memorija

  • 28.01.2022. - 04.03.2022.

    Sara Pukanić, Toga su dana svi u kući bili sretni

    U mreži obiteljskih pogleda


    Povijest obitelji, povijest gubitka, selektivno sjećanje, dijeljeni pogled, gledanje između redaka, gledanje u budućnost, odvraćanje pogleda – nerijetko premrežuju naše suočavanje s obiteljskim albumom i pripadajućim mu imaginarijem likova i uloga (jer fotografija uvijek i neizbježno jest suočavanje – bilo da smo iza objektiva, ispred njega, ili promatramo rezultat toga procesa). Fotografije Sare Pukanić nastaju na sjecištu tih pojmova. Međutim, ona se ne suočava samo s konkretnim događajima ili osobama iz svoje obitelji, nego i sa svojom genealogijom, koju su drugi ispisali iz različitih uglova, nastojeći se u njoj suvereno pozicionirati. Njezino se vizualno pripovijedanje odvija kao izmjena triju činova uprizorenih u tri serije fotografija, mahom portreta i autoportreta. Oni se neprestance prelijevaju iz jednoga u drugi, neovisno o kronologiji njihova nastanka, komunicirajući vlastitim simboličkim jezikom u mreži obiteljskih pogleda , dosljedno prožeti aurom suzdržanosti i melankolije. Ako bismo ih ipak željeli strukturirati, mogli bismo svaku od serija povezati s jednom tematskom odrednicom: suspenzija (Jedna za dušu), rekonstrukcija (Oni i ja) te raščlanjivanje (Roza).


    Ciklus Jedna za dušu serija je portreta autoričina tetka Borisa. Uslijed njegova lošeg zdravstvenog stanja, tijekom pet mjeseci njih su dvoje prakticirali sesije fotografiranja na lokacijama koje su Borisu bile posebno značajne. Tako ga susrećemo u nekoliko izdanja: s konjima na ranču, u kamenolomu, tijekom ribolova, na ručku u bistrou te, naposljetku, u prostoru njegova doma. Pažljivim izborom scenografije, odjeće i rekvizita, Pukanić kreira prizore nalik na filmske isječke. Neki od tih portreta su poput dokumenata njegovih „osvajanja” mjesta na kojemu se nalazi, što duguju promišljenom poziranju i odjeći koja ima gotovo kostimografski karakter. Drugi pak bilježe trenutke između tih osvajanja: spušten ili zamišljen pogled, uronjenost u krajolik i omiljene aktivnosti, razoružanost u društvu bližnjih, fragilnost bolesna tijela. U podtekstu serije je pak odnos bliskosti i povjerenja između autorice i njezina modela, afirmacija optimizma unatoč, ali i ususret neminovnom rastanku. Autorica ovdje s(a)vjesno i u suradničkom odnosu s protagonistom stvara neku vrstu foto-memoara, doslovce izvodeći fotografiju kao memento mori – zamrzava određen trenutak u vremenu, istodobno sudjelujući u smrtnosti i ranjivosti osobe koju fotografira te neizbježnoj mijeni. 


    Oni i ja niz je fotografija obilježen nekom vrstom arheološkog procesa u kojemu autorica vlastitim tijelom rekreira prizore na fotografijama iz obiteljskog albuma. Zauzimajući stavove i odijevajući se u odjeću koju njezina majka nosi na fotografijama što ih je snimio njezin otac, Pukanić je istodobno fotografkinja i protagonistica fotografija; istovremeno je i ona sama i oni, originalni akteri. Izložena objektivu kojim upravlja ručnim okidačem, napuštajući tako i mogućnost precizne kontrole kadra, autorica interpretira različite aspekte majčina identiteta: domaćice, femme fatale, radnice, trudnice, komedijašice, fotomodela itd. U procesu pomalo nalik Barthesovu razdirućem premetanju po obiteljskim fotografijama, kada poslije smrti majke traga za slikom koja će sadržavati suštinu te osobe – jer, naime, osjeća da je izgubio „ne Figuru (Majke), nego biće (…) ne ono neizostavno, nego ono nezamjenjivo”  – Pukanić gotovo opsesivno detaljno generira fotografije-replike i izlaže ih zajedno s arhivskim fotografijama. Jukstapozicija originala i reinterpretacija u neprekinutom nizu raspršuje očište promatrača i na trenutke rezultira teškom razlučivošću dviju osoba na fotografijama. No upravo se u tome kaleidoskopskom preklapanju njezine i majčine slike ponovno pokreće prekinuti dijalog i možda, ipak, doseže neka vrsta katarze.


