obitelj

  • 28.01.2022. - 04.03.2022.

    Sara Pukanić, Toga su dana svi u kući bili sretni

    U mreži obiteljskih pogleda


    Povijest obitelji, povijest gubitka, selektivno sjećanje, dijeljeni pogled, gledanje između redaka, gledanje u budućnost, odvraćanje pogleda – nerijetko premrežuju naše suočavanje s obiteljskim albumom i pripadajućim mu imaginarijem likova i uloga (jer fotografija uvijek i neizbježno jest suočavanje – bilo da smo iza objektiva, ispred njega, ili promatramo rezultat toga procesa). Fotografije Sare Pukanić nastaju na sjecištu tih pojmova. Međutim, ona se ne suočava samo s konkretnim događajima ili osobama iz svoje obitelji, nego i sa svojom genealogijom, koju su drugi ispisali iz različitih uglova, nastojeći se u njoj suvereno pozicionirati. Njezino se vizualno pripovijedanje odvija kao izmjena triju činova uprizorenih u tri serije fotografija, mahom portreta i autoportreta. Oni se neprestance prelijevaju iz jednoga u drugi, neovisno o kronologiji njihova nastanka, komunicirajući vlastitim simboličkim jezikom u mreži obiteljskih pogleda , dosljedno prožeti aurom suzdržanosti i melankolije. Ako bismo ih ipak željeli strukturirati, mogli bismo svaku od serija povezati s jednom tematskom odrednicom: suspenzija (Jedna za dušu), rekonstrukcija (Oni i ja) te raščlanjivanje (Roza).


    Ciklus Jedna za dušu serija je portreta autoričina tetka Borisa. Uslijed njegova lošeg zdravstvenog stanja, tijekom pet mjeseci njih su dvoje prakticirali sesije fotografiranja na lokacijama koje su Borisu bile posebno značajne. Tako ga susrećemo u nekoliko izdanja: s konjima na ranču, u kamenolomu, tijekom ribolova, na ručku u bistrou te, naposljetku, u prostoru njegova doma. Pažljivim izborom scenografije, odjeće i rekvizita, Pukanić kreira prizore nalik na filmske isječke. Neki od tih portreta su poput dokumenata njegovih „osvajanja” mjesta na kojemu se nalazi, što duguju promišljenom poziranju i odjeći koja ima gotovo kostimografski karakter. Drugi pak bilježe trenutke između tih osvajanja: spušten ili zamišljen pogled, uronjenost u krajolik i omiljene aktivnosti, razoružanost u društvu bližnjih, fragilnost bolesna tijela. U podtekstu serije je pak odnos bliskosti i povjerenja između autorice i njezina modela, afirmacija optimizma unatoč, ali i ususret neminovnom rastanku. Autorica ovdje s(a)vjesno i u suradničkom odnosu s protagonistom stvara neku vrstu foto-memoara, doslovce izvodeći fotografiju kao memento mori – zamrzava određen trenutak u vremenu, istodobno sudjelujući u smrtnosti i ranjivosti osobe koju fotografira te neizbježnoj mijeni. 


    Oni i ja niz je fotografija obilježen nekom vrstom arheološkog procesa u kojemu autorica vlastitim tijelom rekreira prizore na fotografijama iz obiteljskog albuma. Zauzimajući stavove i odijevajući se u odjeću koju njezina majka nosi na fotografijama što ih je snimio njezin otac, Pukanić je istodobno fotografkinja i protagonistica fotografija; istovremeno je i ona sama i oni, originalni akteri. Izložena objektivu kojim upravlja ručnim okidačem, napuštajući tako i mogućnost precizne kontrole kadra, autorica interpretira različite aspekte majčina identiteta: domaćice, femme fatale, radnice, trudnice, komedijašice, fotomodela itd. U procesu pomalo nalik Barthesovu razdirućem premetanju po obiteljskim fotografijama, kada poslije smrti majke traga za slikom koja će sadržavati suštinu te osobe – jer, naime, osjeća da je izgubio „ne Figuru (Majke), nego biće (…) ne ono neizostavno, nego ono nezamjenjivo”  – Pukanić gotovo opsesivno detaljno generira fotografije-replike i izlaže ih zajedno s arhivskim fotografijama. Jukstapozicija originala i reinterpretacija u neprekinutom nizu raspršuje očište promatrača i na trenutke rezultira teškom razlučivošću dviju osoba na fotografijama. No upravo se u tome kaleidoskopskom preklapanju njezine i majčine slike ponovno pokreće prekinuti dijalog i možda, ipak, doseže neka vrsta katarze.


