guerilla gardening

  • 04.02.2009. - 15.03.2009.

    Interzone : grad


    Belgija je četvrtu godinu zaredom najglobaliziranija država svijeta, a Hrvatska je na 25. mjestu, objavio je u utorak švicarski ekonomski institut KOF iz Zuericha koji tradicionalno svake godine izračunava indeks globalizacije zemalja. (...)Pod ekonomskom globalizacijom podrazumijeva se tok novca, kapitala i transakcija, pod društvenom raširenost ideja, informacija i interakcija s ljudima iz drugih zemalja, a politička dimenzija odnosi se na uklopljenost u međunarodnu politiku. Hrvatska je najbolji rezultat ostvarila u društvenoj globalizaciji, a najlošiji u političkoj.
    (HINA, 28. siječnja, 2009.) [1]


    Shvaćene kao postupni proces transformacije lokalnih i globalnih fenomena na globalnu razinu s ciljem stvaranja jedinstvenog društva, naznake globalizacije stoljećima su bile prisutne u društvu. Međutim, tijekom poslijednjih pedesetak godina proces globalizacije, predvođen zamahom kapitalizma i svjetskom razmjenom kapitala, robe i ideja, dramatično se ubrzao, a svojim se uplivima u sve spore ljudskog života i njegova okoliša sve jasnije profilirao kao ključna odrednica suvremenog doba. O samome se kulturološkom fenomenu intenzivnije počelo promišljati 1980-ih i 90-ih, da bi se odnedavno stupanj globalizacije počeo i statistički mjeriti te ubrajati među, kako to uvodni citat daje naslutiti, pokazatelje ekonomske, društvene i političke razvijenosti pojedinog društva.

    Povodom specifičnog aspekta globalizacije kojeg problematizira ova izložba, navedenim brojkama o globalizaciji valja dodati i podatke UN -a za 2007.godinu koji govore da u gradovima, na svega 3% ukupne zemljine površine( http://www.earthinstitute.columbia.edu/news/2005/story03-07-05.html) živi polovica svjetskog stanovništva, a o trendu urbanizacije kao pokazatelja razvijenosti svjedoči čak 72% europskog, odnosno 81% stanovništva SAD (http://www.un.org/esa/population/publications/wup2007/2007_urban_rural_chart.pdf). Također valjda napomenuti i da svi navedeni podaci imaju tendenciju eksponencijalnog rasta u narednom razdoblju.

    Jasno je, stoga, da su urbanizacija i globalizacija paralelni i međusobno zavisni fenomeni, te da se gotovo svi navedeni segmenti globalizacije, od ekonomske razmjene do produkcija znanja i kulture, generiraju upravo u urbanim sredinama.

    Dva su različita pristupa toj temi prezentirana u sklopu izložbe Interzone : grad. Rad Pulske grupe [2], šestorice pulskih arhitekata/ica – Vjekoslava Gašparovića, Emila Jurcana, Jerolima Mladinova, Marka Perčića, Helene Sterpin i Edne Strenje - usmjeren je razvoju diskurzivnog polja i kritičnog odnosa prema konkretnim izazovima suvremenog urbanog planiranja i procesa revitalizacije gradske obale u Puli i okolici. Korištenjem vlastite stručne pozicije i demokratskim metodama, poput objavljivanja i distribucije publikacija, letaka, proglasa, organizacije javnih tribina i peticija, ova građanska inicijativa nastoji, s jedne strane, razotkriti, preispitati i suzbiti mehanizme manipulacije javnim gradskim prostorom od strane lokalnih vlasti i privatnih financijskih interesa, te ponuditi stručna i kvalitetna alternativna rješenja. Aktivizam grupe, u velikoj mjeri potaknut specifičnom tranzicijskom političkom klimom u kojoj djeluje, ima predznak izrazito konstruktivne, društveno dogovorne i javno angažirane funkcije u formiranju civilnog društva. U usporedbi s njime, aktivizam Richarda Reynoldsa, strastvenog vrtlara iz centra Londona i osnivača globalne mreže pokreta Guerrilla Gardening [3], za hrvatske se prilike doimlje pomalo nevino. Ipak, osnovna je ideja dvaju različitih pristupa ista - preispitivanje značenja javnog urbanog prostora i samoinicijativno alternativno uređenje istoga. Guerrilla gardening opći je naziv za politički intoniran oblik aktivističkog djelovanja kojim pojedinci, preispitujući pravo njena vlasništva, zemlju spašavaju od nemara i pridaju joj novu funkcije od šireg javnog interesa. Iako je takvo djelovanje ilegalno i u suštini politički i anarhistički intonirano, Richard Reyolds i sljedbenici pokreta, mahom ugledni građani iz srednjeg i višeg društvenog sloja, svoje noćne akcije u Londonu sprovode mirno i uspješno, uz prešutan dogovor s gradskim vlastima i izrazit interes medija.

