marginalizirani

  • 01.10.2021. - 29.10.2021.

    Dragutin Trumbetaš: kroničar marginaliziranih glasova

    UMJETNOST DRAGUTINA TRUMBETAŠA – LJEPOTA RAZLIČITOSTI I SUROVE ISTINE

    Tekst: Valentina Radoš, kustosica likovne zbirke Muzeja Turopolja

    „Moje je crtanje moj unutrašnji poriv, moj zadatak da pokažem sve što je nepravedno. Netko tko nije samokritičan ne može razumjeti te slike. Psi u parku, a ne djeca! U svakom crtežu moram svaki detalj jako naglasiti, prenaglasiti, da ljudi primijete o čemu se radi. Inače neće razumjeti. Ljudi su danas praznoglavi, ne žele misliti, ne žele vidjeti. A ja sam čovjek koji voli istinu prije svega… Malo ima sretnih trenutaka u životu. Čovjek se uglavnom gnjavi… Stvarnost je još gora od onoga što ja crtam…“ [1]

    Nije se mnogo toga promijenilo otkad je i naš Turopolec Dragutin Trumbetaš proživljavao ono što danas proživljavaju brojni Hrvati i Europljani. Iz rodnog Turopolja i Velike Mlake otišao je „trbuhom za kruhom“ u velegrad – Frankfurt na Majni u Njemačkoj. Podrijetlom iz turopoljske plemenitaške obitelji Trumbetaš Krilčić svakodnevno se borio pronaći svoje mjesto pod zapadnjačkim, njemačkim suncem suočavajući se s predrasudama i osjećajem odbačenosti kao i velika većina iseljenika. Kompleksno je definirati slojevitu osobnost našeg Dragutina Trumbetaša. Otac, suprug, Hrvat, Turopoljac, plemenitaš, svestrani samouki umjetnik, gastarbajter… Sve to objedinjeno čini ga umjetnikom života koji se neprestano kretao u međuprostoru tog kompleksnog identiteta, uvijek između „svog“ i „njihovog“ neumorno i bez posustajanja bilježeći kako svoj život tako i život brojnih drugih ljudi. 

    Dragutin Trumbetaš bio je marginaliziran i u vlastitoj domovini i u Njemačkoj, a ta obilježenost očituje se u njegovoj umjetnosti [2].  Njegov rad najprije su prihvatili njemački umjetnički krugovi, dok je u Hrvatskoj, najvjerojatnije zbog nedostatka formalnog umjetničkog obrazovanja i tematike njegovih radova koji prikazuju one „za koje ne želimo znati da postoje“, marginaliziran dugi niz godina, a podršku je pronalazio u nekolicini osoba koje su prepoznale važnost njegovog djelovanja [3].  U literaturi se njegov rad svrstava u naivnu umjetnost, art brut ili sirovu umjetnost, samouku umjetnost, primitivnu umjetnost, autsajdersku umjetnost, marginalnu umjetnost. Ali prije svega je on na ideološkoj razini bio socijalno angažirani umjetnik, umjetnik identiteta i kroničar marginaliziranih glasova gastarbajtera, zatvorenika i Roma, a koji je svoje uzore pronalazio u njemačkom slikaru i grafičaru Georgu Groszu, hrvatskom slikaru naive Krsti Hegedušiću i ilustratoru i crtaču stripova Andriji Mauroviću [4]. 