    Posljednji dio izložbe čini niz fotografija pod nazivom Roza. Suprotno fotografijama u kojima dokumentira, komemorira odnosno imaginira komunikaciju s članovima obitelji, autorica u seriji Roza razlaže vlastiti introspektivni proces. Prikazani objekti izmješteni su iz retro interijera i atmosferične prirode u fotografski studio. Pozadina nam djeluje hladno, gotovo sterilno, katkad se doima da svjedočimo inventarizaciji dijelova nečije stvarnosti. Fotografirani predmeti i sama autorica postavljeni su na jednake monokromne površine, saturirane bojom koja se poistovjećuje s naivnošću, nježnošću pa i ženskošću ili djevojaštvom, a koju Pukanić inatljivo prekomjerno upotrebljava i potencira uporabom značenjski srodnih rekvizita, poput Barbie lutaka i odjeće koju nosi. Premda je riječ o autobiografskom radu koji uključuje i autoportrete, naslućujemo da te fotografije nastanjuju i rudimenti prošlosti. Naizgled svakodnevni predmeti podvrgnuti su transformaciji u označitelje opsesije, nemoći, svijesti o vlastitoj privilegiranosti i pojedinih sretnih trenutaka, uspostavljajući izravnu spregu s protagonistima ostalih fotografija i obiteljskim nasljeđem. Taj se odnos sugerira i postavom, u kojemu se kretanje promatrača s gornje etaže usmjerava prema donjem, središnjem prostoru – u pažljivo aranžirane uzorke na jednoličnoj pozadini, u izravan pogled autorice, u njezino nago tijelo, u njezinu vlastitu sobu.


    Pođemo li od osnovnog tumačenja obiteljske fotografije, riječ je o dokumentiranju svakodnevice, osobito kod obiteljskih okupljanja, proslava, putovanja i blagdana, ali i pripadajućoj razmjeni vezanoj uz pohranjivanje i periodično (kolektivno) pregledavanje tih dokumenta. Kada se pak taj princip izmjesti u domenu profesionalnog (bavljenja fotografijom), to nerijetko podrazumijeva da se autor/ica određenom motivu iz obiteljskog života, osobito iz obiteljskog doma, posvećuje više analitički i istraživački, a ne tek dokumentarno. Fotograf/kinja odjednom postaje poput sveznajućeg pripovjedača koji/a „zabada nos” (ili bolje rečeno, oko) u obilje obiteljskog stola, pažljivo poslagane predmete u vitrini, kolektivno ljetovanje ili nemarno ostavljene predmete na noćnom ormariću. Sudjelovanje u „običnoj” svakodnevici ustupa mjesto promatranju, očuđenju i estetizaciji. Ipak, izložba Toga su dana svi u kući bili sretni samo se djelomično referira na ta stalna mjesta. Izostanak kuće pa i tih svih koji mogu sudjelovati u obiteljskoj razmjeni nadoknađuje se semiotičkom igrom u naslovu. Rečenica kojom je autorica opisala jedan obiteljski ritual promeće se tako u osnovnu misao izložbe, u kojoj iščitavamo osvježavajuću arbitrarnost, autoironiju, ali i jasnu odluku o autentičnom i optimističnom pogledu u budućnost i samoostvarenje. 


