01.03.2019. - 30.03.2019.

Josip Zanki, Mantra suosjećanja

Teško je u lokalnim okvirima naći umjetnika koji tako sistematično radi na povezivanju umjetnosti i kulturne antropologije da ga to na kraju vodi na hibridno područje što leži negdje između umjetničke prakse i znanstvenog istraživanja, kao što je to slučaj s Josipom Zankijem. Istina, u zanimanju za 'čovjeka kao društveno i kulturno biće', Zankija najviše zaokuplja ono što se opire modernizaciji: religija, magija, predmodernistička umjetnost i slično.  Stoga ne čudi da su objekti njegovog interesa tako raznoliki: sepulkralne prakse zadarskog zaleđa, važnost uzgoja ječma u europskim ruralnim sredinama, budističko slikarstvo, „Planine“ Petra Zoranića, Velebit, šamanizam, planinarenje, molitva, meditacija itd. Posve u skladu s mističkom tradicijom sinteze nespojivog, Zanki se na izložbi u Velikoj Gorici okreće odnosu Istoka i Zapada, pokazujući njihov složen, nerijetko nesporazumima obilježen odnos, a na primjeru slikovnog prikazivanja. Što je svrha budističkih slika; na koji način nastaju; u kakvoj su vezi s božanstvom koje prikazuju; koliko te slike duguju zapadnjačkom poimanju prostora i geometrije; postoje li sličnosti između istočne mantre i kršćanske ili islamske molitve i da li se one mogu potaknuti slikom; kakva je uloga likovnog obrasca, a kakva individualne invencije u tradiciji budističkog, odnosno zapadnog slikarstva; kako se stječe status slikarskog majstora u budističkoj umjetnosti i u kakvoj je to vezi sa zapadnjačkim slikarstvom? Izložba će, također, kroz desetke crteža i slika prikazati međunarodne rezultate umjetnikovog pedagoškog rada. Bilo da se stavlja u poziciju učenika ili učitelja, bilo da radi i boravi na indijskom ili južnoameričkom potkontinetnu, Zanki neprestano ukazuje na čovjekovu potrebu za izražavanjem i transcendencijom.  

Više o umjetničkom radu, donosimo u tekstu Nevene Škrbić Alempijević, izvanredne profesorice na Odsjeku za etnoogiju i kulturnu antropologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu: 

Etnografija umjetničkog mjesta Josipa Zankija

Na kakvim se mjestima zatječemo kad se susretnemo s radovima Josipa Zankija, umjetnika, teoretičara umjetnosti i kulturnog antropologa? Kao i u njegovu znanstvenom i stručnom radu,  u njegovim umjetničkim djelima sva se ta različita očišta, raznorodni pristupi bilježenju i stvaranju kulture ukrštaju i sjedinjuju. Zankijeva umjetnička djela arene su nekonvencionalne imaginacije. Njegovi su umjetnički prostori višedimenzionalni i u njima ravnopravno supostoje različite razine stvarnosti: i ona koju bi svakidašnje norme odredile kao realnu, i ona, jednako stvarna, sveta ili mitska. Zankijeva je konceptualizacija umjetničkog mjesta iskaz osobnog iskustva pa je zbog toga istraživanje njegova umjetničkog svijeta etnografija njemu bliskoga, bilo da je riječ o materijalnim ili duhovnim fenomenima. No, ta se konceptualizacija istodobno oslanja i poigrava s društveno i kulturno uvjetovanim poimanjem i korištenjem prostora.