    Izložba Dragutin Trumbetaš: kroničar marginaliziranih glasova priča priču onih koji su samo „jedan od“, jedne skupine društva koju je Dragutin poznavao u dušu – priča o vrijednosti, identitetu i iskustvu iseljenika. Odabrane grafike iz ciklusa Gastarbaiter (1975., 1977.) izložene u Galeriji Galženica obuhvaćaju šest njegovih grafičkih mapa iz fundusa likovne zbirke Muzeja Turopolja. Grafike nam na veristički i dokumentaristički način prikazuju svakodnevni život iseljenika u SR Njemačkoj. Poput grafika Tonček na poslu i Turska familija je došla u kojima dominiraju naglašene vertikale njemačkih građevina, intimnih prikaza poput Tonček piše ženi pismo i Tonček premišlava u kojima je lik Tončeka prikazan u maloj sobi [5],  tjeskobnom prostoru razmišljanja i žudnje za obitelji i domovinom što se očituje u samoj radnji pisanja pisma ili ukrašavanja sobe posterima Zagreba, Jadranskog mora ili pak kalendara na kojem su vidljivi iskrižani dani mjeseca te Gastarbeiterica Janič se bigeca u kojoj se Janič pere u malenom lavoru u isto tako maloj prostoriji ispunjenoj rubljem koje se suši. Osim izoliranih sobičaka prisutni su i prikazi frankfurtskog željezničkog kolodvora, traženja radne dozvole, opijanja na javnim mjestima, posjeta bordelima gdje su ljudi prikazani kao bezlična masa, definirana samim mjestom radnje. Dragutin je crtao i portrete iseljenika iz svih dijelova Europe poput Ismeta, Mate i Jere, Giulija, Ahmeta, ali i njemačkih predstavnika vlasti. Glavno sredstvo izražavanja je čisti crtež jasnih i oštrih linija, bez sjenčanja, često u kombinaciji s tekstom koji u pojedinim prikazima dodatno naglašava nelagodu, ironiju i snažnu kritiku zapadnog kapitalističkog društva ili pak socijalističkog režima. Primjeri za kritiku zapadnog kapitalističkog društva su grafika naziva Putujući spomenik koja prikazuje uvećanog njemačkog nadzornika koji stoji na postamentu smještenom na kolima, on u rukama drži dvije kante za smeće. Kola s jedne strane vuku, a s druge strane guraju radnici. Njih prate žene i djeca. Na postamentu piše „DU strebtest nach Geld und wurdest zur WARE“ (Tražio si novac, a postao si roba). Grafika Gastarbeiterska sudbina prikazuje veliki stol s loncem kojeg okružuju dvojica muškaraca. Iznad lonca su dvije velike ruke koje stišću prešu za krumpir na kojoj piše „Europa patent“. Jedan muškarac ubacuje radnike u prešu, a drugi se „rješava“ onih istrošenih. Izgnječeni radnici postaju profit, lonac pun novčanica i kovanica. Kritika je očita i u grafici Europa i Gastarbeiteri koja prikazuje čovjeka kojem na leđima čuči žena s istetoviranim slovom „E“ na ramenu. Žena predstavlja maćehu Europu koja nemilosrdno gazi po gostujućim radnicima. Odnos domovine prema gastarbajterima vidljiv je na grafici Naši dragi inozemci koja prikazuje čovjeka džepova punih novca, ali s povezom na očima i usta zatvorenih lancem. Izložbu upotpunjuju fotografije iz obiteljskog arhiva, dokumentarni film ''Gastarbeiter'' Bogdana Žižića iz 1977. godine u produkciji Zagreb Filma i dvije pjesme Tko je to tamo? i Arššprahe [6]. 

    Dragutin Trumbetaš zasigurno je bio svjestan da je svojim gastarbajterskim opusom postigao iznimnu univerzalnost koja traje od izrade prve mape 1975. pa sve do danas, a zasigurno će trajati i u budućnosti. Je li se išta promijenilo od razdoblja nastanka njegovih djela? Stanovnici Hrvatske i dalje iseljavaju, dok u Hrvatsku zbog aktualne društveno-političke situacije doseljavaju stanovnici različitih religijskih, nacionalnih i kulturnih pozadina. Oni pridonose multikulturalnosti Hrvatske i nemojmo dopustiti da osjećaju diskriminaciju, izoliranost i odbačenost koju su osjećali Trumbetaševi gastarbajteri. Možemo li se uz pomoć umjetnosti Dragutina Trumbetaša poistovjetiti s našim novim sugrađanima, možemo li shvatiti da u tom aspektu oni nisu pretjerano drugačiji od Tončeka, Mate i Jere, Janič i Štefe? Možemo li shvatiti unutrašnju borbu svakog iseljenika, svaku prolivenu suzu zbog žudnje za obitelji i domom? Snaga svake Trumbetaševe grafike upravo je komunikacija s naglaskom na emociju i empatiju koju uspostavlja s promatračem. Njegov trud i rad govore nam svjetskim, sveeuropskim, a napose sveljudskim jezikom.