    Jozefina Ćurković, kustosica izložbe

    više..

  • 21.05.2021. - 02.07.2021.

    Denis Butorac, 15 do 19

    Dom nije tamo gdje si rođen; dom je tamo gdje svi pokušaji bijega prestaju.

    – Naguib Mahfouz

    Naslov izložbe Denisa Butorca 15 do 19 upućuje na vremensko razdoblje od 2015. do 2019. godine unutar kojeg su nastajale izložene serije fotografija te koje odgovara vremenu koje je kao student fotografije proveo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U izjavama autora koje prate svaku seriju (u katalogu i na izložbi) te mnogobrojne intervjue vidljivo je da se uvijek bavi istim temama: identitetom  i obitelji. Denis Butorac naglašava da mu je fotografija u mladosti služila kao bijeg od stvarnosti, a sada je koristi kao sredstvo kojim bi se vratio svemu od čega je htio pobjeći. Upravo tom rečenicom definira položaj promatrača (i čitatelja) priče o svojoj obitelji. Jedino nam preostaje tražiti razloge bijega, kao i znakove povratka. Iako se fotografije predstavljene na izložbi ne mogu usko odrediti kao obiteljska fotografija – one su svakako fotografije  obitelji, ali i svojevrsni Denisov autoportret. Neizostavno spominjanje mjesta i vremena odrastanja, osjećaj nepripadnosti vlastitoj obitelji i sredini u odnosu na društvene konvencije i rituale te konačno svojevrsni bijeg na željeni studij fotografije konstruirali su njegov identitet na razmeđi vlastitih želja i potrebe pripadanja. I upravo kroz Denisovu perspektivu sada promatramo metode kojima gradi (i obnavlja) odnos s ostalim članovima svoje obitelji.

    Denisova preokupacija temom obitelji počela je 2015. godine na njegovoj drugoj godini preddiplomskog studija kao jedan od zadataka za ispit „obiteljska fotografija“. U seriji Tri moja brata, koja je i jedina dalje u nastajanju, snima svoja tri mlađa brata Patrika, Mihaela i Tonija kroz razdoblje od pet godina. Prvotno vježba za studij, ova serija nadrasla je svoju svrhu jer je njom Denis preuzeo ulogu kroničara obiteljske povijesti bilježenjem zajedničkih (svakodnevnih) trenutaka s braćom. Otklon od konvencija portreta i do određene mjere pribjegavanje estetici snapshota odgovara i dobi njegovih subjekata. Tinejdžerski bunt evidentan u njihovoj nezainteresiranosti za poziranjem, tragovima ilegalnih aktivnosti, nadopunjen je snimanjem banalnih prizora spavanja, šetnje ili vožnje stvarajući osjećaj familijarnosti s promatračem.

    Portret Majka nije serija fotografija, no ipak pripovijeda o seriji događaja. Nastala je 2018. godine kao tema zadatka na prvoj godini diplomskog studija. Ideju o snimanju majke dok obavlja kućanske poslove odbio je jer bi je time sveo na heteronormativni stereotip, te bira prikazati jedan od trenutaka njihovog odnosa. Za neke začudna aktivnost koju dijele majka i sin, koji joj prilikom svojih posjeta roditeljskom domu boji kosu, može se promatrati kao njegovo dekonstruiranje vlastitog rodnog identiteta, ili u kontekstu cjeline koju čine ovi radovi kao redefiniranje i izgrađivanje odnosa s majkom. Ponovno odmičući od kanona studijskog portreta u kojemu se međuodnos fotografa i subjekta temelji na uzajamnoj želji prikazivanja „u najboljem svjetlu“, Denis bira prikazati proces, a ne završni rezultat te hvata trenutak u kojemu je uspio nasmijati majku dok ona čeka da se boja primi za kosu. I upravo ta nehinjenost prikazane emocije djeluje na nas pokazujući njezin smisao – Denisovu želju prikazivanja majke onakvom kakvu je on poznaje. 