Ta je tendencija naročito vidljiva u načinu na koji umjetnik pristupa prirodnim krajolicima, posebice prostoru – ponovno njemu bliskom - planine. U umjetnikovu kreaciju planine, uz njegovu vlastitu percepciju i definiciju, upisana je i duga tradicija otkrivanja i zamišljanja toga prostora. Još francuski povjesničar Fernand Braudel odredio je planine kao „svijet nakostriješenih bedema“, teritorij u kojem vrijedi drukčije pravo, u kojem se gube i izokreću hijerarhije ravničarskih civilizacija. Planina odbija veliku povijest, dominantne istine i konačne reprezentacije; ona se, kao i u Zankijevoj umjetnosti, stalno mijenja, a istodobno je transformativne naravi, potiče promjene među onima koji joj se odluče približiti u bilo kojem mediju. Stoga su i Zankijeva djela fragmentarni i multiperspektivni uvidi u spoznaju krajolika, u načine na koje se prostor puni značenjima i važnošću za umjetnika koji ga stvara, a i za promatrače koji umjetničkom djelu pristupaju s vlastitim predodžbama o planini. Planina njezinu istraživaču – i umjetniku – okreće svoje odbojno lice i nepristupačne predjele, a istodobno ga mami na osvajanje vrhunaca, na bijeg i na preispitivanje granica, kako barijera u prostoru, tako i u ljudima. Ona je nikad ostvariva Utopija koja se svejedno treba konstruirati kako bi postojali svi ostali realiteti i modusi življenja. U planini, gdje se stišavaju borbe za moć i glasovi življene svakodnevice, ljudi su bliži religijskom iskustvu i njegovu svjedočenju. No, planina je ujedno prostor Drugog, margina koju čovjek nikad do kraja ne može zaposjesti. I upravo taj pogled s margine razotkriva što je u centru, kao što to također čine radovi Josipa Zankija. Planina život svodi na najneophodnije. Ona je zaklon od osvajača, žarište pobune, niša slobode, individualne i kolektivne; istodobno, ona je prostor divljine koja trajno naseljavanje dopušta samo najžilavijima. Putnicima i stanovnicima nameće drukčije obrasce bivanja, identificiranja i pripadanja.

Upravo taj iskaz nepokorene prirode, povijesni otpor planine naspram sjedilačkog načina življenja i transhumancija kao uvriježena strategija korištenja prostora, određuju još jedan motiv koji je stalan u Zankijevim djelima, a to je putovanje. Pokreti i djelovanje u prostoru imanentni su likovima na njegovim djelima: oni su ulovljeni u kretnji i činjenjem oživljavaju krajolik. Time istovremeno postaju okosnicom tog prostora, odvojeno od njega se ni ne mogu gledati. Nadalje, kretanje je i neraskidiva sastavnica Zankijeva umjetničkog procesa. Boravak u planini, iskorak iz radne rutine u prostore spoznaje, posezanje za elementarnim, zamjena dokolice naporom svojstvenim planini, odrješito lociranje pravog puta kroz velebitski kamenjar i traganje za novim vidicima s himalajskih obronaka, gdje je učio thangka slikarstvo, epizode su koje umjetnik apstrahira i čini dijelom svoga umjetničkog rukopisa. Zato se prostor ovog umjetnika može tretirati i kao svojevrsno mjesto sjećanja, koje nudi drukčije vizije našeg svijeta i svijeta kakav bi mogao biti. Zankijev se krajolik tako najprije stvara hodom kroz prostor, a zatim umjetnikovom interpretacijom na platnu. Time se kao cilj ostvaruje samo putovanje – ono kroz fizički prostor i ono kroz umjetničko mjesto stvoreno Zankijevim zahvatom – a ne dolazak na odredište ili povratak kući. To se putovanje otklanja od zaposjedanja prostora i ostavljanja traga u njegovoj materijalnosti; zauzvrat, trag ostaje u umjetniku i njegovu djelu. Umjetničko mjesto Josipa Zankija je utoliko prostor krajnje otvorenosti i poziv na stvaranje nekih alternativnih prostora zbilje, kao i njihovih etnografija. Oni se ne ostvaruju pokoravanjem i posjedovanjem odabranih lokacija, već prolaženjem, doživljavanjem svim čulima, bivanjem s njima i u njima. (N. Škrbić Alempijević)

 

Josip Zanki, slikar, grafičar, pisac i znanstveni istraživač, rođen je 14.3. 1969. u Zadru. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1994. u klasi profesora Miroslava Šuteja. Poslijediplomski studij etnologije i kulturne antropologije završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine, gdje je iste godine obranio doktorski rad pod nazivom  „Antropološka konceptualizacija prostora u thangka slikarstvu i suvremenim umjetničkim praksama“. Od 2009. do 2018. predavao je likovnu umjetnost na zadarskom sveučilištu, a od 2018. profesor je Teorije umjetnosti na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Osnivač je i voditelj nekoliko međunarodnih umjetničkih radionica (Planine, Dolazak u baštinu, Dosegnute utopije itd.). Bio je predsjednik HDLU (Zagreb) od 2007. do 2018. Izlagao je na preko stotinu samostalnih i skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu; za svoj rad  primio je šest hrvatskih umjetničkih nagrada- Živi i radi u Zagrebu.   

---

Program Galerije Galženica financiran je sredstvima Grada Velike Gorice, Ministarstva kulture RH i Zagrebačke županije.