obitelj

  • 21.05.2021. - 02.07.2021.

    Denis Butorac, 15 do 19

    Dom nije tamo gdje si rođen; dom je tamo gdje svi pokušaji bijega prestaju.

    – Naguib Mahfouz

    Naslov izložbe Denisa Butorca 15 do 19 upućuje na vremensko razdoblje od 2015. do 2019. godine unutar kojeg su nastajale izložene serije fotografija te koje odgovara vremenu koje je kao student fotografije proveo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U izjavama autora koje prate svaku seriju (u katalogu i na izložbi) te mnogobrojne intervjue vidljivo je da se uvijek bavi istim temama: identitetom  i obitelji. Denis Butorac naglašava da mu je fotografija u mladosti služila kao bijeg od stvarnosti, a sada je koristi kao sredstvo kojim bi se vratio svemu od čega je htio pobjeći. Upravo tom rečenicom definira položaj promatrača (i čitatelja) priče o svojoj obitelji. Jedino nam preostaje tražiti razloge bijega, kao i znakove povratka. Iako se fotografije predstavljene na izložbi ne mogu usko odrediti kao obiteljska fotografija – one su svakako fotografije  obitelji, ali i svojevrsni Denisov autoportret. Neizostavno spominjanje mjesta i vremena odrastanja, osjećaj nepripadnosti vlastitoj obitelji i sredini u odnosu na društvene konvencije i rituale te konačno svojevrsni bijeg na željeni studij fotografije konstruirali su njegov identitet na razmeđi vlastitih želja i potrebe pripadanja. I upravo kroz Denisovu perspektivu sada promatramo metode kojima gradi (i obnavlja) odnos s ostalim članovima svoje obitelji.

    Denisova preokupacija temom obitelji počela je 2015. godine na njegovoj drugoj godini preddiplomskog studija kao jedan od zadataka za ispit „obiteljska fotografija“. U seriji Tri moja brata, koja je i jedina dalje u nastajanju, snima svoja tri mlađa brata Patrika, Mihaela i Tonija kroz razdoblje od pet godina. Prvotno vježba za studij, ova serija nadrasla je svoju svrhu jer je njom Denis preuzeo ulogu kroničara obiteljske povijesti bilježenjem zajedničkih (svakodnevnih) trenutaka s braćom. Otklon od konvencija portreta i do određene mjere pribjegavanje estetici snapshota odgovara i dobi njegovih subjekata. Tinejdžerski bunt evidentan u njihovoj nezainteresiranosti za poziranjem, tragovima ilegalnih aktivnosti, nadopunjen je snimanjem banalnih prizora spavanja, šetnje ili vožnje stvarajući osjećaj familijarnosti s promatračem.

    Portret Majka nije serija fotografija, no ipak pripovijeda o seriji događaja. Nastala je 2018. godine kao tema zadatka na prvoj godini diplomskog studija. Ideju o snimanju majke dok obavlja kućanske poslove odbio je jer bi je time sveo na heteronormativni stereotip, te bira prikazati jedan od trenutaka njihovog odnosa. Za neke začudna aktivnost koju dijele majka i sin, koji joj prilikom svojih posjeta roditeljskom domu boji kosu, može se promatrati kao njegovo dekonstruiranje vlastitog rodnog identiteta, ili u kontekstu cjeline koju čine ovi radovi kao redefiniranje i izgrađivanje odnosa s majkom. Ponovno odmičući od kanona studijskog portreta u kojemu se međuodnos fotografa i subjekta temelji na uzajamnoj želji prikazivanja „u najboljem svjetlu“, Denis bira prikazati proces, a ne završni rezultat te hvata trenutak u kojemu je uspio nasmijati majku dok ona čeka da se boja primi za kosu. I upravo ta nehinjenost prikazane emocije djeluje na nas pokazujući njezin smisao – Denisovu želju prikazivanja majke onakvom kakvu je on poznaje. 

    Iste godine Denis počinje sastavljati narativ kojim se obraća svojem ocu. Mnogostruko nagrađivanu seriju Homesick promatramo u kontekstu njegova obračuna s tradicijom mjesta i vremena u kojemu je odrastao. Kroz performativnu reimaginaciju rituala kolinja on provodi svoju, kako je naziva, foto-terapiju aranžirajući prizore životinjskih trupala i dijelova tijela u estetski dorađene kompozicije na tragu baroknih mrtvih priroda. Tako iznova proživljava svoju djetinju traumu, no ovaj put uz vlastitu kontrolu. Tom procesu doprinijela je i angažiranost njegova oca, koji preuzima ulogu Denisova asistenta u zahtjevnoj produkciji ovog rada snimljenog u njegovoj rodnoj Iloči na dnevnom svjetlu uz zid stare pušnice. Denisova verziranost u korištenju boje i manevriranje svjetlom, po kojima je već prepoznatljiv u komercijalnoj modnoj fotografiji, u potpunosti dolazi do izražaja u ovoj seriji. I upravo je estetska privlačnost u kontrastnoj začudnosti između sirovosti i surovosti njegovih konstrukcija te nježnih pastelnih tonova i mekog svjetla.

    Diplomski rad Denisa Butorca Poslanica, s kojim je 2019. godine osvojio i Nagradu Marina Viculin udruge Organ vida, naglašava važnost djetinjstva u konstrukciji identiteta. Najkompleksniji od svih radova, na nekoliko razina bavi se sjećanjima kroz teme religije unutar patrijarhalne obitelji, Domovinskog rata te života u maloj sredini s kojima se nije uspio suživjeti. Prvi, asocijativni dio vezan je za Denisovo djetinjstvo i očekivanja okoline, dok se u drugom, performativnom dijelu razračunava s ranije nametnutim obrascima kontrole. Uloga najstarijeg sina koji tradicionalno na sebe preuzima većinu patrijarhalno određenih uloga srodnih očevim za Denisa je bila sputavajuća. Manjak interesa za ratne priče, odbijanje sudjelovanja u kolinju (kao u ranijoj seriji Homesick) te interes za ženske aktivnosti poput igre lutkama ili vezenje goblena stvorili su jaz u odnosu oca i sina – oca kojemu se sada sin obraća artikulirajući svoje traume kroz kodove vizualnog jezika, no s transponiranjem značenja kako bi prenio poruku – istu onu poruku koju do kraja ne izriče ostavljajući ocu, ali i promatraču, da je protumači sam.U jednom intervjuu Denis navodi kako intimu možeš prodati samo jednom te da ima potrebu zaokružiti temu obitelji kako bi mogao nastaviti stvarati. I kako kaže citat koji stoji umjesto naslova ovog teksta, a s kojim se Denis poistovjetio, ovim je radovima kroz preispitivanje identiteta došao kraj bijegu od sebe.

    Dunja Nekić, kustosica izložbe

    Biografija:

    Denis Butorac rođen je 1992. Diplomirao je na Katedri za Fotografiju pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Osim Dekanove i dviju Rektorovih nagrada, dobitnik je novčane potpore i nagrade Marina Viculin koja se dodjeljuje kao priznanje za rad umjetnika s izvanrednim postignućima u području hrvatske fotografije. U rujnu 2018. godine predstavio se prvom samostalnom izložbom Homesick, u sklopu 10. izdanja međunarodnog festivala fotografije Organ Vida. Izlagao je na nekoliko samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. 

    U svom umjetničkom radu, fotografiju koristi kao medij kojim najčešće istražuje teme poput identiteta, obitelji i tradicije, čime gradi vlastite narativne serije u kojima spaja dokumentarni i konceptualni rad. 

    više..