & Ivana Vadla, Ivan Tudek, Vlatko Vincek

---

Kustosica: Ana Belošević

Da li je uopće moguće definirati pojam ljubavi? Ili kako definirati emocionalnu akciju tako podložnu subjetivnoj procjeni? Bila ona fizička, romantična, spiritualna, manična, pragmatična, platonska, idealna…postoji vječna potreba za njezinim razumijevanjem i objašnjenjem ( da se objasni kako bi se razumijela). Ona je umijeće/art&craft jer zahtijeva disciplinu, koncentraciju, strpljenje, vjeru (Erich Fromm), no najviše, kao i umjetnost, zahtijeva slobodu i hrabrost da budemo ono što jesmo. Hrabrost da podastremo vlastitu intimu drugoj osobi/gledatelju/promatraču, a svoju nesigurnost prepustimo na uvid kritičnoj masi.

Umjetnost/čovječanstvo je imalo, i imat će, uvijek jednu vječnu muzu - ljubav. (" Onaj koji hramu Muza prilazi bez nadahnuća i uvjeren da je zanatstvo dovoljno ostat će neuk, a njegovo će samodopadno pjesništvo zasjeniti pjesme luđaka", Platon). Od Rodinovog do Magrittovog poljupca, od Chagallove Belle do Koonsove Ciccioline, šatora Tracy Amin i natpisa Jenny Holzer (Love Is What You Want, Protect me from what I want ) preko hodanja Marine Abramović po Kineskom zidu, Bizetove Carmen ili Joy Divisona (Love will tear us apart), ona ( ljubav /veza ) ostaje i dalje misterija, nepredvidljiva i riskantna kao rođenje, neka prokleta energija koja pokreće i uništava, uvijek sveprisutna i neuhvatljiva, u isto vrijeme ovdje i tamo, sablasno strašna i sablažnjivo privlačna, nikada jednostavna. Eros i tanatos i njihova vječna borba.

Ne vođeni logikom niti razumom, postajemo robovi njene velike moći ( "ljubav nije sloboda, ona je ropstvo po definiciji", Tin Ujević). Neizvjesnost, strah, očaj, opsesija, potreba za kontrolom, potpuno gubljenje kontrole, optimizam, mazohizam, euforija, iščekivanje... protkani smo tim finim vezom (sitnih ili većih) patologija koje na svjesnoj ili nesvjesnoj razini unosimo u međuljudske odnose. Upravu kroz tu difuznu granicu ambivalentnosti predstavljeni umjetnici propituju odnose i uopće granice povezanosti dvoje ljudi, dva identiteta, te kroz različite medije nazrijevaju odgovor na univerzalno pitanje - što je ljubav? (Ana Belošević)

---

Što je ljubav? Na ovo naizgled jednostavno, a zapravo najkompleksnije moguće  pitanje postoji nesagledivo mnoštvo relativno prihvatljivih i suvislih odgovora, od kojih, izravno ili neizravno, najveći broj njih nude filozofi, psiholozi, sociolozi, teolozi, antropolozi, pedagozi i, dakako, umjetnici svih disciplina, medija i poetika. Ali, baš u tome mnoštvu odgovora krije se osnovni problem. Svi oni nužno, naime, impliciraju jednu neprijepornu činjenicu, a ta je da niti jedan od njih ne uspijeva prodrijeti u sferu apsoluta; oni se iscrpljuju ili u parcijalnim ili u ekstremno općenitim, a samim time i suštinski jalovim, definicijama. O ljubavi kao takvoj moguće je govoriti – ovdje nam se valja pozvati na Platona - isključivo posredstvom apstraktne, idealizirane ideje. Pokušaj bilo kakve konkretizacije uvijek će podrazumijevati neki životni kontekst koji je, međutim, napadno nestalan te uvijek nečime uvjetovan ili isprovociran. A svojom naglašenom životnošću realni konteksti iskazuju neprijepornu inkompatibilnost naspram univerzalnoga pojma ljubavi koji je, zahvaljujući vlastitoj uzvišenosti a samim time i nedohvatljivosti, sve prije nego životan. To je, nažalost, tako. Ono, međutim, o čemu je itekako moguće nešto konkretnije govoriti jesu različite posljedice do kojih dolazi uslijed slojevita djelovanja ljubavi na nesavršenu ljudsku psihu. I takvih posljedica, dakako, također ima jako mnogo, rekao bih i previše, ali njih - za razliku od ljubavi promatrane kroz prizmu njezine idejne manifestacije - neusporedivo lakše i prirodnije izoliramo te povezujemo s određenim stvarnim i konkretnim životnim kontekstima. Drugim riječima, životnost nipošto ne razvodnjava smisao ili srž različitih posljedica ljubavi, kakve god one bile. Dapače, u pravilu ih osnažuje, pridonoseći njihovoj uvjerljivosti odnosno zanimljivosti.

