16.04.2021. - 07.05.2021.

Bojan Mrđenović, Toplice

Toplice – fotografije dijalektike

Bojan Mrđenović svojim objektivom od 2011. godine istražuje kompleks Daruvarskih toplica, izgrađen 1980. na mjestu toplih termalnih izvora poznatih još iz antičkog doba.  Toplice su prostor skrbi zajednice: mjesta gdje bolesnici dolaze na rehabilitaciju, ali i gdje se vikend-posjetitelji zabavljaju, prijatelji susreću, a djeca uče plivati. Zbog svoje društvene funkcije, toplice u vrijeme kasnog kapitalizma djeluju izglobljeno – kao relikti nekog drugog vremena skriveni u džepovima stvarnosti, u šumi i magli. U svijetu koji se galopom približava potpunoj komodifikaciji, posebno u sferama zabave, zdravstva i turizma, Mrđenovićeve fotografije djeluju fantazmagorično. Istovremeno, toplice su stvarne i opipljive: ispunjene su ljudskim tijelima, radom koji omogućava njihovo funkcioniranje, materijalnošću arhitekture. Dok se krećemo izložbenim prostorom, krećemo se i prostorom toplica, interijerom i eksterijerom, mijenjamo rakurse, primjećujemo detalje i sklapamo cjelinu. No ta cjelina, kao što je i inače to slučaj s umjetnikovim radom, nešto je novo u odnosu na zbroj dijelova koji je čine. Kada god pomislimo da smo iščitali određenu poruku ili ideju kojom možemo jednostavno obuhvatiti izložbu, već će nas iduća fotografija ili njen detalj demantirati, neki djelić se neće uklapati: na svaki pokušaj omeđivanja fotografije odgovaraju interpretativnim viškom koji uvijek usmjerava pogled negdje drugdje. Ove su slike prepune unutarnjih napetosti, supostojećih suprotnosti – fotografije dijalektike. Tu dolazimo do osnovne teme Toplica: teza, tek postavljena, odmah proizvodi i svoju antitezu. Ova se dijalektička igra provlači kroz niz antagonističkih parova: javno – privatno, prirodno – društveno, individua – kompleks, radnici – gosti, forma – sadržaj. 

Individua – kompleks
Tko su ljudi koji provode dane u toplicama? Bojan Mrđenović donosi njihove portrete, uz tek poneku naznaku društvenog statusa; uobičajeni signali – frizura, šminka, odjeća i obuća – gotovo da ne postoje. Gosti su ogoljeni skoro do kože: zadržavaju tek tetovaže, nakit ili lak na noktima, osim toga ostaju enigma. Bez obzira na to, oni su snažno prisutni; Mrđenović ih ne romantizira, ne tipizira, daje im dostojanstvo. Pokušava uhvatiti raznolikost: od djece koja uče plivati do starijih ljudi koji čekaju terapiju, od mladih, društveno poželjnih tijela do onih nenormativnih, kao što su stara tijela ili tijela s invaliditetom. Neka od njih ne razlikuju se od onih na reklamnim plakatima, dok neka rijetko kad imamo prilike susresti. Na prvi pogled ovaj pristup djeluje etnografski – kao da fotograf koristi aparat tek kako bi zabilježio što vidi – no dojam vara. Bojan Mrđenović je ujedno briljantan i nenametljiv interpret. Umjetnik promatrača nepretenciozno uvodi duboko u narativ, istovremeno poput dramaturga gradeći dubinu likova. Osobe se u isti mah nameću svojom individualnom prisutnošću, ali i figuriraju kao uloge, obilježene mrežom odnosa, kako onih međusobnih, tako i odnosa s arhitekturom i prirodom: toplice se pojavljuju kao veliki simbiotički organizam. Ljudi nisu atomizirane jedinke; oni su dijelovi veće slike. U seriji portreti zauzimaju sličan prostor kao prizori šume ili arhitekture: vidimo lica, ali ona i nestaju pod površinom vode, pažnja je posvećena detaljima arhitekture i ostavljenim predmetima. Tijela poprimaju drugačije proporcije, ponegdje se gotovo rastaču, postaju nerazdvojiva od vode. Istovremeno, čovjek je prisutan i u vlastitom odsustvu: prazne čekaonice u kojima vidimo papuče, štake i odjeću, stol za fizioterapiju s tragovima vode koje je ostavilo tijelo koje je tamo ležalo. 