    Iste godine Denis počinje sastavljati narativ kojim se obraća svojem ocu. Mnogostruko nagrađivanu seriju Homesick promatramo u kontekstu njegova obračuna s tradicijom mjesta i vremena u kojemu je odrastao. Kroz performativnu reimaginaciju rituala kolinja on provodi svoju, kako je naziva, foto-terapiju aranžirajući prizore životinjskih trupala i dijelova tijela u estetski dorađene kompozicije na tragu baroknih mrtvih priroda. Tako iznova proživljava svoju djetinju traumu, no ovaj put uz vlastitu kontrolu. Tom procesu doprinijela je i angažiranost njegova oca, koji preuzima ulogu Denisova asistenta u zahtjevnoj produkciji ovog rada snimljenog u njegovoj rodnoj Iloči na dnevnom svjetlu uz zid stare pušnice. Denisova verziranost u korištenju boje i manevriranje svjetlom, po kojima je već prepoznatljiv u komercijalnoj modnoj fotografiji, u potpunosti dolazi do izražaja u ovoj seriji. I upravo je estetska privlačnost u kontrastnoj začudnosti između sirovosti i surovosti njegovih konstrukcija te nježnih pastelnih tonova i mekog svjetla.

    Diplomski rad Denisa Butorca Poslanica, s kojim je 2019. godine osvojio i Nagradu Marina Viculin udruge Organ vida, naglašava važnost djetinjstva u konstrukciji identiteta. Najkompleksniji od svih radova, na nekoliko razina bavi se sjećanjima kroz teme religije unutar patrijarhalne obitelji, Domovinskog rata te života u maloj sredini s kojima se nije uspio suživjeti. Prvi, asocijativni dio vezan je za Denisovo djetinjstvo i očekivanja okoline, dok se u drugom, performativnom dijelu razračunava s ranije nametnutim obrascima kontrole. Uloga najstarijeg sina koji tradicionalno na sebe preuzima većinu patrijarhalno određenih uloga srodnih očevim za Denisa je bila sputavajuća. Manjak interesa za ratne priče, odbijanje sudjelovanja u kolinju (kao u ranijoj seriji Homesick) te interes za ženske aktivnosti poput igre lutkama ili vezenje goblena stvorili su jaz u odnosu oca i sina – oca kojemu se sada sin obraća artikulirajući svoje traume kroz kodove vizualnog jezika, no s transponiranjem značenja kako bi prenio poruku – istu onu poruku koju do kraja ne izriče ostavljajući ocu, ali i promatraču, da je protumači sam.U jednom intervjuu Denis navodi kako intimu možeš prodati samo jednom te da ima potrebu zaokružiti temu obitelji kako bi mogao nastaviti stvarati. I kako kaže citat koji stoji umjesto naslova ovog teksta, a s kojim se Denis poistovjetio, ovim je radovima kroz preispitivanje identiteta došao kraj bijegu od sebe.

    Dunja Nekić, kustosica izložbe

    Biografija:

    Denis Butorac rođen je 1992. Diplomirao je na Katedri za Fotografiju pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Osim Dekanove i dviju Rektorovih nagrada, dobitnik je novčane potpore i nagrade Marina Viculin koja se dodjeljuje kao priznanje za rad umjetnika s izvanrednim postignućima u području hrvatske fotografije. U rujnu 2018. godine predstavio se prvom samostalnom izložbom Homesick, u sklopu 10. izdanja međunarodnog festivala fotografije Organ Vida. Izlagao je na nekoliko samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. 

    U svom umjetničkom radu, fotografiju koristi kao medij kojim najčešće istražuje teme poput identiteta, obitelji i tradicije, čime gradi vlastite narativne serije u kojima spaja dokumentarni i konceptualni rad. 

    više..