psihoanaliza

  • 02.03.2018. - 07.04.2018.

    Marija Ančić, Morbidne slike

    Marija Ančić je bivša finalistica Nagrade Radoslav Putar i umjetnica čiji rad u domačoj sredini ima specifičan status, jer se odvija na sjecištu tradicionalnih umjetničkih disciplina (crtež, animacija) i kulture društvenih mreža (GIF, blog itd.). Ančić je rođena 1982. u Sarajevu. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na smjeru konzervacije-restauracije 2005. i na kiparstvu 2010. Uz tri samostalne izložbe u Zagrebu i Splitu, sudjelovala je na više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica. 

    ---

    Kada se pristupa temi sebstva onako kako to čini Marija Ančić, kroz vizuru zazornosti kojoj je nemoguće umaknuti, koja prikazani subjekt neprestano guta postajući njegov konstitutivni dio, medij GIF-a se nadaje kao savršeno rješenje. Figuralna animacija, koja podrazumijeva stilizaciju stvarnog svijeta, pretpostavlja pogled kroz određenu subjektivnu, “pomaknutu” prizmu. Također, minimalni oblik naracije koji povezuje početak i kraj priče u jedinstvenu cjelinu, čime se gubi kauzalnost, uvjetuje upravo ono sadržajno zazorno: nemogućnost raspoznavanja jave od sna, stanja sigurnosti od stanja opasnosti, vlastitog sebstva od drugog. Poetika Ančićeve lako je smjestiva u gotski žanr koji, uostalom, sadrži izraženu transhistorijsku kvalitetu (najprije referiranjem na srednjovjekovlje, a zatim na viktorijansko doba), pa stoga njegovo glatko uklapanje u digitalnost nikako nije neobično. Dapače, suvremena gotika ne samo da povlači teme i motive baštinjene prvenstveno iz viktorijanske i edvardijanske književnosti (kada se formira kao žanr), nego se u toj motivici demokratski širi na sve druge oblike umjetnosti (vizualnu, kazališnu, filmsku, glazbu, strip...) u kojima, u postmodernističkoj maniri, rapidno stvara nove oblike, napose u žanru horora. 

    više..

  • 22.04.2016. - 21.05.2016.

    Svatko stoji u svjetlu drugoga

    Raymond Carver, Milan Božić, Tomislav Gotovac, Sven Klobučar, Primo Levi, Ana Opalić, Terence Malick, Iris Mihatov Miočić, Ana Mušćet, Ana Opalić, Berislav Šimičić, Roberta Vilić, Sandra Vitaljić i Centar za integrativnu terapijsku praksu Meleta iz Zagreba.

    U diskursu o fenomenu nasilja postoji jedan zanimljiv paradoks kojeg ističe Richard Bessel u svojoj knjizi „Nasilje – moderna opsesija“. Naime, najbolje analize nasilja, najuspješnije mjere u sprečavanju njegovog širenja ili u smanjivanju njegovih posljedica, dolaze iz društava koja su najmanje nasilna. Bessel misli na zemlje zapadne Europe, Sjedinjenje Američke Države, Kanadu, Australiju itd., dakle, na demokratske zemlje s razvijenim pravnim, socijalnim, obrazovnim i zdravstvenim sustavom. U društvima tih zemalja osjetljivost na nasilje postala je gotovo opsesivnom, a biti ljubazan i suosjećajan poželjnije je nego ikada do sada. Kako je do toga došlo, pita se Bessel. Odgovor nije jednostavan, ali njegovi korijeni nedvojbeno vode do prve polovice 20. stoljeća i dva svjetska rata koja su se odvila u nepunih 40 godina. Ratovi su se vodili i prije, ali razmjeri razaranja dosegnuti u 1. i 2. svjetskom ratu premašili su i najveća strahovanja. Za društvo razvijenog zapada, ovi ratovi nedvojbeno predstavljaju kolektivnu traumu. 

    više..