Javno – privatno
Ipak, ne nalazimo se u privatnom prostoru – naprotiv. Toplice se nameću kao par excellence javni prostor, koji omogućuje susrete starijih pacijenata i mladih izletnika, prostor u kojem istovremeno izlažemo svoju intimu – tijela pokrivena tek kupaćim kostimima, radnje poput tuširanja – i ostajemo anonimni u susretu s potpunim strancima. Ne postoji puno prostora unutar kojih je moguće susresti tako različita tijela kao što je to slučaj u toplicama (i Toplicama): društvo kasnog kapitalizma sve se više getoizira u mjehuriće u kojima susrećemo tek one slične nama. Prostori susreta ostaju javni prijevoz ili ordinacije javnog zdravstva (iako se i takvi prostori sve više gube, s obzirom na to da su privatni automobili i privatni liječnici postali norma za više klase). Upravo u toj ideji javnosti u kojoj se susrećemo u nekom od najprivatnijih, najintimnijih stanja leži srce Mrđenovićevog rada.Kompleksi toplica, prilično brojnih u Hrvatskoj, izgrađeni su sa sasvim drugim značenjem i namjenom od one u koju ih se sada pokušava ugurati. Veliki kompleksi socijalističkog razdoblja, izgrađeni da osiguraju pristup rehabilitaciji što većem broju ljudi, danas žive dvostruke živote: tu uslugu i dalje trebaju pružati korisnicima HZZO-a (čiji se broj sve više smanjuje zbog galopirajućeg pritiska na javno financiranje zdravstva), ali bi se istodobno trebali pretvoriti i u neku vrstu ekskluzivnih oaza i spa centara, luksuznih i namijenjenih samo nekima. Ti neki – oni koji su u mogućnosti priuštiti si odlaske u toplice kao luksuzni vikend odmor – ne žele pak susretati korisnike koji dolaze iz drugog života: pacijente zbog kojih je objekt primarno bio i izgrađen. Istovremeno, i „vikendaška“ namjena postoji od početka rada ovoga kompleksa, ali je zamišljena puno inkluzivnije – ne kao ekskluzivni prostori intime, nego komunalni prostori susreta.

Radnici – gosti
Dok gledamo fotografije ljudi u Toplicama, osjećaj da promatramo nešto privatno, intimno, javlja se na krajnje neobičan način. Naime, dok bi takav osjećaj očekivali kod fotografija ljudi koji se tuširaju ili plivaju, one zapravo pokazuju toplice u njihovoj namjeni: toplice postoje za kupanje i tuširanje, gosti rade ono što bi trebali, svi posjetitelji očekuju da će se susresti s takvim prizorima, oni su javni. Fotografije koje nas iznenađuju one su koje prikazuju radnice i radnike, ne samo odjevene, za razliku od većine gostiju, nego u radnim uniformama – ljude na čijem radu cijeli kompleks počiva, ali koji su često skriveni. Međutim, dok je kapitalizam turizmu i ugostiteljstvu donio princip održavanja fasade iza koje radnici i radnice zaista postaju nevidljive (u mnogim je hotelima čistačicama zabranjeno razgovarati s gostima, a konobari ne smiju sjesti čak ni kada nema gostiju u lokalu), u Toplicama je situacija ipak drugačija. Radnike i radnice vidimo u trenucima odmora, dok ćaskaju uz kavu na krovu zgrade, mjere kvalitetu vode, brinu o pacijentima ili sjede za šankom. Jasno je da funkcioniranje cijelog kompleksa ovisi o njima: njihov rad jest pozadinski, ali još nije u potpunosti postao nevidljivim. To je posebno dojmljivo prikazano na fotografiji na kojoj čistačica u ružičastoj uniformi stoji uz rub bazena i razgovara s gostom koji je u bazenu, više od metra ispod nje.