    Posljednji dio izložbe čini niz fotografija pod nazivom Roza. Suprotno fotografijama u kojima dokumentira, komemorira odnosno imaginira komunikaciju s članovima obitelji, autorica u seriji Roza razlaže vlastiti introspektivni proces. Prikazani objekti izmješteni su iz retro interijera i atmosferične prirode u fotografski studio. Pozadina nam djeluje hladno, gotovo sterilno, katkad se doima da svjedočimo inventarizaciji dijelova nečije stvarnosti. Fotografirani predmeti i sama autorica postavljeni su na jednake monokromne površine, saturirane bojom koja se poistovjećuje s naivnošću, nježnošću pa i ženskošću ili djevojaštvom, a koju Pukanić inatljivo prekomjerno upotrebljava i potencira uporabom značenjski srodnih rekvizita, poput Barbie lutaka i odjeće koju nosi. Premda je riječ o autobiografskom radu koji uključuje i autoportrete, naslućujemo da te fotografije nastanjuju i rudimenti prošlosti. Naizgled svakodnevni predmeti podvrgnuti su transformaciji u označitelje opsesije, nemoći, svijesti o vlastitoj privilegiranosti i pojedinih sretnih trenutaka, uspostavljajući izravnu spregu s protagonistima ostalih fotografija i obiteljskim nasljeđem. Taj se odnos sugerira i postavom, u kojemu se kretanje promatrača s gornje etaže usmjerava prema donjem, središnjem prostoru – u pažljivo aranžirane uzorke na jednoličnoj pozadini, u izravan pogled autorice, u njezino nago tijelo, u njezinu vlastitu sobu.


    Pođemo li od osnovnog tumačenja obiteljske fotografije, riječ je o dokumentiranju svakodnevice, osobito kod obiteljskih okupljanja, proslava, putovanja i blagdana, ali i pripadajućoj razmjeni vezanoj uz pohranjivanje i periodično (kolektivno) pregledavanje tih dokumenta. Kada se pak taj princip izmjesti u domenu profesionalnog (bavljenja fotografijom), to nerijetko podrazumijeva da se autor/ica određenom motivu iz obiteljskog života, osobito iz obiteljskog doma, posvećuje više analitički i istraživački, a ne tek dokumentarno. Fotograf/kinja odjednom postaje poput sveznajućeg pripovjedača koji/a „zabada nos” (ili bolje rečeno, oko) u obilje obiteljskog stola, pažljivo poslagane predmete u vitrini, kolektivno ljetovanje ili nemarno ostavljene predmete na noćnom ormariću. Sudjelovanje u „običnoj” svakodnevici ustupa mjesto promatranju, očuđenju i estetizaciji. Ipak, izložba Toga su dana svi u kući bili sretni samo se djelomično referira na ta stalna mjesta. Izostanak kuće pa i tih svih koji mogu sudjelovati u obiteljskoj razmjeni nadoknađuje se semiotičkom igrom u naslovu. Rečenica kojom je autorica opisala jedan obiteljski ritual promeće se tako u osnovnu misao izložbe, u kojoj iščitavamo osvježavajuću arbitrarnost, autoironiju, ali i jasnu odluku o autentičnom i optimističnom pogledu u budućnost i samoostvarenje. 


    Jozefina Ćurković, kustosica izložbe

    više..