    Umjetnici zastupljeni na izložbi pristupaju problematici i estetici suvremenoga grada koristeći se nešto drugačijim strategijama i medijima. Fotografija je od svojih početaka išla ruku uz ruku s općom urbanizacijom društva i savršeno je odgovarala potrebi bilježenja njegove efemernosti. Fotografije Borisa Cvjetanovića [4], odabrane iz ogromnog arhiva njegovog svakodnevnog bilježenja gradskih motiva, još jednom potvrđuje autorovu gotovo dokumentaristički suzdržanu upotrebu kadra s ciljem isticanja odabranog motiva i postizanja kontemplativne unutrašnje kompozicije prikaza. Iako neke zagrebačke motive lako prepoznajemo, Cvjetanović se ne bavi identitetom nekog određenoga grada. Duhovitim i ironičnim odabirom iz bogatog repertoara suvremene gradskih motiva on bilježi prigušeni apsurd suvremenoga grada i dadaističke „dijaloge“ njegovih nevažnih predmeta. Njegove su fotografije prenapučenog grada lišene ljudske prisutnosti. Međutim, unatoč, ili upravo zbog te neobične dehumanizacije kadrova, fotografije ne djeluju prazno ili depresivno; one se tim više oslanjaju na svoju unutrašnju semantičku i formalnu razigranost. Na fotografijama Sophio Medoidze [5], s druge strane, ta lišenost ljudske figure u suvremenim prikazima napuštenih i oronulih gruzijskih socijalističkih tvorničkih kompleksa poprima drugačije značenje. Suprotstavljene s autentičnim arhivskim video zapisom iz 1972., vremena kada su ti isti kompleksi bili građeni i ispunjeni radnicima i životom, fotografije svjedoče o gotovo nevjerojatnom vremenskom i društveno-političkom procjepu. Autorica, rođena i odrasla u Gruziji, najviše je zaokupljena suvremenom podjelom grada i čitave zemlje na aktivne i potpuno neaktivne zone koje i dalje, pomalo arheološki, svjedoče o onom Drugom, zaboravljenom, stanju grada i društva. Upravo te praznine, rupe u suvremenom urbanom krajoliku čine okosnicu njezina rada, ujedno ga čineći zapanjujuće čitkim, prepoznatljivim i bliskim hrvatskoj publici.

    Željka Blakšić [6] i Lena Kramarić [7] temi grada pristupaju kroz sasvim drugačiju prizmu. Okosnicu rada čini intimna priča dviju prijateljica čiji su životi nakon fakulteta krenuli suprotnim stranama svijeta. Ipak, koristeći se konceptom izvidničke izložbe, stvarane kroz zadano vrijeme i određeni medij, njihov rad nadilazi osobnu priču i bilježi efekt suvremene mogućnosti premošćivanja kategorija mjesta i vremena, spajanja lokalnog i globalnog, intimnog i javnog. Simultana zračna snimka i intimni doživljaj tisućama kilometara udaljenih gradova, krajnje različitih, no globalno poznatih i povezanih, otvara prostor preispitivanju fizičke percepcije vremena i naslućivanju mogućnosti globalne civilizacijske kondenzacije.

    Jedini predstavnik slikarskog medija, Dino Zrnec [8], svoja platna možda i najizravnije dovodi u vezu s ranije spomenutim problemima identiteta novih urbanih sredina. On izmišlja nazive ulica čime kartografski prikaz jednog zagrebačkog gradskog bloka gubi identitet,a prazni putokazi i zastave u nadilaženju nacionalnog i lokalnog, postaju tek simboli dezorijentacije i traženja. Zrnecovo se viđenje grada smješta u među-prostor tranzicije, sivu zonu između tradicionalnog i još nepronađenog novog urbanog identiteta. (Sanja Horvatinčić)

    Kustosi: Ivana Hanaček, Klaudio Štefančić
    Kustosice asisentice: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk

    Linkovi:

    [1] http://globalization.kof.ethz.ch/map/#
    [2] http://pulska.grupa.googlepages.com/
    [3] http://www.guerrillagardening.org/
    [4] http://www.photography-now.com/artists/K19565.html
    [5] http://www.medoidze.com/
    [6] http://mfaphoto.schoolofvisualarts.edu/?page_id=22
    [7] http://www.cunterview.net/index.php/Likovna-umjetnost/Lena-Kramaric.html
    [8] http://www.rolandberger.hr/office/initiatives/art_and_artists/Dino_Zrnec_en.html

    više..