Prirodno – društveno
Iako se Mrđenović primarno fokusira na fotografiranje kompleksa i ljudi u njemu, kameru okreće i šumskom parku u kojem je smještena arhitektura. Priroda oko kompleksa toplica djeluje gotovo vanzemaljski – ili barem da ne pripada ovom prostoru, kao da se nalazimo u šumi s gejzirima. Taj dojam autor postiže fotografiranjem parka u kasnu jesen i zimu, kad para toploga vanjskog bazena kreira nestvarnu atmosferu. Istovremeno, dosljedno svom dijalektičkom pristupu, on ne dopušta gledateljima da se previše opuste u maštanju: tek što to pokušaju, zatekne ih neočekivani element koji ukazuje na vlastitu suprotnost. To su organske linije vode ili kapi kiše koje negiraju jasan raster pločica, betonski stolovi za stolni tenis u šumi, isušeno jezero s tragovima mehanizacije. Ovaj se odnos formalno prepoznaje u sukobu ravnih linija i oštrih kutova pločica, zidova ili prozora te organskih, oblih i mekih linija vode i biljaka. Posebno je to uspjelo na fotografijama na kojima se javljaju oba modaliteta – u refleksiji drveća u bazenu u kojem se nazire i geometrijski raster pločica, kapi kiše mijenjaju teksturu poda, voda negira opeku. Toplice su proizvod društvene potrebe i konkretnog političko-ekonomskog konteksta. Njihova je uloga da ovladaju prirodnim resursom – termalnim izvorima, ali su o njima i ovisne. Priroda je neumitna: mahovina preuzima staze, a stakleni zid koji razdvaja vanjski od unutarnjeg bazena rastače se u kamencu, pari iz bazena i refleksiji okolnog drveća.

Forma – sadržaj
Posljednji antagonizam koji valja spomenuti (iako će svaka gledateljica zasigurno u Mrđenovićevom radu naći nove teme) jest onaj između forme i sadržaja. Svi dosadašnji parovi bazirani su prvenstveno na sadržaju, na mogućim narativnim strukturama, interpretacijama na koje fotografije pozivaju. Te interpretacije ne bi bile moguće bez svjesnih i pažljivih formalnih odabira – izbora kadra, osvjetljenja, teksture motiva, fokusiranja na linije i plohe. Mrđenović svjesno izbjegava očistiti fotografije od „viškova“: bez detalja koji kao da upadaju u kadar i kvare jasnu kompozicijsku strukturu, njegove fotografije bile bi čišće, kompozicijski čvršće, ali i puno manje zanimljive. No forma, dosljedno generalnoj potki njegovog rada, nikad nije puka podrška sadržaju: nije poanta linije ili boje samo ta da jasnije prenese poruku, forma se ponekad ispostavlja kao osnovna tema fotografije – istraživanje linijskog rastera, efekta izmaglice, ritma arhitekture ili kolorističkih susreta crvene i plave. Ipak, u trenutku kada se fokusiramo na formu, neki detalj – vječni višak u zatvaranju mogućih interpretacijskih krugova – podsjeti nas da sve te linije, plohe i boje predstavljaju i neki sadržaj. Mrđenovićeve fotografije kao da su perceptivne varke, koje se neprestano poigravaju pitanjem što je lik, a što pozadina, koje je njegova osnovna tema, oblik ili motiv. 

Pratimo li metaforu dijalektičkog rezoniranja, nakon što teza stvori svoju antitezu, red bi došao na sintezu. Mrđenovićeve fotografije, baš kao ni Hegelovo razumijevanje sinteze, ne predstavljaju pola puta između dva antagonizma, već stupanj posredovanja koji uključuje obje suprotnosti te istovremeno dokida njihovu suprotstavljenost. Toplice ne prikazuju malo prirode i malo društvene strukture, elemente javnog i elemente privatnog: one nude posve novu kvalitetu pojavnosti, posve nepretenciozno otvarajući put za promišljanje novih koraka – sinteza postaje nova teza. Ona nas podstiče na promišljanje toga kako nastaviti, kako promatrati stvarnost, kako razumjeti odnose rada i konzumacije, što je zapravo javni prostor, kako je priroda uvijek ujedno i konstrukt. Koristeći mogućnosti i potencijale intrinzične formi fotografije, Bojan Mrđenović postavlja okvir za estetsku spoznaju, zacrtavajući novu dimenziju i kvalitetu teorijskim i političkim temama.


Josipa Lulić, kustosica izložbe