    Gastarbajterski ciklus Dragutina Trumbetaša je hommage svim auslenderima bez obzira na nacionalnost, rasu, spol, etničko podrijetlo i vjeroispovijest jer bespoštedno prikazuje pripadnost prostoru i vremenu, ne izbjegavajući stvarnost optočenu sirovošću, brutalnosti, patnjom, nostalgijom i žudnjom. Istovremeno je Trumbetašev rad istinski dokaz da je umjetnost posvuda, da nije samo ekskluzivna i dostupna „višem“ sloju društva. Umjetnost je u životima pomoćnog radnika Andronisa, peračice posuđa Štefe, Mersade u društvu unuka, pristigle turske obitelji i Trumbetaševog glavnog antijunaka Tončeka. Kao jedan od najistaknutijih predstavnika socijalno angažirane umjetnosti na našim prostorima Dragutin Trumbetaš neprestano nas je upozoravao da umjetnost mora biti inkluzivna. Neupitno je da je bio prije svoga vremena jer je na temelju vlastitoga iskustva razvio nevjerojatan senzibilitet i svijest o promicanju jednakosti u svim aspektima života pa tako i u umjetnosti i kulturi. To je bila njegova izvorišna misao, nešto za što se borio čitav svoj život. Nešto što nam je ostavio u nasljeđe i dao zalog za budućnost. Zato uključimo u baštinu one koji sad nemaju glasa i čija se stvarnost razlikuje od naše. Voleći istinu kao što ju je volio Dragutin Trumbetaš imamo mogućnost otvoriti vrata jednog novog svijeta, umjetnosti i sveljudske ljepote u svim njenim oblicima. Dovoljan je jedan korak – odškrinuti ta vrata. 

    [1] Nada Vrkljan-Križić, »Čovjek koji voli istinu / Životopis u slikama«, u: Trumbetaš/Monografija, (ur.) Tonko Maroević, Velika Gorica: Pučko otvoreno učilište, 2001., str. 327.

    [2] Božo Biškupić, »Vjerodostojna pripadnost vremenu i prostoru«, u: Trumbetaš/Monografija, (ur.) Tonko Maroević, Velika Gorica: Pučko otvoreno učilište, 2001., str. 7–16. 

    [3] Na samim početcima su to bili izdavač Božo Biškupić, novinar i kritičar Veselko Tenžera i redatelj i scenarist Bogdan Žižić. Nada Vrkljan-Križić, »Čovjek koji voli istinu / Životopis u slikama«, u: Trumbetaš/Monografija, (ur.) Tonko Maroević, Velika Gorica: Pučko otvoreno učilište, 2001., str. 321–344 (322).

    [4] Antun Maračić, »Plemeniti autsajder / In memoriam: Drago Trumbetaš«, Ars Adriatica 8, Zadar: Sveučilište u Zadru, 2018., str. 242–246 (243). 

    [5] Tonček se smatrao imaginarnim likom, svojevrsnim spojem života i sudbina svih gastarbajtera. Supruga umjetnika Sidonija Trumbetaš podijelila je informaciju da je Tonček baziran na stvarnoj osobi, krojaču Antunu koji je također radio u Frankfurtu i bio bliski prijatelj obitelji. O tome je govorio i Dragutin Trumbetaš povodom izložbe „Arhipelag gastarbeiter – Drago Trumbetaš i njegov svijet“ postavljene 2010. godine u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. https://www.dw.com/hr/trumbeta%C5%A1-samouki-crta%C4%8D-licemjernog-dru%C5%A1tva/a-5333139

    [6] Pjesme su objavljene u: Dragutin Trumbetaš, Gastarbeiter Gedichte 1969 – 1980., (ur.) Aleksandar Božić, Velika Gorica: Glasnik Turopolja, 1995., str. 21, 25.

    više..