Izložba Lovepiece, na kojoj su prezentirani radovi medijski i izričajno raznorodnih hrvatskih vizualnih umjetnica i umjetnika, usredotočena je, dakle, ponajprije na propitivanje i problematiziranje nekih od mogućih posljedica ili ishoda ljubavi. Na spomenutoj izložbi ideja ljubavi je, dakako, nazočna, ali diskretno i neizravno; ona kao da nad njome neprestano lebdi, pritom se nikada izravno ne spuštajući među eksponate. A u posljedice izvorne ljubavi spadaju i minula ili izgubljena ljubav te neuzvraćena ljubav, koje pak – u najgorem slučaju - mogu dovesti do antiteze ljubavi, nimalo uzvišene i, nažalost, gotovo uvijek konkretne mržnje. Srećom, mržnja nije jedini mogući ishod. Tu su još i tuga, bol, depresija, srdžba… ova posljednja, kako je to Peter Sloterdijk lucidno zamijetio, zahvaljujući Homerovoj Ilijadi postat će prvom riječju europske pisane kulture. Nije potrebno posebno isticati kako Ahilejeva srdžba proizlazi iz njegove ljubavi za Briseidu koju mu je oduzeo Agamemnon, a sve u kontekstu Trojanskoga rata, i sâma izazvana ljubavlju, ovoga puta Parisa naspram Helene, a na štetu Menelaja. Ali sve ove „ljubavi“ nipošto ne predstavljaju suštinsku ideju ljubavi, one su također njezine duboko nesavršene posljedice, i to, rekao bih, dionizijske. Mogli bismo ih nazvati požudama ili pohlepama (seksualnim), a ne smiju se zanemariti niti taština odnosno ljubomora. Ovime, dakako, niska mogućih posljedica ljubavi nipošto nije zaključena, već se može nastaviti u nedogled: radost, tuga, čežnja, sjeta, ushićenost, ogorčenost, euforija, depresija, melankolija, razočaranost, ovisnost, egoizam, altruizam, žrtva, primanje, davanje, zaslijepljenost, ovisnost… Mnogo toga od svega ovdje pobrojanoga u svojim radovima, kao što je već istaknuto, propituju i problematiziraju autorice i autori zastupljeni na izložbi Lovepiece.

Marijan Molnar svojim performansom i fotografijama u kojima ljubi Marxovo ključno djelo Kapital svjesno i kritički, gotovo religijski, ritualizira odnos naspram jedne ideologije, nastojeći pritom upozoriti kako bi ljubav i čovječnost uvijek morale nadilaziti bilo kakve ideološke dogme. Objekti s pripadajućim tekstovima – fiktivnim pismima - što ih izlaže Damir Sokić nadasve su dojmljivi iskazi čežnje i tuge visoke literarne vrijednosti, pri čemu se spomenuti osjećaji na začudno transcendentalan način utjelovljuju odnosno materijaliziraju. Ana Belošević poslužila se pak jednostavnim statističkim grafikonom posredstvom kojega daje realistično-ironičan prikaz ljubavne veze tijekom godine dana, sa svim njezinim usponima i padovima. Slika i nekonvencionalno postavljeni crteži Ivana Tudeka na nepretenciozan se ali i likovno nadasve precizan i osviješten način referiraju na fenomene prolaznosti i neostvarenosti. Nina Bajrić Blažeković kombinira klasično figurativno slikarstvo s objektima-knjigama s ispisanim kriptogramima, poručujući kako se ljubav sastoji od niza šifriranih poruka te da u njoj ništa ne mora biti kao što možda na prvi pogled izgleda. Ana Šerić i Ivana Vadla svojom će instalacijom ljubavnoj vezi – iz vlastitih iskustava - pristupiti kao svojevrsnoj, katkada bizarnoj i po neke pojedince okrutnoj, igri na sreću gdje se netko uvijek osjeti suvišnim, a kao svojevrsni izlaz iz ovoga karusela nude knjižicu Stjecaj okolnosti književnika Pere Kvesića. Nadasve individualno tretirana zvučna instalacija Jelene Remetin, u kojoj zvuk i fotografija tvore emocijama bremenit narativni kompleks, duboko je potresna u svojoj ispovjednoj izravnosti. Danko Friščić izlaže kompleksnu multimedijsku instalaciju s ljubavnim odjecima prožetima svojevrsnom travestijom, teatralnošću, ali prije svega (auto)ironijom. I u multimedijalnom radu Davora Mezaka moguće je osjetiti stanovitu ironiju odnosno demistifikaciju ljubavnoga čina i svega što uz njega ide, a posredstvom modificiranoga zakona o obitelji ovaj autor uvest će nas i u sferu angažiranosti i neposredne aktualnosti. Vlatko Vincek na efektan se i ironičan način referira na fetišističku ikonografiju tjelesne ljubavi što se iscrpljuje u požudi odnosno erotskom biznisu, dok u svojem drugom radu, videu, sparuje filozofska razmatranja Tome Akvinskoga na temu sreće s običnim pužem, upozoravajući nas kako tekst valja čitati polako i pažljivo, baš kao što i u sreći odnosno ljubavi valja biti strpljiv i postojan. Petra Brnardić izravno se referira na ljubavno-erotsku požudu, pritom nimalo ne zazirući od mučnih i neugodnih odrednica poput sadomazohizma, opsesije ili patologijr. I za kraj, jedna živa skulptura. Marijana Stanić posredstvom performerice na određeni način propituje čin vjenčanja, trenutak kada ljubav i kič idu ruku pod ruku u (ne)sretnu i (ne)izvjesnu  budućnost…

I na kraju, možemo se zapitati je li bio u pravu Marquise de Sade, ili možda ipak Leopold von Sacher-Masoch? Zacijelo obojica, ovisi na koju stranu padne novčić. Ali, završimo ipak u za nijansu vedrijem ozračju te se upitajmo: Joy Division i Love Will Tear Us Apart ili The Beatles i All You Need is Love? Sve je stvar ukusa. (Vanja Babić)

---

Izložba je ostvarena sredstvima Grada Velike Gorice i Zagrebačke županije.

---

Zahvaljujemo se Gradskom kazalištu Gavella, gospodinu Borisu Svrtanu i gospodinu Goranu Jerosimoviću na posudbi kazališnih rekvizita za potrebe izložbe.